“Prvi put od rata naša je reprezentacija ove godina učestvovala na svih šest trka Svjetskog kupa i na 33. Svjetskom juniorskom prvenstvu. Dakle, na svim su trkama sva trojica naših takmičara prošli kvalifikacije, a ovo im je tek druga takmičarska sezona, što svjedoči o njihovoj individualnoj kvaliteti”

Piše: Hamza RIDŽAL

Ovisnike o adrenalinu ponekad nazivaju i ovisnicima o gravitaciji. Za najučinkovitije adrenalinske injekcije zahvaljujemo gravitaciji i čudesnim G silama koje u pojedinim sportovima, poput formule 1, dovode sportaše u stanja bliska gubitku svijesti. Vozači formule 1 doživljavaju sile od 5 G, što znači da u trenucima ulaska u krivinu pri velikim brzinama osjećaju svoje tijelo pet puta težim nego što ono jeste. Stoga je i svaki pokret otežan, a zbog protoka krvi, moguć je i gubitak svijesti. Ipak, formula 1 nije sport u kojem se sportista može izložiti najvećim G silama. Senad Omanović, predsjednik Sankaškog saveza BiH i trener naših juniorskih reprezentativaca, u razgovoru za Stav objasnio je da se sankaši kreću i brzinama od 130 kilometara na sat, što pri ulasku u uske i oštre krivine proizvodi silu otpora veću od one u formuli.

“Na nekim stazama ta sila dostiže do G 7. Srećom, takve sile ne traju duže od dvije sekunde, jer bi u protivnom moglo doći do izlijevanja krvi u mozak i završiti tragično. Stoga uvijek ističem da je ovo zahtjevan sport u kojem morate veoma brzo razmišljati, u svakom trenutku procjenjivati putanju kojom idete, silu kojoj treba pružiti otpor, kako biste na izlazu iz krivine imali što bolju liniju. Naravno, u ovom se sportu mnogo vodi računa o sigurnosti takmičara, i na tome se insistira, iako je riječ o velikim brzinama. Pa ipak, dovoljan je trenutak nepažnje da dođe do povrede, loma ili potresa mozga. Stoga se mora biti maksimalno fokusiran. I naši su momci do sada imali nekih povreda, ali ih to ipak nije navelo da pomisle napustiti ovaj divni sport. Uostalom, povrede su dio sporta, a pravog sportistu one samo ojačaju”, poručuje Omanović, potvrđujući time Tolstojevu tezu da je iskustvo zbir grešaka.

Omanović je trenutno trener trojici naših juniorskih reprezentativaca: Mirzi Nikolajevu, Zlatanu Jakića i Hamzi Plehi, koji su ove takmičarske sezone ostvarili zapažen nastup u Svjetskom kupu. Nikolajev je sezonu završio na 19., Jakić na 29., a Pleho na 30. mjestu. Sva trojica uspjela su se kvalificirati na svih šest trka Svjetskog kupa, što je značajnije ako znamo da je to trenutno jedini olimpijski sport u kojem Bosna i Hercegovina ima svoje predstavnike u Svjetskom kupu.

VELIKA TAKMIČARSKA VOLJA I SLABA PODRŠKA DRŽAVE

Sva trojica naših reprezentativaca kažu da su se sasvim slučajno počeli baviti sankanjem. Hamza Pleho trenirao je džudo, a njegov mu je trener predložio da se oproba u sankanju. “Zlatan i ja zajedno smo došli na testiranje i trener je rekao da imamo potencijala. Meni se odmah svidio ovaj sport i s vremenom se moje interesiranje za sankanje samo povećalo, jer inače volim adrenalinske sportove. U početku sam, da budem iskren, mislio da će to biti i dosadno, ali sam ubrzo vidio da ima mnogo više tehnike nego što većina ljudi misli”, kaže Hamza, ističući da mu je velika želja odlazak na Olimpijske igre mladih 2022. godine, za šta, prema riječima Omanovića, postoji realna osnova.

Zlatan Jakić kaže da nije znao da postoji mogućnost treniranja ovog sporta u Bosni i Hercegovini. Jednog je vikenda s roditeljima otišao na Trebević, gdje su posjetili u ratu devastiranu bob i sankašku olimpijsku stazu. Tu su sreli Senada Omanovića i od njega čuli za ljetne treninge. “Moji roditelji prišli su da se raspitaju, a trener je ponudio da i ja dođem na trening. S obzirom na to da baš volim adrenalinske sportove, odmah sam prihvatio. Još sam kao dijete, gledajući sankanje na TV-u, osjetio želju da ga treniram, ali za to nisam imao priliku pa sam na bio skoro zaboravio. Kad sam počeo trenirati, sjetio sam se te svoje dječije želje”, priča Zlatan.

Naš ponajbolji sankaš Mirza Nikolajev, koji je ranije trenirao plivanje, sankanjem se počeo baviti malo prije Hamze i Zlatana. “Ovo mi je druga sezona i do sada sam veoma zadovoljan napretkom. Prošle sezone osvojio sam pedesetak bodova, a ove ih imam više od 100”, kaže Mirza.

Ovoj trojici velikih bosanskohercegovačkih sankaških talenata prethodila su još dvojica takmičara, Haris Vrcić i Faris Nikolajev, koji su morali prekinuti s treninzima iz zdravstvenih razloga, pri čemu treba istaći da oni nisu nastali kao posljedica bavljenja sankanjem. Omanović bi bio sretan kada bi se i oni vratili u ekipu i time ojačali našu reprezentaciju. Nada se, uz to, da će mlađi prepoznati potencijale sankanja te, poput trojice sadašnjih reprezentativaca, jednog dana nastupiti u Svjetskom kupu.

Samo učešće u Svjetskom kupu ogroman je uspjeh s obzirom na resurse kojima raspolaže naša reprezentacija. Sistem takmičenja sličan je onom u formuli. Za svaku utrku Svjetskog kupa održavaju se kvalifikacije iz kojih samo oni najbolji prolaze dalje. “Kad ne ispunite normu za jednu od trka, onda upadnete u finansijske probleme. U ovoj smo sezoni imali šest utrka u Svjetskom kupu, a prije nego počne sezona imamo pet ili šest trening-sedmica. Tokom tih sedmica treniramo na stazama na kojima se voze utrke Svjetskog kupa, pa imamo priliku detaljno analizirati stazu i način na koji se njom treba voziti. Prvi put od rata, naša je reprezentacija ove godine učestvovala na svih šest trka Svjetskog kupa i na 33. Svjetskom juniorskom prvenstvu. Dakle, na svim su trkama sva trojica naših takmičara prošli kvalifikacije, a ovo im je tek druga takmičarska sezona, što svjedoči o njihovoj individualnoj kvaliteti”, ističe Omanović.

Omanović pojašnjava da naši sankaši trenutno imaju finansijsku podršku Kantona Sarajevo, ali da sredstva koja dobivaju ne mogu pokriti troškove koje iziskuje profesionalno bavljenje ovim sportom. “Imamo izuzetnu podršku Svjetske sankaške federacije, kao i od sponzora. U slučaju da se kvalificirate za trku Svjetskog kupa, po sportisti se dobija dodatnih 500 eura. Također, imamo podršku FILA-e, koja nastoji ubrizgati dovoljnu finansijsku injekciju kako bi i oni iz nerazvijenih sankaških sredina mogli učestvovati na što više trka Svjetskog kupa. Sredstva koja dobivamo od Kantona, nažalost, nedovoljna su. Mislim da bi Kanton, uz sve napore koje trenutno ulaže, trebao imati na umu rezultate koje postižemo i dati nam punu podršku, a da bi se u tu priču trebala uključiti i Federacija BiH i država”, kaže Omanović. Od Svjetske sankaške federacije nedavno su dobili na poklon petnaest sanki na točkovima, a od Internacionalnog olimpijskog komiteta kombi. “Vrijednost kombija i sanki iznosi više od 200.000 maraka. Inače, jedne sanke koje mi koristimo koštaju 4.300 eura, i to su one koje se moraju prepraviti za trke. Prave sanke, koje se prave po mjeri takmičara, koštaju od 12 do 15 hiljada eura.”

SVAKE GODINE OBNAVLJAJU STAZU NA TREBEVIĆU

Upravo je Omanović prije četiri godine pokrenuo obnovu trebevićke staze kako bi se mogla koristiti za ljetne treninge, kad sankaši na svoje sanke postave točkove umjesto klizaljki. “Često koristim usporedbu s automobilom. Kako kod auta imate ljetne i zimske gume, tako i ovdje mijenjate kliznike točkićima. Obnova staze mnogo nam je pomogla, što je dalo dobar rezultat u ovoj takmičarskoj godini”, kaže Omanović.

Ideja za obnovu staze javila se 1997. godine prilikom posjete Boba Hughesa, koji je u Sarajevo stigao u ime Svjetske sankaške federacije. “Tada smo s UNPROFOR-om otišli na Trebević da vidimo u kakvom je stanju staza. Da budem iskren, u to vrijeme nisam ni znao da je već osmišljen sistem ljetnih treninga, na točkovima. Onda su mi rekli da se može obnoviti dio staze za ljetne treninge i tada sam naišao na jedan veliki zid koji nije omogućavao realizaciju te ideje. Najgore je neznanje. Ljudi ovdje veoma malo znaju o ovom sportu. Ne znaju, naprimjer, da je trebevićka staza bila jedini olimpijski objekt koji je bio ne samo samoodrživ već i isplativ. To je bio jedini olimpijski objekt na kojem su se i nakon Olimpijade održavale tri trke Svjetskog kupa: u bobu, skeletonu i sankanju”, objašnjava Omanović.

On podsjeća da je Južna Koreja trenutno tek jedanaesta zemlja u svijetu koja ima bob-stazu. Ove godine su sve trke Svjetskog kupa vožene u Njemačkoj, koja ima četiri staze, i u Austriji, koja ima dvije. Pored Njemačke, Južne Koreje i Austrije, bob-staze postoje u Kanadi, Japanu, Latviji, Norveškoj, Rusiji, Švicarskoj, Sjedinjenim Američkim Državama i jedna u Francuskoj, koja je toliko turistički isplativa da se Francuzima ne isplati na njoj organizirati svjetsko prvenstvo. “To je ono što, čini mi se, mi ne razumijemo. Te staze mogu donositi veliku zaradu. Nažalost, naša staza nama koristi isključivo ljeti, za trening na točkovima, a zimi se ne može koristiti. Nema sluha i ljudi koji bi razmišljali pozitivno, koji bi u tome prepoznali potencijal u koji treba uložiti, a koji će zasigurno donijeti zaradu”, kaže Omanović, ističući da trenutno postoji veliki interes stranih investitora da se uloži u obnovu staze. Već sada na Trebević samoinicijativno tokom ljetnih mjeseci dolaze trenirati reprezentativci Poljske, Slovačke, Turske, Hrvatske, a ove godine su se najavili Ukrajinci i Moldavci.

Omanović, za kojeg naši juniorski reprezentativci kažu da im je poput drugog roditelja, svake godine u proljeće radi na obnovi trebevićke staze, zbog oštećenja koja nastaju tokom zime, kako bi naši sankaši mogli trenirati za narednu sezonu. “Svake godine moramo obnavljati površinski sloj betona na stazi da bi ona bila upotrebljiva, i tako izgubimo od mjesec i po do dva mjeseca na pripremanju staze da bismo uopće mogli trenirati. Na obnavljanje staze godišnje izdvojimo između 6 i 7 hiljada maraka. Ako bi naši momci imali prave uvjete za treninge, ako bi imali dovoljan budžet, koji bi na godišnjem nivou trebao iznositi približno 100.000 maraka, siguran sam da bi se oni, s obzirom na potencijal kojeg imaju, borili za medalje”, poručuje Omanović.