Kad je kafanska pjesma, što se trudila da bude nalik na sevdalinku, preplavila svijet i slušaoce, veliki su pjevači čuvali i sačuvali, a kasnije i prisvajali neke sevdalinke. Sjećam se, iz djetinjstva i mladosti (pamtim ih i čujem u svom uhu), glasova nepoznatih i poznatih pjevačica i pjevača
, nego iza mušebaka, gdje se prsti mogu dotaći i oči uroniti jedne u druge, na mjesečini.</p>
<p>Zato valja kazati da postoje i muške sevdalinke. Kao i one koje su istodobno i <em>muške</em> i <em>ženske</em>.</p>
<p>U njima je zbilja, u njima je roman, u njima je drama.</p>
<p>Pendžer, mušebak, akšam – sevdalinka.</p>
<p>Ašik-pendžer.</p>
<p>Jorgovan pod pendžerom.</p>
<p>Sjena i mirisi.</p>
<p>Mjesečina.</p>
<p> </p>
<p><em>Vrbas voda nosila jablana,</em></p>
<p><em>Na jablanu kuje kujundžija.</em></p>
<p> </p>
<p>Ko pjeva sevdalinku?</p>
<p>Ženski glas iza prozora.</p>
<p>Muški glas iz svijeta duše ispod prozora.</p>
<p>Prozor je međa između dva svijeta.</p>
<p>Ponekad ta dva svijeta razgovaraju: glas kuće i glas buduće kuće, kuće što se sluti.</p>
<p>Kad prozora nejma, kad one koja sluša iza prozora nejma, teški je to ljubavni pjev, teška podoknica, karasevdalinka.</p>
<p>Tako je to od prvog poznatog pjevača sevdalinke Adila, koji je 1574. godine u Splitu pjevao <em>svoju</em> ljubav.</p>
<p>Sve to najčešće u takozvanom epskom desetercu (s cezurom iza četvrtog sloga), zvanom još i junački ili muški. Naravno, taj stih nije obavezan. Koristi se i lirski, <em>ženski</em> deseterac (s cezurom iza petog sloga), te jedanaesterac, kao i osmerac. Posebno je ritmički i poetički zanimljiv jedan broj pjesama spjevan u izmjeni osmerca i peterca (lomljeni trinaesterac).</p>
<p> </p>
<p><em>Kraj bunara ruža cvate,</em></p>
<p><em>ja je ne berem;</em></p>
<p><em>u ruži mi bulbul pjeva,</em></p>
<p><em>ja ga ne slušam;</em></p>
<p> </p>
<p>Sevdalinka je pjesma čežnje.</p>
<p><em> </em></p>
<p><em>San mi reče: dragi će mi doći!</em></p>
<p><em> </em></p>
<p>Pjesma vedrog, blistavog erotskog naboja:</p>
<p> </p>
<p><em>Ja zaiskah jednu šefteliju,</em></p>
<p><em>draga meni dvije iz njedara!</em></p>
<p><em> </em></p>
<p>Pjesma ponekad neprevaziđenih slika. U jednoj od njih djevojka na zelenoj livadi pokraj Lašve veže konje zlatnom žicom za srmali kolje:</p>
<p> </p>
<p><em>Dv'je joj zlatne žice ne dotekle.</em></p>
<p><em>Ona reže ruse pletenice,</em></p>
<p><em>kose reže, ljute konje veže.</em></p>
<p><em> </em></p>
<p>U drugoj mladić svira na tamburu:</p>
<p><em> </em></p>
<p><em>Tanke žice kose djevojačke,</em></p>
<p><em>a terzijan pero sokolovo.</em></p>
<p> </p>
<p>Sevdalinka je glas, glas kojim se otkriva duša.</p>
<p>Njenu posebnost i primjerenost davno su otkrili pjesnici. I mnogi od njih ostavili u njenoj neizmjernoj niski poneki svoj biser. Ponekad i prividno posve slučajno.</p>
<p>Nepoznati. Nepoznata.</p>
<p>Bašagić. Ćatić.</p>
<p>Đikić. Humo.</p>
<p>Šantić. Heine.</p>
<p>Kad je kafanska pjesma, što se trudila da bude nalik na sevdalinku, preplavila svijet i slušaoce, veliki su pjevači čuvali i sačuvali, a kasnije i <em>prisvajali</em> neke sevdalinke. Sjećam se, iz djetinjstva i mladosti (pamtim ih i čujem u svom uhu), glasova nepoznatih i poznatih pjevačica i pjevača, glasa starog glumca i pjevača Muhameda (sačuvan i na ploči, možda prvoj takve vrste, snimljenoj u Beču dvadesetih godina). Zaim. Himzo. Safet. Tri glasa sevdalinke. <em>Moj</em> pjevač iskazuje <em>moju</em> dušu. I mnogi drugi čije je glasove nemoguće nabrojati. Potom glas nepoznate u mahali, koji nikad nećemo zaboraviti. Zehra. Beba. Ili Emina, naprimjer. Glas one koju volimo. <em>Ona koju volimo</em> pjeva nam <em>naš</em> sevdah.</p>
<p>Svi koji vole sevdalinku znaju njihova prezimena.</p>
<p>Glas je nekad bio posve sam, dovoljan sam sebi. Potom ga je pratio saz ili kakav drugi žičani instrument. U novije se vrijeme, zajedno s kafanom, pojavila harmonika. Danas se uz glas pjevača čuje orkestar, obično tzv. narodni orkestar s primjerenim posebnim dionicama.</p>
<p>Ipak, sevdalinka je, prije svega i nadasve – glas. Glas duše kojoj je teško u sebi i žudi napolje kao ptiče iz jajeta tjeskobe.</p>
<p>Možda se zato onaj koji sluša u njoj i prepoznaje.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Sljedeći članak
Kiša
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo