Nekad je možda bio čudo u areni. Pokazivao na svoj način ono što su ga naučili u neosporno uglednoj školi. Ni tad nije bio sretan. Ali, primjećivali su ga, pljeskali mu i, u trenutku, kratkom trenutku, onom koji ostaje u sjećanju, osjećali ljubav za nj. I on je to osjećao. Tad je, dok je slikao nekog njegovog pretka, i Velasquez mislio na nj. Vidio sam njegov pogled na slici. Neiskazivi pogled konja. Šta bi se moglo više reći o tome? Imao je svoje ime, svoj rodoslov i svoju snagu kojom su se, kao i sad, koristili neki drugi. Ne on

Piše: Irfan HOROZOVIĆ

 

Koliko sam se samo puta vozio u fijakeru?!

I pisao o njemu.

Duboko je sjećanje.

Pamtim priču kako se moj djed Husein, nakon napornog istraživanja Beča, vraćao kući u tri fijakera: u prvom je bio njegov štap, u drugom fes, a u trećem on.

Taj povratak mnogo govori sam o sebi.

Hasiluk, možda?

A možda je riječ o nečemu dubljem, nečemu što sam osjećao, ali nikad uspio zaista shvatiti.

 

Tako je bilo svaki put kad bih se zadesio u fijakeru. U onom magičnom drvoredu prema Vrelu Bosne. Ili u Beču? U Beču pogotovo. Ipak, kad se sjetim Sevilje, sjetim se više stvari koje su povezane s tom neuporedivom kočijom.

Sve je bilo u tom zvuku.

To se moglo osjetiti.

Jedino nije bilo jednostavno protumačiti što ga uzrokuje. I otkud dolazi.

Sve je navodilo na kišu.

Možda je to bila samo žudnja sparine?!

 

I onda opet.

Taj isti zvuk.

 

Čini se da je sve pusto u drvoredu.

 

Gledam u konja upregnutog u fijaker.

Njegov zakovani, kožnim potkovicama za oči usmjereni pogled ne vidi ništa.

 

U sljedećem trenutku iz ogromnog dvorišta ispred Palače naviru stranci. Neki se zadržavaju kod velikog vodoskoka, neki jure u čamce kojima će se voziti ograđenim vodenim putem oko Palače. Sve su vidjeli, ali ovaj posljednji pogled istinski je pogled za sjećanje.

Neki ipak, smoreni, ulaze u jedan od umornih fijakera koji ih čeka u drvoredu.

I voze se do Muzeja ili sljedeće Palače.

 

Onda opet podignuto kopito udari o kamenu cestu.

 

Nešto kasnije, drugo mu kopito odgovara.

 

Konji zaista razgovaraju. Svaki njihov udarac o zemlju ili kamen je znak. Što sam duže ovdje, čini mi se da se moje naslućivanje polahko pretvara u razumijevanje. Iako je na prvi pogled iza tih zvukova samo rezignacija, počinjem prepoznavati čitav jedan svijet konjskih robova čija se duša opušta u nekom dalekom sjećanju.

 

Pažljivije se zagledam u konja upregnutog u žutocrni fijaker koji oborene glave čeka novu vožnju.

Maločas me je pogledao i sad mu to više ne pada napamet. Vidio je sve. Vidio me je onako kako ja sebe nikad neću vidjeti. I zašto bi me više gledao?

Lijep je to konj.

Nekad je možda bio čudo u areni. Pokazivao na svoj način ono što su ga naučili u neosporno uglednoj školi.

Ni tad nije bio sretan.

Ali, primjećivali su ga, pljeskali mu i, u trenutku, kratkom trenutku, onom koji ostaje u sjećanju, osjećali ljubav za nj. I on je to osjećao. Tad je, dok je slikao nekog njegovog pretka, i Velasquez mislio na nj. Vidio sam njegov pogled na slici. Neiskazivi pogled konja.

Šta bi se moglo više reći o tome?

Imao je svoje ime, svoj rodoslov i svoju snagu kojom su se, kao i sad, koristili neki drugi. Ne on.

Sad je samo bio umoran rob svoje svakodnevice.

 

Kopito koje iznenadno pada i njegov udar odjekuje drvoredom govori šta misli o tome.

Kao i svi ostali upregnuti u svoje fijakere.

 

Najednom ih vidim.

Svi oni jure planinom, podignutih glava i rasplamsanih griva.

Potom su u andaluzijskoj ravnici. Priviđenje među maslinama.

I njište, njište, njište…

 

Kopito zvoni. Jedno od srebrnih zvona kojima je popločana ulica.

I označava polazak.

 

Za Almeriju,

Cadiz,

Malagu,

Huelvu,

Gibraltar.

Za brodove.

Za More.

 

I onda opet ništa.

Nada.

Zagledan sam u jezik u kojem nada znači ništa.

A onda počinje kiša. I jezik štropoće, žubori i svim svojim značenjima oplakuje drvored, Palaču i prolaznike koji u njoj osjećaju svijest o njihovoj prisutnosti.