Husein tvrdi da su ga dobra djela nekoliko puta spasila od sigurne smrti: “Išao sam autobusom koji je počeo plesati po cesti. Šofer je otvorio vrata i rekao da iskače ko može. Dvojica su tada poginula, više ih je bilo ozlijeđenih. Prije nego što se autobus prevrnuo, ja sam iskočio i nije mi bilo ništa. To je bilo u Maloj Kladuši prije nego što ću ostati bez nogu. Drugi put bilo je ovo kad sam bio pod vozom. Tu su šanse da neko preživi manje od 1%. Smatram da me je u oba slučaja samo Bog dragi sačuvao. Bilo je još nekoliko sličnih situacija”

Piše: Amir SIJAMHODŽIĆ

Skoro da ne postoji čovjek koji barem jednom u životu nije izbjegao saobraćajnu ili neku drugu nesreću koja je značila očiglednu smrt. Jedan od onih koji se našao “na granici između života i smrti” jeste i Husein Husić iz velikokladuškog naselja Čaglica. Husein je prije 45 godina preživio direktni udar voza. Kao stopostotni invalid, Husein se već godinama stoički nosi s onim što ga je zadesilo, živeći bez obje noge, s plastičnim kukom, sa sedam polomljenih rebara i s teškom ranom na glavi. Uprkos svemu, Husein iz dana u dan liječi ljude, vrlo učinkovito pomažući im u slučaju uganuća i iščašenja. Sudeći po činjenici da taj posao radi više od pola stoljeća i da je kroz njegove ruke prošlo nekoliko desetaka hiljada bolesnika, s pravom ga se može smatrati jednim od najvećih krajiških “narodnih ortopeda”.

Husein Husić rođen je 1941. godine u Čaglici, od oca Hašima i majke Zehide. Djetinjstvo i mladost proveo je u težačkoj porodici koja je, kao i većina tadašnjih krajiških porodica, živjela na rubu siromaštva. U trideset i trećoj godini života doživio je tešku nesreću na radu u austrijskom Linzu, koja mu je iz temelja promijenila život. Poslije stabiliziranja zdravstvenog stanja, posvetio se “namještanju” iščašenih zglobova na rukama ili nogama – “vještini” koju je naučio od komšije Hasana. Tako je, osim kratkih perioda kada je zbog liječenja bio u Austriji, Huseinova kuća svakodnevno utočište brojnim ljudima s povrijeđenim zglobovima.

DJETINJSTVO I MLADOST U ZNAKU SIROMAŠTVA

“Nas je osmero bilo u roditelja. Tri sina i pet kćerki. Otac je umro kada sam bio u vojsci, 1964. godine. Tri godine sam služio mornaricu u više hrvatskih primorskih gradova, od Pule do Šibenika. Bio sam u vojno-istražnoj službi. Prije vojske sam završio mekteb i četiri razreda škole. Sjećam se da sam iz ‘računice’ bio najbolji u razredu. Poslije vojske sam se oženio suprugom Hamidom. Bavili smo se poljoprivredom i bili sirotinja, kao i većina naroda u to vrijeme. Sjećam se da niko iz sela nigdje nije bio zaposlen”, započinje Husein Husić.

Kaže da pamti gladne godine. “Pedesete nije bilo kiše, a naredna, 1951. godina, bila je gladna godina. Ko nije imao kakve zalihe, teško je prolazio. Narod je jeo kukuruzovo brašno, koje je bilo vrlo teško nabaviti. Pšenice nije bilo skoro nikako. Nije je bilo ni kupiti. Jedino je Rusija slala po 5 kilograma kukuruzovog brašna na jedno čeljade za mjesec dana. Kukuruzovo brašno miješalo se s mljevenim ljuskama od kestena, zatim se mljela cerova kora i komuše od kukuruza. Neki su čak kukuruzovo brašno miješali s jagorčevinom, ili s kukoljem iz pšenice, od čega se dobivala pura. Vjerujem da to sad ne bi htjeli jesti ni psi”, nastavlja Husein.

Prije odlaska u vojsku Husein je radio na srpskim imanjima u Glini, Petrinji i Ravnom Rašću. Danju je šišao živicu, kopao kanal i ostalo, a noću spavao po štagljevima. Sa sestrom je odlazio u Bojnu kopati kukuruze za Zemljoradničku zadrugu, koja je imala velike površine zasijanih kukuruza: “Za sedam dnevnica sestra i ja smo dobili toliko da sam mogao uzeti ‘miru’ kukuruza. Znači, dva kilograma za jednu dnevnicu. Siguran sam da se danas ne bi mogao naći niko da bi radio za dnevnicu u vrijednosti 14 kilograma žita. Danas se ima pojesti, popiti i obući koliko hoće i šta hoće, ali većina naroda opet je nezadovoljna. Ranije je narod bio veseliji. Jesu li se trojica sastala, odmah se začula pjesma. Ja ne pamtim da se ikad bolje živjelo nego sad. Nikad narod nije bio nezadovoljniji a da mu je bilo bolje. Kad sam ja kao momak išao u ašikovanje, imao sam dvije zakrpe na koljenima.”

U mladosti se okušavao u mnogim poslovima. Prvo je zaposlenje Husein imao u Sloveniji. Potom se zaposlio u Linzu, u kojem je radio više od pet godina. “Bio sam stanični radnik na teretnoj stanici u Linzu. Jedan dan išli smo da zamijenimo jedno ‘srce’ koje je puklo na pruzi. Nas šest i sedmi Mađar koji je otišao na obližnji brežuljak da prati dolazak voza. I do nesreće je došlo jer nam taj Mađar nije signalizirao dolazak voza. Ja sam se jedini iz grupe zadesio na pruzi. Voz nisam primijetio dok me nije udario u ‘pleća’. Potom me je smotao i kotrljao me među šinama oko 100 metara, sve dok nije stao. Dok sam još bio pri sebi, znam da me je jednom ili dvaput prevrnuo.

Dalje se ne sjećam jer sam tek treći dan došao sebi. Kad sam se probudio iz kome, ležao sam na jednom krevetu, bio sam nag i preko mene je bio neki čaršaf. Taj dan je sunce grijalo. Kad sam drugi put došao sebi, bio sam obučen u bolničku košulju”, sjeća se Husein. Kaže da nije teretio Mađara jer bi time samo njemu odmogao, a svoje zdravlje ne bi vratio. Tražio je i dobio odštetu od države. “U nesreći sam izgubio obje potkoljenice, polomio sedam rebara, kuk, glava mi je bila razbijena na nekoliko mjesta. Registriran sam kao stopostotni invalid druge grupe, ali ne prve, jer tad je u Austriji bilo sedam grupa stopostotnih invalida. Za njih je prva grupa bila samo u četiri slučaja: bez oba oka, bez obje ruke, sa slomljenom kičmom te potpuno luda osoba.”

Oporavak od nesreće trajao je 4 godine i 7 mjeseci, nakon čega je penzioniran. “Trinaest puta sam operiran. Prvi put je bio najveći zahvat, kada sam operirao noge, kuk, glavu i još neke druge dijelove. Pa onda još dvanaest operacija. Posljednji put sam ponovo operirao pomoćni živac na vratu. Nakon dužeg tretmana, prohodao sam uz pomoć proteza”, ističe Husein.

NARODNI ORTOPED

I prije nego što se oženio naučio je namještati iščašene zglobove. Tu vještinu naučio je od komšije Hasana Mamića, koji je taj posao radio duže od četrdeset godina. “Objasnio mi je kako fukcionira svaki zglob i kakvo je njegovo prirodno stanje. Trebalo mi je da Hasan potegne deset zglobova i da gledam šta on radi. Kasnije je Hasan umro i ja sam preuzeo njegovu ulogu”, objašnjava nam ističući da je “napravio” desetke hiljada zglobova jer taj posao radi više od 50 godina. “Nekada u toku dana dođe jedna osoba, a nekada i po pet-šest. Popravljao sam sve vrste zglobove, od prsta do kuka. Jedino sam u slučaju slomljene kosti bolesnike upućivao u bolnicu.”

Na pitanje da li je čitao literaturu i prisustvovao nekim medicinskim edukacijama i seminarima, Husein odgovara: “Ja sam to naučio prije čitanja literature. Čitao sam nakon što sam to kazao bolničarima u Linzu. Prilikom boravka na redovnim kontrolama u bolnici u Linzu neki doktori saznali su da znam namještati zglobove. Interesiralo ih je kako to radim i koliko sam efikasan. Donijeli su mi model ljudskog kostura s gumiranim mišićima i tražili da im pokažem šta sve znam o zglobovima. Bilo im je drago kad su se uvjerili da ja istinski to znam raditi. Onda su mi i pomogli da naučim više o svemu, pa sam s njima još bolje usavršio ‘svoj zanat’. A išao sam i u Veliku Kladušu u Dom zdravlja kad me je zvao jedan ortoped. Bila jedna cura od desetak godina koja je izglobila lakat. Ortoped poslao sestricu da joj radi uputnicu za Bihać, a meni kaže: ‘Hajde sad da ja vidim šta ti znaš!’ Kažem ja toj djevojci: ‘Hajde da did vidi šta je s rukom!’ Kad sam joj napravio ruku, ona je vrisnula i otišla. Sestra je ušla i upitala: ‘Šta ti njoj uradi?’ Rekoh: ‘Hajte vi njoj napravite snimak ruke.’ Kad su oni napravili snimak, a ono lakat sjedi u zglobu ‘kao beba’.”

Svoj rad Husein nije naplaćivao do prije dvije godine, kada mu je džematski imam sugerirao da nije lijepo da odbija hediju koju mu neko ponudi. “Od tada ne odbijam kad me neko počasti, ali svakom kažem da nije ništa dužan. Kad me neko počasti, uvijek upitam je li halal”, dodaje.

Naš sagovornik tvrdi da su ga dobra djela nekoliko puta spasila od sigurne smrti: “Sjećam se da sam jednom išao autobusom koji je počeo plesati po cesti. Šofer je otvorio vrata i rekao da iskače ko može. Dvojica su tada poginula, više ih je bilo ozlijeđenih. Prije nego što se autobus prevrnuo, ja sam iskočio i nije mi bilo ništa. To je bilo u Maloj Kladuši prije nego što ću ostati bez nogu. Drugi put bilo je ovo kad sam bio pod vozom. Tu su šanse da to neko preživi manje od 1%. Smatram da me je u oba slučaja samo Bog dragi sačuvao. Bilo je još nekoliko sličnih situacija.”

Husein Husić kaže da mu jedino žao što ga niko neće naslijediti u njegovom “zanatu”. Ovom je poslu podučio sina Muniba, ali on kaže da “nema srca ostati pribran” kad neko jaukne. Husein tvrdi da je sve manje ljudi koji su spremni na lično odricanje u korist zajednice, a njegov posao zahtijeva upravo to.