“Mada je nama Jevrejima Amerika skoro pa matična država, od 'mojih', u smislu potpore, tokom svih ovih godina i nisam imao naročite koristi. Teško me prihvataju, a pravi razlog, ili razloge, ne znam. Možda zato što sam u Ameriku donio previše Bosne ili zato što sam oženjen Hrvaticom. Mogu samo nagađati. Ali, nebitno. Svikao sam se i sve to skupa ne pada mi teško”
, zaprepastila me je reakcija mase kojoj se obraćao: odobravali su svaku njegovu riječ.</p>
<p>U nevjerici, okretao sam se uokolo tražeći na licima prisutnih reakciju sličnu mojoj. Ništa. Bili su kao hipnotizirani.</p>
<p>Uplašen, tiho sam se povukao i od tada naširoko zaobilazim takve skupove, a na posao i natrag putujem isključivo javnim prijevozom. Autom, ni sam ne znam zašto, jednostavno više ne smijem.</p>
<p>Na koncu, Vesna me, iz niza razloga, između ostalog i zbog, kako počesto zna reći, ‘osjećanja konstantne privremenosti’, sve učestalije nagovara da se vratimo u Tuzlu, a i u meni se, mada to krijem od nje, sve jače i jasnije oblikuje identično osjećanje – želja da se vratim i skončam u rodnom gradu, pa makar, u građanskom smislu, bio kategoriziran kao ‘ostali’.</p>
<p>Stoga, ko zna, možda se uskoro i vidimo.</p>
<p>Do tada, puno pozdrava i lijepih želja tebi i tvojima. S poštovanjem, Z. H.”</p>
<p>Odgovorio sam odmah, u svega nekoliko riječi:</p>
<p>“Dragi prijatelju, hvala ti za javljanje. Razumijem tvoju i Vesninu čežnju za Bosnom. I ja bih zasigurno osjećao isto. Valjda to dolazi s godinama. I da znaš, obradovao si me. Sretno i uzdravlju rodnoj kući došao, a u mom srcu nikad za nikad nećeš biti ‘ostali’. Srdačno, S. I.”</p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
PROGUTAN JEZIKSljedeći članak
DOBRIČINA I ZLI JEZICI
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo