Livanjski sir i prelijepa priroda, krda divljih konja pored puta, duga historija i znameniti arhitektonski spomenici, prvi putopis na Balkanu... Zajednički imenitelj svima njima jeste grad Livno, u kojem, pored bogate historije i nestvarnih prirodnih ljepota, ne fali ni diskriminacije

Piše: Hamza RIDŽAL

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

U obnovljenoj zgradi “Gajreta” u Livnu smještena su sjedišta skoro svih bošnjačkih institucija u ovom gradu. Tu je sjedište SDA, “Preporoda”, “Merhameta”, boračkih udruženja… U zgradi u koju je uloženo oko milion maraka u posljednjih petnaestak godina, koliko traje njena još nedovršena obnova, susreli smo se s predstavnicima Bošnjaka Livna. Njihova glavna poruka mogla bi se sažeti u misao da su Bošnjaci u Livnu građani drugog reda, a da ih vidljivim u javnom prostoru čini izuzetno jedinstvo i organiziranost. Bošnjaci Livna ne mogu ostvariti pravo na obrazovanje na bosanskom jeziku s nacionalnom grupom predmeta, ne mogu imati nacionalnu biblioteku, a demobilizirani borci i logoraši nemaju nikakva prava.

Posljedica je to dugogodišnje vladavine HDZ-a Kantonom 10, najvećim kantonom u Federaciji Bosne i Hercegovine, čije je sjedište upravo u Livnu. U Kantonu 10, prema posljednjem popisu stanovništva, živi oko 100.000 stanovnika, od čega dvije trećine čine Hrvati. Bošnjaka ima oko 10%. U samom Livnu, prema popisu, živi 34.000 stanovnika, od čega oko 5.000 Bošnjaka. “To je veliki uspjeh ako imate na umu šta smo ovdje prošli. Mislim da je to značajan broj ljudi za čija se prava treba boriti. Treba imati na umu da su rezultati popisa jedno, stvarno stanje ljudi u gradu nešto je sasvim drugo. Od gvardijana sam saznao da, prema crkvenim podacima, u Livnu stvarno živi manje ljudi nego što pokazuje popis. Stanovništvo masovno odlazi, posebno mladi”, kaže predsjednik Općinskog vijeća Livno Sead Hadžijahić.

NIKAKVA PRAVA ZA BORCE I LOGORAŠE

Od početka agresije na Bosnu i Hercegovinu livanjski Bošnjaci bili su mobilizirani u HVO kako bi s Hrvatima branili svoje domove od velikosrpske agresije. “Tu je sve bilo normalno i mi nismo imali nekih velikih problema sve dok nije došlo do sukoba HVO-a i Armije RBiH. Dana 21. jula 1993. godine HVO je pohapsio sve Bošnjake od 15 do 70 godina i strpao nas u logore. Neki su se uspjeli spasiti i otići preko granice s porodicama, a oni koji nisu završili su u logorima. Uvijek kažem da je dobro da nas ovdje danas ima ikako”, kaže Mujo Sitnić iz Udruženja “Patriotska liga”.

“Kad analiziram stanje Bošnjaka u Livnu, uvijek kažem da smo mi napuštena siročad, jer oni i danas Bošnjake ne prihvataju kao konstitutivan narod. Mi smo ovdje narod drugog reda: od zaposlenja do obrazovanja. Kao predsjednik boračkog udruženja, mogu reći da mi institucionalno nismo uopće priznati kao branioci. Iako imamo sve papire, mi smo bili u Armiji RBiH, a ne u HVO-u, i zato ne možemo ostvariti svoja puna prava. Ali, da nam nije aktivista iz stranke SDA i ljudi iz Islamske zajednice, ovdje bi nama sva vrata bila zatvorena. Ovako ipak uspijevamo ostvariti neka prava. To je jedina stranka koja je nešto konkretno ovdje uradila i to su mjerljivi rezultati”, ističe Sitnić.

Nijaz Đonlagić, predsjednik Udruženja logoraša “21. juli” iz Livna, potvrdio je Sitnićeve navode, ističući da udruženju na čijem je čelu nije bilo dopušteno da se registrira kao udruženje “21. juli Livno”, već isključivo kao Udruženje logoraša iz Livna. “Kako kažu, u Livnu nije postojao logor i ne vjerujem da će nas ova vlast ikad priznati kao logoraše. A nas kod međunarodnog Crvenog križa ima registriranih između 200 i 250, gdje su ljudi registrirani kao logoraši. A cijelo Livno bilo je logor. Mi smo svi bili privedeni 21. jula ovdje u školu, i u tom momentu nas je bilo oko 2.000 u logoru. Starce su pustili za nekoliko dana, ali su ostali prošli kroz neke procedure. Do januara 1994. godine u logoru nas je bilo pedesetak, a posljednji su odvedeni u Hercegovinu i pušteni su među zadnjima. Zadnji logoraši koji su izišli iz logora Gabela bili su Livnjaci”, kaže Đonlagić.

Takvo stanje, poručuje Isko Hodžić, ne odgovara ne samo Bošnjacima u Livnu već i drugim. “Ako u Livnu, ovdje na granici, ne bude naših patriotskih snaga, ako ne bude ljudi koji vole ovu zemlju – a možda ih jednog dana ne bude, ako im se nastave ukidati osnovna prava – onda će i Sarajevo biti ugroženo. Nadam se da to u Sarajevu razumiju”, ističe Hodžić, koji je uključen u rad skoro svih važnih bošnjačkih institucija.

SAMOSTALNA BIBLIOTEKA “HADŽI JUSUF LIVNJAK”

Livno je kroz historiju bilo važno središte kulture. Putopis s hadža Jusufa Livnjaka iz 1615. godine prvi je putopis napisan od jednog autora s Balkana i predstavlja vrijedno svjedočanstvo o načinima putovanja na hadž iz Bosne početkom 17. stoljeća. Jusuf Livnjak jedna je od najeminentnijih i najpoznatijih ličnosti iz livanjske historije. Pa ipak, po njemu nijedna ulica niti institucija u ovom gradu ne nosi ime, niti u Livnu postoji ikakav spomenik koji podsjeća na njega. Stoga je Mirsad Karaosmanović, profesor muzičke kulture u srednjoj školi, odlučio osnovati biblioteku nazvanu po njegovom imenu.

“Siguran sam da više od pola Livnjaka nikad nije čulo za Jusufa Livnjaka. Zbog toga smo ime biblioteke dali po njemu jer je to naš prvi putopisac. Nažalost, mi nismo na budžetu, iako bi po broju naslova bili na budžetu u svakom drugom kantonu. Ovdje ne. Pazite, mi smo imali namjeru da pravimo našu nacionalnu biblioteku, ali je ovdje nacionalna biblioteka dozvoljena samo Hrvatima. Stoga je zvanični naziv ove biblioteke, na čemu su insistirali kad smo registrirali biblioteku, Samostalna biblioteka ‘Hadži Jusuf Livnjak'”, ističe Karaosmanović, koji je ujedno i direktor Samostalne biblioteke “Hadži Jusuf Livnjak”. On poručuje da je samo postojanje ove biblioteke veoma važno Bošnjacima u ovom grada jer jedino u njoj mogu doći do nekih knjiga iz bošnjačke književnosti.

“Ovdje su bošnjačka književnost i bosanski jezik strani pojmovi. Stoga je jedna grupa naših ljudi odlučila osnovati biblioteku u kojoj će nama i našoj djeci biti dostupni i autori bošnjačke književnosti, knjige o historiji Bosne i tako dalje. Do sada smo skupili oko 5.000 naslova i nešto periodike. Međutim, imamo velikih problema s finansiranjem. Imali smo jednog radnika koji je radio par sati dnevno, ali sada ni to ne možemo priuštiti. Prije sedam-osam godina posjetili su nas stručnjaci iz Sarajeva i rekli da hitno moramo izmjestiti knjige zbog vlage u prostorijama, te su nam preporučili da radimo rekonstrukciju prostorija biblioteke”, kaže Karaosmanović, ističući da su knjige izmještene upravo u zgradu “Gajreta”, a da obnova biblioteke još traje, iako je značajan dio projekta obnove dovršen zahvaljujući donacijama najviše s federalnog nivoa.

“PREPOROD” I ISLAMSKA ZAJEDNICA VAŽNI SU STUBOVI NAŠEG OPSTANKA

Jedna od institucija koja ponajviše brine o identitetu Bošnjaka u Livnu jeste “Preporod”. Fikret Sitnić, predsjednik “Preporoda”, kaže da “Preporod” u Livnu okuplja sve Bošnjake, bez obzira na njihovu političku orijentaciju. “Zajedno s Islamskom zajednicom organiziramo prigodne programe povodom naših praznika, a jedini smo u čitavom kantonu koji organiziramo akademije povodom Dana državnosti i Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine. To radimo sa sekcijom Islamske zajednice i s Hrvatskim kulturnim društvom ‘Dinara’ i njihovom muzičkom sekcijom. To je jedna lijepa i simbolična poruka, ali u isto vrijeme zabrinjava da samo jedno kulturno društvo pravi akademiju za važne državne praznike”, kaže predsjednik, ističući da “Preporod” nije na budžetu ni Općine, ni Kantona, ni Federacije.

“Određena sredstva dobijamo isključivo zahvaljujući našim pojedincima koji razumiju značaj našeg rada. Konkretno, radi se o Hikmetu Hodžiću i Jasenku Tufekčiću iz SDA. Da se ljudi iz SDA nisu zalagali za naše interese, mi sigurno ne bismo uspjeli obnoviti ovu zgradu, u kojoj su sada smještene skoro sve naše institucije. Kad god nije SDA bila na vlasti, mi smo ovdje bili potpuno zaboravljeni i prepušteni sami sebi. Kada je 2000. godine na vlasti bila Alijansa, tada ništa nismo mogli uraditi. Ja sam tada išao kod Sefera Halilovića. On nam je obećao stvarno puno. I ostalo je tako. Na obećanju”, poručuje Sitnić.

Važnu ulogu “Preporoda” prepoznaju i Livnjaci koji se najviše okupljaju upravo u zgradi “Gajreta”, gdje je središte “Preporoda”. Oni, kao jedan od važnih stubova opstojnosti, ističu i Islamsku zajednicu, ne štedeći riječi hvale za glavnog imama Dževada Hadžića. On je u Livno došao 2000. godine i od tad do danas uspio je predvoditi projekte obnove porušene infrastrukture u vlasništvu Islamske zajednice. “IZ je iz rata izišla s prilično porušenom infrastrukturom. Ja sam ovdje 2000. zatekao jednog imama u jednoj džamiji, a u mektebu je bilo tridesetak djece koja zimi nisu imala adekvatne uvjete za izvođenje mektepske nastave. Livno je inače poznato po islamskoj kulturnoj ostavštini. Grad je nekada imao četrnaest džamija, a pred rat ih je bilo šest.

U ratu je porušena Čurčinica do temelja, a džamija u Pothumu je tako srušena da ne biste mogli reći da je na tom mjestu ikad postojao neki objekt. Upravo su bošnjački logoraši utovarali porušene ostatke ove džamije u kamione, a to se onda vozilo dalje. Također, bio je porušen još jedan objekt u izgradnji, a ostale džamije, većinom iz 15. i 16. stoljeća, bile su nagrižene zubom vremena”, kaže efendija Hadžić. On ističe da je rušenje Čurčinice imalo posebnu simboliku jer je to bila jedina džamija u centru Livna. “Tako se željelo očistiti prostor od svega bošnjačkog i muslimanskog. Mi i danas, u pošti naprimjer, čitamo natpise: ‘Hrvatsko Livno’. Šta to znači? Šta to nama poručuje osim da ovdje nismo dobrodošli jer nismo Hrvati? U centru tog hrvatskog Livna bila je divna džamija i naravno da je ona smetala”, poručuje Hadžić.

OBNOVA DŽAMIJE U CENTRU GRADA I JEDINI HALAL-RESTORAN U LIVNU

Rezultati koje je postigao glavni imam Medžlisa IZ Livno zaista su zadivljujući, posebno ako se uporede s drugim mjestima u kojima su Bošnjaci manjina. “Do danas smo obnovili i nanovo izgradili 18 objekata. Imali smo samo jednu neadekvatnu učionicu za djecu, a danas ih imamo 11, a trenutno imamo 8 imama i 4 muallime koje rade na terenu. Naročito me raduje povratak vjerskog života koji je mjerljiv, ne samo u brojkama obnovljene infrastrukture. Mi smo tad, 2000. godine, imali 30 djece u mektebu, a te je godine osnovnu školu pohađalo 350, a srednju 250 bošnjačkih učenika. Danas je taj broj djece smanjen otprilike za po stotinu i u osnovnoj i u srednjoj školi, ali je redovnost djece u mektebu 90%, što je među najvećim procentima u državi.

Posebno bih istaknuo organiziranje žena i mislim da smo mi po tom pitanju medžlis koji prednjači u državi. Imamo odličnu saradnju sa svim bošnjačkim institucijama u Livnu, a posebno bih istaknuo SDA. Ne postoji projekt koji smo mi započeli i obratili se ministarstvima a da nas naši prijatelji iz SDA nisu podržali. Na taj smo način obnovili pola naših objekata. S druge strane, imamo dobre odnose s Crkvom, i to je ono što raduje, ne samo nas nego i predstavnike Crkve. Također, mi ovdje nismo imali nijedan incident na vjerskoj osnovi, da je neko napao pokrivenu ženu ili nam crtao grafite po džamijama”, poručuje Hadžić.

Na mjestu Čurčinice podignut je savremeni Islamski centar, a u njegovom sklopu djeluje i jedini restoran s halal-hranom u Livnu. Azra Džuhmur s mužem doselila je u Livno prije 18 godina i prošle godine se odlučila na pokretanje vlastitog restorana. Kako kaže, često je pitaju da li joj je Zuko Džumhur rod, pa mora objašnjavati da je Džumhur prezime njenog muža, a da su njen svekar i Zuko od dva brata djeca.

“U Livno sam došla s mužem i dvoje djece i radila sam različite poslove po Livnu. Niko se nije žalio na mene, pa mi je muž predložio da sebi otvorim restoran. I tako smo se odlučili da pokrenemo ovaj posao. Ne znam ni sama zašto me nešto dovelo ovdje, u Islamski centar. Mogli smo naći i jeftiniju kiriju, da budem iskrena, ali sam osjećala da sam ovdje potrebna, da imam neku misiju s ovim poslom. I tako je i bilo. Međutim, kad vidim koliko našim ljudima znači što mogu doći i biti sigurni da jedu hranu spravljenu od halal-namirnica, vidim da je to zaista misija”, kaže Azra. Ona poručuje da u njen restoran ne dolaze samo muslimani zbog halal-ishrane već i drugi koji u njemu naprosto vole jesti. “Imam odaziv sa svih strana i mnogi ovdje dolaze zato što im je valjda lijepo, što osjete iskrenu srdačnost”, poručuje Azra.

SDP i DF u Livnu rade za interese HDZ-a

Bošnjaci Livna ponajviše se žale na predstavnike ljevičarskih političkih opcija, za koje su se nadali da će zastupati interese svih, a koji su izabrani pretežno bošnjačkim glasovima. Jozo Sliško, bivši astupnik SDP-a u Skupštini Kantona, došao je na tu poziciju zahvaljujući pretežno glasovima Bošnjaka. “Najviše problema imamo s SDP-om i DF-om. Njihova politika temelji se na kontriranju politici SDA, a da žive još sto godina, ne mogu doći ni na kakvu poziciju glasovima Hrvata, već isključivo Bošnjaka. Ipak, ne rade za naše interese. Sliško je bio za nedavnu deklaraciju potpisanu u Livnu. On se za nju zalagao više nego HDZ-ovci”, kaže Mujo Sitnić.

Slično je na općinskoj razini, gdje je uključeno 6 Bošnjaka, 4 iz SDA i 2 iz DF-a. Sead Hadžijahić, predsjednik Općinskog vijeća, kaže da na općinskoj razini ima najmanje politike, ali da se i na tom nivou osjeti ravnodušnost predstavnika ljevice prema projektima od ogromnog interesa za Bošnjake. “Ne mogu reći da imamo neku dobru saradnju na relaciji SDA-DF. Ne vidim da je rad vijećnika DF-a dao ikakve rezultate. To je i jasno ako uzmete u obzir da jedno od njih dvoje veoma malo vremena provodi na sjednicama Općinskog vijeća, a da je drugom potpuno svejedno šta se dešava na tim sjednicama. Želio bih napomenuti da DF nastupa zajednički s Hrvatskom listom za Livno, s kojom čine zajednički klub. A čelnik Hrvatske liste za Livno ima izrazito ekstremne stavove o Bošnjacima. Mislim da to mnogo govori o nekonzistentnosti DF-a, a o SDP-u, čiji je zastupnik glasao za Livanjsku deklaraciju, ne treba ni trošiti riječi“, poručuje Hadžijahić.

Sead Hadžijahić, predsjednik Općinskog vijeća Livno: Borba za bosanski jezik

STAV: S kakvi se problemima susreću Bošnjaci u Livnu?

HADŽIJAHIĆ: Problema zaista ima mnogo, s obzirom na strukturu vlasti koja ne vodi računa ni o kome drugom osim o samoj sebi. Ovdje je riječ o toj H-komponenti. Što se tiče bošnjačke komponente, mi od 25 zastupnika u Skupštini Kantona imamo 2, u Općinskom vijeću, od 31 vijećnika, SDA ima 4, a DF 2. Dakle, u Općini imamo ukupno 6 Bošnjaka, a ostalo su sve Hrvati. U jednoj takvoj strukturi Hrvati mogu preglasavanjem donijeti svaku odluku koja se tiče i nas. Mi smo u posljednje vrijeme bili prinuđeni da u nekim situacijama povlačimo pitanje vitalnog nacionalnog interesa u Skupštini i na taj smo način trenutno blokirali dobar dio zakona iz sfere obrazovanja. Želimo afirmaciju bosanskog jezika i na tome trenutno radimo. Pitanje obrazovanja na bosanskom jeziku riješeno je trenutno samo u Glamoču, a borba za naša ustavna prava u ostalim dijelovima kantona još traje. Stoga u periodu koji slijedi planiramo kroz organizirano djelovanje politike, nevladinih udruženja i Islamske zajednice sagledati naše pravno stanje na nivou Kantona i vidjeti koji su to pravni koraci koje moramo poduzeti kako bismo riješili ova važna pitanja.

STAV: Postoje li politički pomaci po pitanju afirmacije bosanskog jezika i mogućnosti da Bošnjaci ostvare svoja prava u Kantonu 10?

HADŽIJAHIĆ: Ono što je nama preostalo kao krajnje rješenje jeste da trenutno radimo na tome da se bošnjačka djeca ne rasipaju po odjeljenjima, već da budu grupirana u jedno ili dva odjeljenja, kako bi priča o organiziranju nastave na bosanskom jeziku, s nacionalnom grupom predmeta uopće bila izvodiva. Na nama je da poštujemo zakonske procedura, ali na tom pitanju moraju, prije svega, istrajati roditelji.

STAV: Jesu li roditelji svjesni značaja tog pitanja?

HADŽIJAHIĆ: Na tom planu smo imali različitih pretpostavki i situacija. Postoji jedan broj ljudi koji još nisu svjesni ove problematike i njenog značaja, drugi se ne žele eksponirati, dok postoji značajna skupina onih koji su potpuno svjesni značaja tog pitanja, i to je ona kritična masa s kojom se mora voditi borba na tom planu.

STAV: Kako tumačite činjenicu da hrvatski politički predstavnici kontinuirano govore o majorizaciji Hrvata u Federaciji, a vidimo da stanje na terenu pokazuje da su majorizirani svi drugi tamo gdje HDZ ima vlast?

HADŽIJAHIĆ: Naš narod voli reći: pokaži na drugog da sebe zaobiđeš. Ako pogledamo realno stanje, želim pitati kakva je to ugroženost o kojoj hrvatski politički predstavnici govore? Puno više prava ostvaruju Hrvati u kantonima s bošnjačkom većinom, nego Bošnjaci u Livnu, naprimjer. To ne može niko poreći.

Arif Kovačević, predsjednik Kluba Bošnjaka u Skupštini Kantona 10: Livanjska deklaracija Bošnjake podsjeća na tamnu prošlost i zločine

Činjenica da smo u 2017. godini čak tri puta bili prisiljeni potezati institut zaštite vitalnog nacionalnog interesa najbolje oslikava stanje u kome živimo. Način rada većine u Skupštini Kantona 10 stvarni je prikaz odnosa prema Bošnjacima u svim sferama života na ovim prostorima. Počevši od korištenja neustavnog naziva i simbola Kantona, preko onemogućavanja izučavanja bosanskog jezika i grupe nacionalnih predmeta u školama do nemogućnosti zapošljavanja u javnom sektoru i svih drugih mogućih vidova diskriminacije.

Sporna Deklaracija, osim što skreće pažnju s realnih životnih problema i neuspjeha HDZ-a kao vodeće političke snage u Kantonu 10, ima za cilj stavljanje u drugi plan ekonomsku nerazvijenost Kantona, sve veću nezaposlenost te veliki odljev mladih ljudi koji, nezadovoljni ovakvom politikom, rješenje svoje egzistencije nalaze izvan BiH. Bošnjake ovih prostora podsjeća na tamnu prošlost i zločine počinjene u ime zločinačkog projekta “Herceg-Bosna”.