Ono što znamo jeste tako mali čun u beskraju našeg neznanja kojim prolazimo, u kojem živimo i u kojem tek ponekad, za sretnih trenutaka oslobođenja, prepoznajemo nešto i od onog što nosimo u sebi, kao pitanje i odgovor istovremeno
, bio bi film koji bi se vrtio u zatvorenoj kinodvorani čovjekove lobanje, film samo za jednog čovjeka, samo za jednog svjedoka i sudionika. Buñuel je čak vjerovao u budućnost takvih projekcija, a ovaj njegov stav određuje otprilike i njegovu poetiku. Ne ulazeći sad u razloge iz kojih se iskristalizirala ova Buñuelova čežnja za oslobođenom umjetnošću filma (a koji su, uostalom, i dosta jasni), pokušajmo da zamislimo idealnog gledaoca i, sljedstveno tome (jer je riječ samo jedan od elemenata filma), idealnog čitaoca, onog koji bi doista u jeziku prepoznavao sve njegove konotacije (u riječi čaša čašku cvijeta, u riječi čempres prevedeni kiparis, u riječi barbar onog koji traži vode…). Zar se ne bi takvom čitaocu svaki roman učinio kao more, svaka pjesma kao rijeka, a jezik sam kao kosmos u kojem je moguće naslutiti tek jedan majušni dio, onaj koji je sasvim blizu njegove svijesti, onaj zapečaćeni mali dio vasione u vlastitoj glavi, a koji bi se mogao označiti kao <em>znanje</em>.</p>
<p>A ono što znamo jeste tako mali čun u beskraju našeg neznanja kojim prolazimo, u kojem živimo i u kojem tek ponekad, za sretnih trenutaka oslobođenja, prepoznajemo nešto i od onog što nosimo u sebi, kao pitanje i odgovor istovremeno.</p>
<p>U gorostasnoj šumi Neznanja, pogotovo ako nam se ona predočava kao Znanje, skriva se jedan mali crv. To je taj legendarni crv sumnje, koji je ustvari crv znanja kojeg nismo svjesni.</p>
<p>I zašto baš crv?</p>
<p>Nije li se taj crv (obratno od platonovskog svijeta ideja koje se preseljavaju u zbilju, da bi potom svoje selidbe nastavljale i dalje – u umjetnost), nije li se ovaj crvić iz same zbilje, zaobljavajući dokraja umjetnost crvotočine, daleko od svojih termitnjaka-velegradova (pred očima zaprepaštenih ljudi u prah se sasipa drvena kuća koja je do tog trenutka izgledala posve cijela i netaknuta), nije li se ovaj crv sumnje iz svijeta zbilje preselio u svijet ideja?</p>
<p>Onaj koji je vidio kuću što se ruši, izjedena iznutra, tu prašinu nakon termitske gozbe, nikad više nijednu kuću neće moći pogledati bez zazora.</p>
<p>A koliko je samo kuća u našem životu i koliko onih kuća za koje mislimo da ih dobro poznajemo?!</p>
<p>Kuća jezika isuviše je velika da bi je bilo ko od nas vidio, i tu smo možda jedino u prilici da vidimo kuću iz njenih zidova, iz opeka od kojih su ti zidovi sačinjeni, iz molekula koje čine te opeke. U kući jezika smo pomiješani s termitima, češemo se o njih, oni nas gurkaju – crv sumnje neko je s kim živimo, neko čije smo prisutnosti svjesni čak i kad spavamo. Jer, jezik je i u zraku kojeg udišemo i naša šutnja, čak i kad je svjesni čin otuđenja, ne zaustavlja njegovo vibriranje, njegovo trajanje u našim damarima. Naša šutnja i naša nijemost samo su blijesak ili sjena u svjetlucanju bezmjerna jezika.</p>
<p>A crv sumnje uvijek je tu: ispred ili iza nas, ponekad i pod našom kožom.</p>
<p>Ako primijetite prazne i šuplje riječi oko sebe, znajte da je on tu negdje, ruje, ruje, svrdla, možda je već stigao i do vaših riječi, možda je opasno ugrozio zid koji i vi pridržavate… ipak, kuća jezika isuviše je velika i:</p>
<p>RIJEČI SE OBNAVLJAJU KAO ŠTO SE OBNAVLJA LANJSKI CVIJET.</p>
<p>Sve rečeno čini se kao prolegomena za fantastički roman.</p>
<p><em>Kuća čiji je krov od mora.</em></p>
<p>Dovoljno je malo zaviriti u bilo koju odaju kuće i vidjeti da se svaka priča nastavlja i da je svaki početak ujedno i kraj.</p>
<p>Argonauti su istovremeno na svom početku, kao i na kraju.</p>
<p>Jazon skuplja svoje junake za brod Argo, istodobno uzima zlatno runo i užasnut je osvetom ljubomorne svoje Medeje, koju upoznaje tek i rastaje se s njom nakon toliko godina zajedničkog života. I u strašnom trenutku smrti djece koju su zajedno izrodili.</p>
<p>Sve se u jeziku dodiruje.</p>
<p>Jedino nove riječi potiskuju stare, potiskuju ih u dubinu, sve dok se i same ne utope, a onda stare riječi izranjaju kao nove i vrtlozi u misaonoj plazmi jezika nastavljaju svoje ključanje, svoj tajanstveni i jasni ključ.</p>
<p>Tako se dodiruju i gradbe od riječi.</p>
<p>U besanim zavičajnim noćima, dok sam čekao da dođu po mene i moju porodicu, pričao sam priče.</p>
<p>Sjedili smo uz svijeće jer nismo imali struje.</p>
<p>Bile su to priče utemeljene na detekciji i događale su se na mjestima na kojima sam nekad bio i boravio.</p>
<p>Mnogo godina kasnije, moja kćerka koja živi u Londonu ispričala mi je kako je jedanput zastala na ulici jer su joj u svijest došle scene iz nekog filma kojeg se nije mogla sjetiti.</p>
<p>– Zamisli, tata, to je ona priča o ukradenoj djevojčici s porodičnog portreta, sjećaš se, ona koju si nam pričao jedne noći?!</p>
<p>Naravno da sam se sjećao. Nikad te noći neću zaboraviti.</p>
<p>Ni priče.</p>
<p>O aleksandrijskim sviračima.</p>
<p>Venecijanskoj čaši.</p>
<p>O nezaboravnom platnu velikog francuskog slikara s kojeg je nestala naslikana djevojčica. Iza svega se skrivala porodična tajna, mračna mreža koja je uzrokovala brojne postupke nasljednika. Ipak, iščezla djevojčica nastavila je živjeti u buñuelovskom filmu.</p>
<p>I sad:</p>
<p>ovdje je mjesto za roman,</p>
<p>roman, naprimjer, o mitskom, zlatnom, piramidalnom vrhu piramide koji se naziva piramidion.</p>
<p>Počnite da ga čitate od početka, sredine ili kraja, kako želite, od Herodota ili Vesne Krmpotić, od Hermesa Trismegistosa ili Platona, od Alberta A. ili Tesle N., od… inkomenzurabilni roman <em>Piramidion</em> – čitajmo ga zajedno.</p>
<p> </p>
<p> </p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Kapetan Kuko i životinjska farma stanovitog osumnjičenika F. R. (60)Sljedeći članak
Malo mi bilo našeg rata
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo