Ko je Šefik Džaferović, kandidat SDA za Predsjedništvo BiH, šta je njegov svjetonazor, kako je tekao njegov životni i politički put, ko su mu bili roditelji, kako je odgajan, s kime se sukobljavao tokom političke karijere, kojoj je ideji bio odan? Za Stav otkriva svoju političku filozofiju po kojoj je bolje šutjeti, predano raditi i na kraju imati neki rezultat, nego ništa ne raditi a davati populističke izjave, intrigirati javnost i na kraju doživjeti razočarenje javnosti jer nije zabilježen nikakav rezultat. “Uvijek između dileme dobro stanje, ali loša percepcija javnosti, ili loše stanje, a dobra percepcija javnosti – ja bih odabrao prvo. To treba da bude tako”, rezolutan je u svom stavu

Piše: Filip Mursel BEGOVIĆ

On je samozatajan i odmjeren čovjek koji posljednjih četrdesetak godina uporno i staloženo radi unutar državnog sistema kao pravni stručnjak i političar od kojeg nećete čuti povišene tonove i neodmjerene izjave. Takva je i njegova porodica, supruga ekonomski stručnjak, a sin i kćer uspješni mladi pravnici. Šefik Džaferović je čovjek za kojeg kažu da je jedan od najvećih i najpredanijih radnika na našoj političkoj sceni, a tvrdi da svoju kampanju, političku utakmicu za člana Predsjedništva BiH ispred Stranke demokratske akcije, ne misli raditi napadno.

To podrazumijeva da ne želi upasti u neukusna samohvalisanja. Primjerice, detalje o svojoj vjerskoj predanosti ne želi iznositi, osim što će skromno reći da je islamskom vjerozakonu odan na razini morala i da je molitva čin skrušenosti u tišini, a da je sekularnoj državi odan na razini zakona.

Bio je jedan od najboljih studenata na Univerzitetu u Sarajevu, dobitnik studentske “Zlatne značke”. Pravni fakultet je završio u rekordnom roku s nepune 22 godine, a samo 10 godina kasnije, s najvišim preporukama bio je predložen za funkciju vrhovnog sudije, ali te 1990. godine, spletom okolnosti, njegov je životni put krenuo drugim smjerom. Nažalost, o impresivnoj biografiji predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, koja je zasigurno preporuka za najviše državničke funkcije, malo se moglo čitati u medijima.

 NAJBOLJI STUDENT PREDAN PORODIČNIM VRIJEDNOSTIMA

Ko je Šefik Džaferović, šta je njegov svjetonazor, kako je tekao njegov životni i politički put, ko su mu bili roditelji, kako je odgajan, s kime se sukobljavao tokom političke karijere, kojoj je ideji bio odan? Odmah će reći da populizam odbacuje kao političku metodu jer, osim što smatra da je neiskren, reći će da se njime služe oni koji žele doći na cilj ne služeći se činjenicama, zbog čega na koncu dolazi do razočarenja.

“Društva danas imaju veliki problem zbog utjecaja populizma pri donošenju odluka. Više sam pristalica realnog i objektivnog, na činjenicama utvrđenog pristupa, jer u politici nema ništa gore od iznevjerenih obećanja. To je jedan veliki grijeh kada je u pitanju politika. Bolje je ne obećati nego obećati pa zatim slagati i iznevjeriti”, otkriva Džaferović svoje političke postavke.

Šefik Džaferović rođen je 9. septembra 1957. godine pored Zavidovića, u selu Brezik, na rijeci Krivaji. Prve tri godine života provodi u porodičnoj kući rahmetli djeda Omera i nane Fate, a zatim s ocem Salihom i majkom Hatkom 1960. godine porodica seli u Donju Lovnicu, mjesto između Zavidovića i Žepča. Doselili su u jedan stan u tzv. Zadružnom domu, gdje otac radi kao poslovođa prodavnice. Brat Ejub rodio se 1960. godine, a sestra Hasnija 1962. godine. Porodica 1967. godine izgrađuje kuću u Zavidovićima, gdje Šefik završava osnovnu školu i gimnaziju. Godine 1975. upisuje Pravni fakultet u Sarajevu i živi u privatnom smještaju, a svoje slobodne dane provodi u Zavidovićima, gdje pomaže u obiteljskom poslu.

“Moji roditelji, brat, sestra i ja smo naporno radili u osiguravanju naše egzistencije. Otac je nakon odlaska u penziju otvorio jednu piljaru, gdje je prodavao voće i povrće. Ja sam kao gimnazijalac, a kasnije i kao student, svoja ljeta provodio čuvajući i prodavajući lubenice na pijaci u Zavidovićima. Hvala Bogu, uvijek smo zarađivali dovoljno da možemo normalno živjeti. Svi smo radili i gledalo se da se sa svojih deset prstiju osigura sve što je potrebno za egzistenciju. I još nešto, ključno je bilo da se djeca obrazuju, što je mom ocu i majci bilo vrlo bitno. Nikada nismo išli na ljetovanje, ali svetroje smo završili fakultete i porodica je uvijek bila na okupu”, prisjeća se Džaferović.

Diplomirao je kao prvi u generaciji s prosječnom ocjenom 9,26, te je dobitnik “Zlatne značke” Univerziteta u Sarajevu, a radio je i kao demonstrator na predmetu Krivično pravo kod profesora Aleksandra Stajića.

“Prilikom dolaska na fakultet primijećen sam kao neko ko odskače od ostalih studenata, i to me je pratilo sve vrijeme studija i imao sam osjećaj da sam cijenjen i poštovan od ostalih kolega”, objašnjava Džaferović, koji je fakultet završio s nepune 22 godine. Trebao je ostati kako asistent na Odsjeku za krivično pravo, ali u tom trenutku nema raspoloživog mjesta na toj funkciji, a Džaferović odbija preuzeti istu asistentsku poziciju u Banjoj Luci i Mostaru, te se odlučuje vratiti u Zavidoviće da pomogne roditeljima u školovanju brata i sestre. Počinje raditi kao pripravnik u Općinskom sudu u Zavidovićima, a nakon godinu dana polaže pravosudni ispit.

U julu 1980. godine izabran je za sudiju Općinskog suda u Zavidovićima i radi na krivičnom referatu. Suprugu Vildanu, rođenu u Gračanici, upoznao je tokom studija u Sarajevu. Ista generacija, oboje odlični studenti, Vildana ekonomije, a Šefik prava, svoju su vezu okrunili brakom 17. septembra 1980. godine. Sina Jasmina dobili su u julu 1981, a Šefik zatim odlazi na služenje vojnog roka u Bihać, na aeorodrom Željava. Nakon odsluženja vojnog roka, vraća se u Zavidoviće, gdje radi kao sudija do 1986. godine, kada je pozvan na Viši sud u Zenicu, gdje radi na funkciji sudije Okružnog suda do 1992. godine. Dvije godine svakodnevno putuje do Zenice, a zatim porodica seli u taj grad. S njima se tada nalazi i kćer Jasmina, koja je rođena 1988. godine.

POLITIČKA KARIJERA I BLISKOST S ALIJOM IZETBEGOVIĆEM

Džaferović naglašava da je već 1986. postalo jasno kuda stvari idu u bivšoj Jugoslaviji. Pažljivo prati i, kao i mnogi drugi, intimno proživljava dramatične događaje na političkoj sceni bivše države, koja je krenula ka uspostavi tzv. Velike Srbije ili ratu.

“Vidjelo se da to ide ka raspadu i uspostavi Velike Srbije ili ratu. SDA se pojavila na političkoj sceni 1990. godine, a prije toga se ugasio Savez komunista. Vidjelo se da su SDA i predsjednik Izetbegović stranka koja daje odgovore na pitanja koja sam sebi postavljao. To je bila pojava političke stranke u vrlo turbulentnim, teškim, sumornim i neizvjesnim vremenima za državu Bosnu i Hercegovinu, bošnjački narod i sve bosanskohercegovačke patriote, sve ljude koji vole BiH i osjećaju je kao svoju domovinu. SDA je vratila osjećaj samopouzdanja Bošnjacima i svim bh. patriotima, politički ih organizirajući. To je za mene bila ključna i polazna stanica. Iz toga će se kasnije roditi sve ostalo kada je u pitanju SDA, borba za nezavisnost, odbrana Bosne i Hercegovine od agresije i postratna izgradnja BiH. To je, dakle, ključna činjenica i ključna stvar.

Sud sam napustio na početku 1992. godine i rat me zatekao na poslu advokata. Moji kontakti s ljudima iz SDA i komunikacija bili su takvi da, iako nisam formalno bio član SDA, pozvan sam odmah nakon izbora 1990. godine iz zeničke SDA da budem načelnik CSB-a u Zenici. Nisam tada izabran, ali sam pozvan. Sredinom 1993. godine odlazim u Okrug, a u julu 1994. godine odlazim u MUP RBiH. Tu sam bio sve do demobilizacije, do 1. maja 1996. godine. U tom periodu, od 15. jula 1994. godine pa sve do 1. maja 1996. godine bio sam načelnik CSB-a”, priča Džaferović o vremenima sudjelovanja u odbrani BiH od agresije.

Od 1. februara do 1. maja 1996. godine u Sarajevu radi kao sekretar Agencije za istrage i dokumentaciju te se nakon demobilizacije iz Sarajeva vraća u Zenicu, gdje je namjeravao nastaviti advokatsku karijeru. Međutim, tadašnji guverner kantona Salčinović ga je zamolio da ostane u njegovom kabinetu kao savjetnik.

“Na toj poziciji ostajem do izbora 1996. godine. Vodio sam izborni štab SDA i izabran sam za predsjedavajućeg Skupštine Zeničko-dobojskog kantona, i to u dva mandata do 2000. godine, a istovremeno sam bio delegat u Domu naroda FBiH. Od 2000. godine član sam Doma naroda Parlamenta BiH, a od 2002. godine pa do danas član sam Predstavničkog doma. Ovo mi je četvrti mandat koji osvajam na direktnim izborima ispred SDA, u kojoj sam prošao put od općinske organizacije pa do centralnih organa stranke. Nakon Drugog kongresa SDA, postao sam član Izvršnog odbora SDA 1997. godine. Predsjednik Izetbegović vodio je to tijelo od 25 ljudi i ja sam bio jedan od njih”, govori Džaferović.

Danas će isticati da je za njega najznačajnije vrijeme kada ga je predsjednik Alija Izetbegović izabrao za portparola SDA.

“U vremenu od 1997. godine, a naročito vrijeme od 2000. godine pa sve do njegovog preseljenja na bolji svijet, bio sam bliski saradnik predsjednika Izetbegovića, baš onako kako portparol treba da bude, jer se tada za portparola tražila osoba koja ima političko iskustvo, koja ima članstvo u najvišem organu stranke i osoba koja učestvuje u kreiranju političkih stavova. To je vrijeme bilo nešto na što danas gledam kao na još nekoliko studiranih fakulteta. Tada sam puno naučio i o politici i o životu od predsjednika Izetbegovića. Velika je sreća i pravi Božiji dar da su ovaj narod i ova država imali takvog velikana i lidera kakav je bio predsjednik Alija Izetbegović”, sjeća se Džaferović, koji je 2001. godine na Trećem kongresu SDA biran za generalnog sekretara, Sulejman Tihić postaje predsjednik SDA, a Adnan Terzić zamjenik predsjednika SDA.

NESLAGANJE SA SULEJMANOM TIHIĆEM

Izbori su 2002. godine. SDA pobjeđuje i Šefik Džaferović nalazi se na listi za Predstavnički dom i dolazi na mjesto predsjedavajućeg, gdje ostaje do 2006. godine. Tog se perioda sjeća kao onog kada se u Bosni i Hercegovini uradilo najviše u izgradnji institucija BiH.

“Tada je Bosna i Hercegovina postavljena na tračnice koje vode prema Evropskoj uniji i NATO savezu. Tada su obavljene ključne reforme, u čijem sam kreiranju i realizaciji učestvovao; počev od reforme odbrane kojom su ukinute dvije entitetske vojske, dva entitetska ministarstva, uspostavljena je državna struktura odbrane, obavještajna služba, Sud i Tužilaštvo BiH, Visoko sudsko tužilačko vijeće, državni ombudsmeni, javni RTV servisi, razne agencije vezane za jedinstveni ekonomski prostor, a posebno uprava za indirektno oporezivanje, kao i agencije za sprovođenja zakona na nivou BiH. Kruna svega toga trebao je biti ‘aprilski paket ustavnih promjena’ 2006. godine, koji, nažalost, nije prošao. Time je nanesena velika štetu za Bosnu i Hercegovinu. Danas bi BiH potpuno drugačije izgledala da smo usvojili ‘aprilski paket ustavnih reformi'”, govori Džaferović, koji se tog vremena sjeća kao jednog od težih trenutaka u svom životu.

“Nakon izbora 2006. godine, na kojima predsjednik Tihić nije izabran u Predsjedništvo, iz mog Kantonalnog odbora u Zenici su tražili da predsjednik Tihić ponudi ostavku na razmatranje Glavnom odboru. Zastupao sam stav Kantonalnog odbora da treba staviti na preispitivanje mandat predsjednika stranke. On to nije uradio. Neslaganje između predsjednika Tihića i mene je dovelo do toga da nakon Petog kongresa stranke od 2009. do 2013. godine nisam imao nikakvu funkciju u SDA. Na Petom kongresu sam zastupao stav da predsjednik Bakir Izetbegović treba da bude izabran za predsjednika stranke. Unatoč neslaganju s predsjednikom Tihićem, zadržao sam korektne odnose i nikada se nije išlo do kraja, ni s jedne ni s druge strane. Poštovali smo se i gledalo se da iz svega toga izvlačimo neku korist za opće dobro, da i on i ja damo što je moguće veći doprinos u poslu koji radimo. On nikada nije išao ni u kakvu reformu i razgovor nakon propasti ‘aprilskog paketa’, oko reforme Ustava, oko pitanja državne imovine, da me ne bi nazvao i konsultirao ili tražio da idem na pregovore. Hvala Bogu, rastali smo se u dobrim odnosima, razjasnili smo sva pitanja, i to mi je posebno draga činjenica”, kaže Džaferović i nastavlja da je 2013. godine održana konvencija na kojoj se ponovo vratio na mjesto potpredsjednika stranke, na kojem se i danas nalazi.

Nadalje, govori da, i dok nije bio u rukovodstvu SDA, nikada nije pravio problem i dalje je predano radio. Razočaran je ponašanjem nekih zastupnika koji su zbog neostvarenih ambicija na posljednjem kongresu 2015. godine imali potpuno suprotno ponašanje.

PREDAN RAD ZA DRŽAVU

Džaferović će konstatirati da populizam i radikalizam, i svi ti -izmi, nikada nisu riješili nijedan problem, samo su proizvodili nove.

“Bar nas historijsko iskustvo uči da je tako, ali i ono vlastito životno iskustvo. Dakle, samo svakodnevan, predan rad na konkretnim pitanjima, što bismo mi u SDA kazali, a postalo je krilatica vezana za SDA: ‘korak po korak’, ali naprijed i uporno. I to treba biti osnovna filozofija postupanja nas koji se kandidiramo da budemo članovi kolektivnog šefa države. Bolje je šutjeti, predano raditi i na kraju imati neki rezultat, nego ništa ne raditi a davati populističke izjave, intrigirati javnost i na kraju doživjeti razočarenje javnosti jer nemate nikakvog rezultata. Uvijek između dileme dobro stanje, ali loša percepcija javnosti, ili loše stanje, a dobra percepcija javnosti – ja bih odabrao prvo. To treba da bude tako.

Mislim da šef države treba da bude ozbiljan, treba da bude odgovoran, treba da bude čovjek sistema i to treba da bude oličenje sistema u državi. Mislim da više doprinose svojoj državi ljudi koji sistemski i sistematski rade od onih koji putem populizma pokušavaju da se održavaju na sceni i na vlasti. Mislim da će meni pomoći to što odlično poznajem sistem, razumijem kontekst političkih prilika i političkih odnosa. Postoji i ta dimenzija koja se tiče razumijevanja ukupnog konteksta odnosa i prilika i mislim da će taj moj rad u Predsjedništvu BiH biti kontinuitet onoga što je radio predsjednik Izetbegović”, poručuje Džaferović.

SIGURAN U POBJEDU I PRISTALICA FER KAMPANJE

“Ne plašim se političke konkurencije i ne bih za sada da spominjem imena. Stvari se mijenjaju iz dana u dan, a ja imam, na osnovu referenci, na osnovu političke stranke iz koje dolazim i na osnovu vlastitog političkog backgrounda, prednost. Da li se tako javnosti prezentira, to je druga stvar. Kampanja je tu, pa ćemo da te stvari razjasnimo. Siguran sam da ću pobijediti i da će pobijediti SDA. Pristalica sam fer i korektne kampanje i smatram da trebamo da prikažemo stranke i njihove programe i sebe kao ličnosti pošto se kandidiramo na individualne funkcije, i vlastite programe u okviru programa stranke sa svim onim što mi jesmo kao ljudi i kao političari. Ukoliko s druge strane bude takav pristup, ja ću to poštovati. Iznijet ćemo argumente pa neka birači procjene ko je taj ko je spremniji, sposobniji i bolji za obavljanje tako odgovorne funkcije.”

O PORODICI I NAPADIMA

“Imam sreću da su na mojoj strani istina i činjenice. Ja ću iznositi činjenice i istinu, a u laži su kratke noge. Postoji način da se laž razobliči, da se onaj ko iznosi laž raskrinka. Nemam se čega plašiti, hodam vedra čela i čista obraza. U politici sam zbog svoje države i njene budućnosti jer smatram da je ona okvir za opstanak i budućnost naroda kojem pripadam i svih onih koji vole i poštuju ovu državu. Ja sam u politici zbog toga, meni je to motivacija da se kandidiram i za ovu funkciju. Nikakve druge motivacije nemam. Moja je supruga penzioner. Oboje djece su advokati u privatnoj praksi, a i njihovi bračni drugovi rade privatno ili kod privatnika. Od moje uže porodice niko nije na budžetu. Jedino sam ja na budžetu.”