Trenutno pratimo dešavanja u procesu protiv generala Sakiba Mahmuljina, gdje opet svjedočimo sramnom prizoru da pojedini svjedoci tužilaštva, poput generala Fadila Hasanagića, bivšeg komandanta 35. divizije 3. korpusa ARBiH, pokušavaju odgovornost prebaciti na svog nadređenog Sakiba Mahmuljina, što je bilo upadljivo još tokom sudskog procesa protiv rahmetli generala Rasima Delića. Uz to, Hasanagić je jedno tvrdio za vrijeme haškog suđenja, a sada posve nedosljedno tvrdi drugo

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Neko vrijeme kruži crnohumorni “vic” u kojem se postavlja pitanje: Po čemu su slični Atif Dudaković i Ratko Mladić? Odgovor je da obojicu na sudu terete Bošnjaci. Ova na prvi pogled neslana šala i neukusni vic, nažalost, u sebi ima potvrdu u sudnici. Priča se da je nedavno i sam Atif Dudaković rezignirano ispričao ovu “šalu” jednom svom poznaniku. Naravno, između ratnog zločinca Ratka Mladića i generala Atifa Dudakovića ogromna je razlika, taman onolika kolika je između nebesa i dubina pakla, između generala oslobodilačke vojske i ratnog zločinca agresorske vojske.

No, činjenica je da su zaista svi svjedoci optužbe u slučaju protiv generala Atifa Dudakovića upravo pripadnici bošnjačkog naroda, i to ne bilo kakvi, nego pripadnici nekadašnjeg 5. korpusa Armije RBiH, kojim je Dudaković časno i uspješno komandirao. Pošto vjerujemo u Dudakovićevu nevinost, mnogi će od nas postaviti pitanje kakvi su to ljudi i od kakvog materijala izgrađeni kada su spremni da svjedoče protiv vlastitog komandanta u nečemu za šta vjerujemo da je duboko politički proces s ciljem balansiranja i izjednačavanja uloge branitelja i agresora?

No, ovo nije prvi, a vjerovatno niti posljednji put da svjedočimo ovakvom bošnjačkom samožderstvu. Historija nas podsjeća na pojedine krajiške kapetane koji su se međusobno tužakali porti i jedan drugom namještali katil-ferman i svilen gajtan, posvađane begovate, tragične događaje i međubošnjačke sukobe u vremenima pokreta za autonomiju, pasivnost i rezigniranost za vrijeme pogroma Omer-paše Latasa, izgubljenost, razbijenost i međusobno sabotiranje prilikom okupacije od strane Austro-Ugarske i tako dalje, i tako dalje. Nama, koji ove događaje ne možemo imati u živom sjećanju, ali smo o njima čitali, uvijek je bilo čudno kako su u olovnim godinama nakon Drugog svjetskog rata toliki Bošnjaci mogli jedni druge denuncirati, isljeđivati i optuživati.

Tek sada postaje jasan taj “proces”, odnosno pogubni mentalitet s obrisima samouništenja. Jer mi nismo samo čitali nego smo svojevremeno gledali i slušali da se general Sefer Halilović od optužbi branio na način da je odgovornost za navodne zločine pokušavao prebaciti na druge komandante Armije RBiH, pa čak i na sam vojni i politički vrh države.

Njegov nastup na Haškom sudu, njegovo višesedmično svjedočenje, prema tvrdnjama stručnih vojnih vještaka koji su imali uvid u njega, govori o skandaloznoj Halilovićevoj proizvodnji neistinitih činjenica koje su mnoge druge optužene komandante skupo koštale. Nadalje, svjedočili smo kako je rahmetli general Mehmed Alagić bukvalno otjeran u smrt optužbama kojima je prethodilo medijsko i političko proganjanje, iživljavanje i ponižavanje upravo od strane “bošnjačkih i probosanskih” političkih i medijskih struktura. Slično je bilo i s rahmetli generalom Rasimom Delićem, kojeg je također ubila nepravda jer ga se po svaku cijenu pokušalo svući na nivo velikosrpskih i velikohrvatskih agresorskih ratnih poglavica koji su naređivali i sprovodili zločine.

Trenutno pratimo dešavanja u procesu protiv generala Sakiba Mahmuljina, gdje opet svjedočimo sramnom prizoru da pojedini svjedoci tužilaštva, poput generala Fadila Hasanagića, bivšeg komandanta 35. divizije 3. korpusa ARBiH, pokušavaju odgovornost prebaciti na svog nadređenog Sakiba Mahmuljina, što je bilo upadljivo još tokom sudskog procesa protiv rahmetli generala Rasima Delića.

Uz to, Hasanagić je jedno tvrdio za vrijeme haškog suđenja, a sada posve nedosljedno tvrdi drugo. Nekada je tvrdio da general Mahmuljin nije znao za zločine, odnosno nije imao efektivnu komandnu kontrolu nad odredom “El Mudžahid”, a na Sudu BiH iznenada mijenja iskaz i tvrdi da je o zločinima generala Mahmuljina obavijestio, vjerovali ili ne, u četiri oka.

Ako je ovakva sudbina naših generala i uopće boraca, ličnosti koje su predvodile narod u borbi za opstanak za slobodu, izgleda da mir za njih ispada gori od rata jer jednog za drugim jede one koji su imali dovoljno lične, fizičke i moralne hrabrosti da se u najtežim vremenima stave na branik domovine.

Sve je strašnije time da su najveći pomagači u tome upravo sami Bošnjaci, od onih koji su pomogli da se od Suda BiH napravi ispostava SNSD-HDZ politike, pa čak do bivših saboraca koji, da li iz straha, moguće ucjene, klonulosti ili korumpiranosti, pristaju da budu saučesnici u rušenju velikana ovog naroda.

Gdje je nestalo bošnjačko viteštvo, šta je sa zakletvom domovini, šta je s osjećajem za čast jednog bosanskog borca, gdje je disciplina vojnika Armije RBiH, ima li više moralnog integriteta u ovom narodu?