Prihvatni i socijalni centri, kao i nekoliko nevladinih udruženja, uslijed niskih temperatura, otvorili su vrata za beskućnike i druge osobe u stanju socijalne potrebe. Oni im omogućavaju da hladne zimske dane provedu na sigurnom, uz topli obrok i adekvatnu njegu. Međutim, njihovi su kapaciteti skoro popunjeni i nedovoljni

Centar Minores

Centar Minores

Centar Minores

Dok u toplini svojih domova slušamo prognozu o hladnim i snježnim danima koji dolaze, pitamo se kako će ove vremenske (ne)prilike dočekati beskućnici, ljudi koji žive bez krova nad glavom. Iako u Bosni i Hercegovini niko ne zna tačan broj beskućnika, pokušali smo istražiti ko vodi brigu o promrzlim i zapuštenim ljudima koji žive i spavaju na ulicama, u haustorima, pod mostovima i u napuštenim objektima.

Saznajemo da su prihvatni i socijalni centri, kao i nekoliko nevladinih udruženja ti koji su, uslijed niskih temperatura, otvorili svoja vrata za beskućnike i druge osobe u stanju socijalne potrebe. Oni im omogućavaju da hladne zimske dane provedu na sigurnom, uz topli obrok i odgovarajuću njegu. Međutim, njihovi kapaciteti skoro su popunjeni i nedovoljni.

Razlog zašto stvarni broj osoba koje žive na ulicama nije poznat jeste to što u Federaciji BiH kategorija “beskućnik” ne postoji u zakonu, a one koji potraže pomoć u pihvatnim ili gerontološkim centrima zavedu pod drugim kategorijama.

Prema Zakonu o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom Federacije Bosne i Hercegovine i Zakonu o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice s djecom Kantona Sarajevo, postoji kategorija osoba s društveno negativnim ponašanjem. U ovu kategoriju spadaju osobe koje se odaju besposličarenju, skitnji, prosjačenju, prostituciji, alkoholizmu, uživanju opojnih droga i drugim oblicima društveno negativnog ponašanja.

NA PROLJEĆE ODLAZE SPAVATI NA OTVORENOM

Beskućnici na području Kantona Sarajevo u vrijeme velikih hladnoća često borave u Prihvatilištu gerontološkog centra Sarajevo. Adela Bahto, šef službe za socijalni rad, kaže da se broj osoba u stanju socijalne potrebe koji se obraćaju za pomoć iz godine u godinu povećava tokom zimskog perioda. Zato je Centar bio prinuđen povećati svoj smještajni kapacitet s 25 na 29. Trenutno u ovom centru boravi 26 osoba: beskućnika, osoba u stanju potrebe, starih i iznemoglih.

“Dolaze nam ljudi iz bolnica o kojima nema ko da se brine, stari i iznemogli, beskućnici, a pruža im se smještaj, zdravstvena njega, topli obrok i sve što im je potrebno u tom momentu. Beskućnici se često znaju povrijediti, a pošto nemaju zdravstvenu zaštitu, mi im tu uslugu pružimo. Odgovarajuću terapiju, previjanje itd.”, navodi Bahto.

Naša sagovornica pojašnjava da je najčešći razlog zbog kojeg se oni odluče na takav život to što imaju psihičke poremećaje, posebno uzrokovane proteklim ratom, pa ih zbog toga porodica često odbaci. Oni tako završe na ulici, a često se odaju i alkoholu.

“Ima tu ljudi kojima je stil života postala ulica, nauče da žive na ulici i da prose. Tu budu privremeno, a na proljeće ponovo odlaze na klupe. Vrlo često im ne odgovaraju naša pravila kućnog reda. Recimo, u našoj je ustanovi alkohol zabranjen, pa oni zbog toga radije biraju da spavaju pod vedrim nebom nego ovdje”, pojašnjava Adela Bahto.

Ove osobe u Centar dolaze na zahtjev nadležnih službi socijalne zaštite s područja Kantona Sarajevo ili u pratnji službenih osoba policijskih stanica u KS i u pratnji dežurnog socijalnog radnika uz službenu zabilješku. Beskućnici ne mogu doći samoinicijativno.

Beskućnici u Sarajevu, ali i mnogi van Sarajeva, redovni su korisnici Narodne kuhinje Stari Grad. Utočište u narodnoj kuhinji nalaze već godinama, a u prosjeku dnevno po obrok dođe po pet do šest beskućnika. Mnogi ne dolaze tu samo po hranu, već i po lijekove i neki sitan novac.

RAZLIČITE ŽIVOTNE PRIČE

Pored Sarajeva, prihvatilišta u cijeloj Bosni i Hercegovini nema mnogo. U Banjoj Luci postoji prihvatna stanica Gerontološkog centra Banja Luka, i to je jedina ustanova ovakvog tipa na području Republike Srpske koja pruža skrb beskućnicima. Smještajni kapacitet Gerontološkog centra Banja Luka jeste deset kreveta. Osobama koje borave u ovoj ustanovi ponuđeni su smještaj, zdravstvena zaštita, hrana i piće, usluge vešeraja, kuhinje i socijalnog rada.

U drugim gradovima smještaj u raznim domovima i institucijama osiguravaju centri za socijalni rad. U Mostaru već nekoliko godina djeluje nevladina organizacija “Minores”, koja radi s beskućnicima i socijalno ugroženim osobama. Prikupljanje hrane, odjeće, obuće, potrepština za život neke su od aktivnosti kojima se “Minores” bavi.

Anica Miličević, članica “Minoresa”, kaže da njihova udruga trenutno brine o 10 beskućnika, a da se ljeti ovaj broj povećava.

“Jednom sedmično im nose obroke, odjeću, obuću i sve što zatraže. A kako bi lakše preživjeli mostarsku buru, osiguramo im deke i jorgane”, ističe Miličević.

Naglašava da u planu imaju izgradnju centra za resocijalizaciju u kojem bi marginalizirane grupe poput beskućnika pokušali sistematski ponovno uključiti u društvo kako bi postali njegovi funkcionalni članovi. U “Minoresu” smatraju kako sama opskrba hranom i potrepštinama nije dovoljna. Upravo zbog toga, njihovi volonteri u Mostaru prepoznatljivi su i po tome što nisu samo posrednici koji s vremena na vrijeme nose hranu beskućnicima već kao ljudi koji ostvaruju ličnu vezu s beskućnicima i ljudima u potrebi.

“Njihove priče su različite. To su uglavnom ljudi koji su u određenom periodu svog života bili primorani odabrati ulicu umjesto doma, a onda je ulica postala njihov stil života”, kaže Miličević.

Trenutno je njihovo udruženje jedino u Mostaru koje se brine o ovoj kategoriji, uz pomoć građana dobre volje koji se odazovu na svaki njihov apel.

“Za mene je najveća motivacija zahvalnost u nečijim očima za ono što mi smatramo malo, a neko drugi kao puno”, dodaje Miličević.

Građani se sve češće okupljaju u akcije kako bi pomogli onima u potrebi. Zbog nedostatka sistemske pomoći ili zbog humanosti, prije nekoliko godina nastala je i akcija “Kuke dobrote”. Ovom akcijom nastoji se pomoći onima u potrebi tako što se hrana koja je još upotrebljiva, te odjeća i obuća koja se može koristiti ostavlja na “kukama” kako bi je mogli preuzeti oni kojima je potrebna.

Milijarda beskućnika u svijetu 

Ujedinjeni narodi procjenjuju da broj beskućnika diljem svijeta premašuje milijardu. Procjenjuje se da je samo u SAD-u bez krova nad glavom oko dva miliona osoba. U ukupnom broju siromašnih u Evropi, prema istraživanjima Evropske unije, beskućnika je oko 2,7 miliona. Podaci iz svijeta govore da svaki dan umre 50.000 ljudi, uglavnom djece i žena, kao posljedica siromašnih skloništa, nečiste vode i neadekvatnih sanitarnih uvjeta.

Također, najmanje 600 miliona ljudi živi u prihvatilištima koji su životno i zdravstveno ugrožavajući. Prema globalnim procjenama, 1,3 milijarde ljudi u svijetu živi u siromaštvu, od toga su 70 posto žene i djevojčice. Beskućništvo direktno djeluje na zdravlje, npr., u Londonu, očekivana životna dob beskućnika gotovo je 25 godina kraća od nacionalnog prosjeka. U SAD-u se procjenjuje kako 842.000 ljudi ima iskustvo beskućništva bar jednu noć. Istraživanja iz 2014. godine pokazuju da je u Njemačkoj 272.000 ljudi živjelo kao beskućnici, bez krova nad glavom ili u neuvjetnim stanovima.

U Poljskoj svake godine oko 33.400 ljudi boravi u prenoćištima, privremenom smještaju ili u hostelima za beskućnike. U Indiji ima 2,3 miliona beskućnika. U Australiji više od 10.000 ljudi nema doma. Precizan broj beskućnika nemoguće je utvrditi, ali činjenica je da bi on bio znatno veći kada bi se dodao broj onih koji su “granično udomljeni” (oni koji su u opasnosti da postanu beskućnici zbog siromaštva ili neuvjetnog smještaja) i “skriveni beskućnici“ (oni koji su udomljeni kod svojih rođaka ili prijatelja).

Izneseni su brojni razlozi kako bi se pojasnio dramatičan porast broja beskućnika, posebice u osamdesetim i devedesetim godinama. Osim što je siromaštvo tada u razvijenom svijetu općenito raslo, u isto vrijeme naglo je opala mogućnost jeftinijeg stanovanja u mnogim gradovima. Čekanje na socijalne stanove traje godinama, a socijalne pomoći nisu pratile stopu inflacije. Trend porasta broja beskućnika pratile su i promjene u tretiranju hronično mentalno bolesnih, ovisnika o drogama, nemogućnost obitelji da podrže svoje odrasle članove te porast broja prijavljenih slučajeva nasilja nad ženama.