Možda bi pomoglo, ponekad, kod javne česme od riječi prisjetiti se svega onoga što u jeziku živi kao dio našeg nesvjesnog i neprepoznatog iskustva. Uzalud bi tad tekle riječi, uzalud bi onaj koji pere ruke trljao dlan o dlan. (Sjećate se: Trla baba dlan da joj prođe dan). Nažalost, ni riječi ne prepoznajemo, kao što ne prepoznajemo ni vodu dok se njom peremo
;</p>
<p>Jean Paul Sartre, pisac drame <em>Prljave ruke</em>;</p>
<p>Orest i njegova sestra Elektra (od mnoštva dramskih asocijacija, tu su uvijek <em>Čiste ruke</em>);</p>
<p>Vladimir Vladimirovič Majakovski po ko zna koji put tog baksuznog dana rukuje se s nekom ljigavom osobom i odmah trči u toalet, gdje iz džepa vadi sapun i brižljivo pere ruke, pokušavajući da skine prirodnu odvratnost;</p>
<p>Pepeljuga;</p>
<p>Ljudožder;</p>
<p>Hajjamov lončar koji je prije toga izmijesio glinu svojih predaka;</p>
<p>Babica koja je pomogla Caliguli da dođe na svijet;</p>
<p>Dante Alighieri nakon što je napisao riječ ZVIJEZDE i primijetio da su mu ruke umrljane crnilom;</p>
<p>Mornar Sifilis čim se iskrcao s Kolumbovog broda pri povratku u matičnu luku;</p>
<p>……………………………………………………………………………………………………………………………………</p>
<p>Popis je zaista beskrajan i u njemu je gotovo nemoguće prepoznati sve one koji svoje ruke nisu uspjeli oprati. Tu ne može mnogo pomoći ni čuveni didaktički distih:</p>
<p><em>Peri ruke prije jela,</em></p>
<p><em>poslije svakog ispražnjenja tijela!</em></p>
<p>Ruke se, kao što je poznato, peru vodom, pijeskom i riječima.</p>
<p>Ovo je posljednje sredstvo i najuobičajenije. Možda bi pomoglo, ponekad, kod javne česme od riječi prisjetiti se svega onoga što u jeziku živi kao dio našeg nesvjesnog i neprepoznatog iskustva. Uzalud bi tad tekle riječi, uzalud bi onaj koji pere ruke trljao dlan o dlan. (Sjećate se: Trla baba dlan da joj prođe dan). Nažalost, ni riječi ne prepoznajemo, kao što ne prepoznajemo ni vodu dok se njom peremo, ni na kraj pameti nam ne dolazi tad da je to ista ona voda u kojoj plivaju otrovi koje smo u nju sručili ili potajno ispustili.</p>
<p>Ali, zar vrijedi o tome govoriti? Najbolje je oprati ruke.</p>
<p> </p>
<p>Ipak, ne bih o ovom razmišljao da je nisam vidio.</p>
<p>Mnogo je gradova i sela u Bosni. I u Hercegovini, naravno.</p>
<p>Mnogo je kuća u njima.</p>
<p>I mnogo nekadašnjih i sadašnjih ljudi u tim kućama.</p>
<p> </p>
<p>Tako se na poznatom mjestu dogodio prizor koji sam odlučio zapisati.</p>
<p> </p>
<p>Prepoznajem je dok je gledam na prozoru.</p>
<p>Iako starija, gotovo je ista kao nekad.</p>
<p>Lijepa i hladna.</p>
<p>Drži neku posudu i čudno je zamišljena.</p>
<p> </p>
<p>Dok mi kroz glavu promiču slike svega što se dogodilo, shvaćam da me je primijetila. I prepoznala.</p>
<p>Pomislio sam čak da će mi nešto kazati.</p>
<p>Ipak, samo je nehajno odvratila pogled. I iščezla s prozora.</p>
<p> </p>
<p>– Macbethovice, Macbethovice! – najednom viče neki dječak ispod prozora.</p>
<p>Kunem se da ime njenog muža po kom je dobila nadimak zvuči doista slično. Uostalom, poznavao sam ga nekad i znam da ta sličnost nije samo u zvuku.</p>
<p>Ona prilazi prozoru osupnuta skrivajući svoje ruke skliske od pjenušavog tečnog sapunčića.</p>
<p>– Rek'o ti Macbeth da će zakasniti na ručak, ostao je u gostionici s društvom! – zadahtano uzvikuje dječak čim je ugleda na prozoru.</p>
<p>– Karta li? – prodere se ona, nakon što je žurno širom otvorila krilo prozora.</p>
<p>Dječak, koji je upravo mislio pobjeći, zastaje i nevoljko se okreće. Usput smišlja šta da odgovori.</p>
<p>– Ajnca! – samo mu izleti.</p>
<p>Macbethovica se ugrize za donju usnu krnjavim zubom.</p>
<p>– Nije majka rodila junaka koji bi mogao sa mnom ajnca igrati – prisjeti se ona Macbethove uzrečice.</p>
<p>– S kim igra? – viknu ona bez daha.</p>
<p>– S profesorom!</p>
<p>Njoj zaiskri pred očima lice mladića kakvog je nekad davno vidjela, a lice profesora bilo je posve nalik tom licu, kao što je sinovljevo lice nalik očevom. Zar on nije mrtav, pomisli? Zar se izvukao?</p>
<p>– S kojim profesorom?</p>
<p>– Ne znam. Tako ga zovu.</p>
<p>Ona sporo priđe sudoperu i poče prati ruke.</p>
<p>Nikad joj se to sredstvo za čišćenje (na kom je dodatno pisalo <em>pere sam</em> i <em>pere sve</em> ili kako već drukčije najavljuje) učinilo tako odvratno lažno.</p>
<p>Svjesna je da je u središtu drame iako se ne može dosjetiti koje.</p>
<p> </p>
<p> </p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Sreća je da stranačkih prvoboraca još uvijek imaSljedeći članak
Nesanica se ne liječi pretresanjem starih kutija
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo