Referendum o nezavisnosti, održan 29. februara i 1. marta 1992. godine, s jedne strane značio je potvrdu opredjeljenja većine građana prema budućnosti zemlje.
, kad su bivše jugoslavenske republike Slovenija i Hrvatska već proglasile nezavisnost. Bilo je to vrijeme intenzivnih, ali uglavnom neuspješnih razgovora šest predsjednika jugoslavenskih republika o iznalaženju izlaza iz jugoslavenske krize.</p>
<p>Dani pred početak agresije bili su vrijeme formiranja paralelnih struktura vlasti. Pod vodstvom tadašnje Srpske demokratske stranke, na Palama je 24. oktobra 1991. godine formirana Skupština srpskog naroda u BiH, koja je 9. januara 1992. godine usvojila Deklaraciju o proglašenju Srpske Republike Bosne i Hercegovine, čije je ime u augustu 1992. promijenjeno u Republika Srpska.</p>
<p>U Grudama je 18. novembra 1991. godine proglašena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna. O sudbini republika bivše Jugoslavije razgovaralo se intenzivno u inostranstvu.</p>
<p>U Hagu je 5. novembra 1991. održana Konferencija o Jugoslaviji, nakon koje je Arbitražna komisija Konferencije donijela ocjenu kako se radi o disoluciji zemlje. U praksi je to značilo da SFRJ više nema pravni identitet na međunarodnom planu.</p>
<p>Evropska zajednica usvojila je 16. decembra 1991. godine Deklaraciju o Jugoslaviji, kojom su pozvane jugoslavenske republike da do 23. decembra apliciraju za status nezavisnih država. Predsjedništvo SR BiH donijelo je tri dana pred istek tog roka, bez glasova srpskih članova, odluku o podnošenju zahtjeva za priznavanje SR BiH kao nezavisne države.</p>
<p>Međutim, izvještaj Arbitražne komisije Konferencije o Jugoslaviji, kojom je predsjedavao Robert Badinter, uvjetovao je međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine provođenjem općeg referenduma o nezavisnosti pod međunarodnom kontrolom. Skupština SR BiH donijela je 25. januara 1992. godine odluku o raspisivanju referenduma o statusu Bosne i Hercegovine. Istovremeno, Skupština SR BiH donijela je o odluku o povlačenju predstavnika SR BiH iz svih saveznih državnih organa i organizacija.</p>
<p>Za skupštinsku odluku o referendumu glasali su predstavnici Bošnjaka i Hrvata, dok nije dobila podršku većine predstavnika srpskog naroda, koji su prije glasanja, na prijedlog Srpske demokratske stranke (SDS), koju je predvodio Radovan Karadžić, napustili skupštinsko zasjedanje.</p>
<p>Odluka je donesena nedugo nakon otvorene prijetnje koju je pred očima cijele javnosti Karadžić uputio muslimanskom narodu. “Ovo nije dobro što vi radite. Ovo je put na koji vi želite da izvedete Bosnu i Hercegovinu, ista ona autostrada pakla i stradanja kojom su pošle Slovenija i Hrvatska. Nemojte da mislite da nećete dovesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod, možda, u nestanak. Muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rat ovdje”, poručio je Karadžić sa skupštinske govornice 15. oktobra 1991. godine prilikom donošenja Akta o reafirmaciji suverenosti Republike Bosne i Hercegovine, koji je prethodio odluci o referendumu.</p>
<p>Na Karadžićevu izjavu reagirao je odmah Alija Izetbegović, predsjednik Predsjedništva BiH. “Njegov način izlaganja, njegove poruke, možda na najbolji način objašnjavaju zašto mi možda više i nećemo da ostanemo u Jugoslaviji… Njegov način izlaganja, njegove poruke možda najbolje objašnjavaju zašto i drugi neće da ostanu u toj Jugoslaviji. Takvu Jugoslaviju kakvu hoće gospodin Karadžić neće više niko. Neće, možda, niko više osim srpskog naroda. Takvu Jugoslaviju su u očima jugoslavenskih naroda, Slovenaca, Hrvata, Makedonaca, Albanaca, Mađara, Muslimana…, jednostavno omrzli, kao i u očima Evrope i svijeta. Takvi načini kako to Karadžić radi”, kazao je Izetbegović.</p>
<p>Prema odluci Skupštine SR BiH, referendum je provela Republička izborna komisija i općinske izborne komisije. SDS je učinio sve kako bi onemogućio građane srpske nacionalnosti da učestvuju u referendumu. Pristalice SDS-a su se žestoko suprotstavljale referendumu, a mnogi od njih bili su već dobro naoružani.</p>
<p>Postavljene su zapreke na cestama kako bi se onemogućilo dostavljanje referendumskog materijala. Prije zatvaranja glasačkih mjesta, Alija Izetbegović izjavio je na konferenciji za novinare: “Mislim da možemo da kažemo da smo ne samo suverena i nezavisna država nego i međunarodno priznata država.”</p>
<p>Samo nekoliko sati nakon te izjave, 1. marta na Baščaršiji, kod Stare pravoslavne crkve, ubijen je Nikola Gardović. To je bio povod da u organizaciji tadašnjeg SDS-a tokom noći budu dignute barikade na svim važnijim raskrsnicama u Sarajevu. Narednog je dana Sarajevo osvanulo potpuno blokirano.</p>
<p>Krizni štab SDS-a objavio je zahtjev da se obustave sve aktivnosti na priznanju suverene i nezavisne BiH. 6. marta 1992. godine Republička izborna komisija proglasila je rezultate referenduma.</p>
<p>Od ukupnog broja glasača 3.253.847, na referendum je izašlo i glasalo 2.073.568 građana s pravom glasa, ili 64,31 posto. Ovi su rezultati omogućili međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine kao nezavisne države. Zemlje članice Evropske zajednice priznale su Bosnu i Hercegovinu 6. aprila 1992. godine. Sjedinjene Američke Države priznale su Bosnu i Hercegovinu dan kasnije, 7. aprila.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Udruženi srpsko-hrvatsko-građanski zločinački poduhvatSljedeći članak
Referendum, prije 26 godina
PROČITAJTE I...
NALAZITE SE U ARHIVI: Posjetite nas na novom portalu sedmičnika STAV
Posjetite nas na redizajniranom portalu sedmičnog lista "STAV"(www.stav.ba). Trenutno se nalazite na stranici arhiva (arhiv.stav.ba.).
Za šta smo se borili
Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.