“Mi smo 13. i 14. februara 1995. godine oslobodili Vedro Polje, deblokirali Kantonalnu bolnicu, deblokirali gradski rezervoar vode, došli do Baljevca i aerodroma Željava. Došli smo na prostor Sokoca i Debeljače, koja je strateška za Bihać. Tada smo stekli povoljnije taktičke uvjete da možemo planirati dalja borbena dejstva i najzad da možemo odbraniti Bihać od stalnih napada i želje agresora da uđe u grad”, istakao je Šarganović

Bihaćki okrug, kao i Sarajevo, tokom cijele je agresije na Bosnu i Hercegovinu bio u okruženju, napadan, bombardiran i izgladnjivan od strane srpskih vojnih i paravojnih formacija. U tor stjerani krajiški narod, civile, žene i djecu, uspješno je, uz velike žrtve, branio 5. korpus Armije Republike Bosne i Hercegovine uz podršku 101. pukovnije HVO-a. Hrabri i lucidni borci 5. korpusa predstavljali su glavnu prepreku za potpuno vojno, političko i ekonomsko povezivanje SAO Krajine i Republike Srpske. Zbog toga je konačno uništenje 5. korpusa Armije RBiH bio glavni vojni i politički cilj srpskih vlasti s obiju strana granice.

DRAGAN LUKAČ I UBISTVO NEDŽADA DIZDAREVIĆA

Tokom decembra 1994. godine Bihać postaje ključna tačka koja je određivala ishod rata, kako u Bosni i Hercegovini, tako i u susjednoj Hrvatskoj. Uništenje 5. korpusa Armije RBiH i pad Bihaća direktno bi utjecali na gotovo cijelu liniju razdvajanja između Hrvatske vojske i snaga SAO Krajine, te posebno na vitalne logističke pravce koji su vodili preko Karlovca i Maslenice prema jugu Hrvatske, a Hrvatska vojska time bi se našla u vrlo teškoj situaciji. Padom Bihaća, Republika Hrvatska našla bi se u potpuno izgubljenoj vojničkoj poziciji, a pregovori na nivou kontaktne skupine više ne bi imali nikakvog smisla. Bez uspješnog okončanja prve bihaćke krize i sprečavanja pada Bihaća krajem 1994. godine, ne bi bilo ni “Bljeska” ni “Oluje” 1995. godine.

U tim kriznim vremenima, Bihaćki okrug suočio se nekoliko puta gotovo s ulaskom srpskih vojnih i paravojnih formacija u grad. Špekulacije su kružile da su pripadnici Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Bihać jednom popustili ili propustili agresorske vojnike na liniji koju su oni osiguravali. Bilo je to onda kada su srpske snage stigle nadomak današnje Kantonalne bolnice “Dr. Irfan Ljubijankić”, a više sudionika tog događaja svjedočilo je kako su iz bolničkog objekta gledali srpske vojnike kako šetaju stotinjak metara od bolnice.

Drugi put kada su srpske snage gotovo ušle u Bihać bilo je onda kada su zauzeli bihaćko naselje Sokolac 24. novembra 1994. godine. Kada je HVO pobjegao s linija odbrane kod Zavalje, srpske snage gotovo su bez borbe ušle u to naselje, o čemu svjedoče iskazi nekih srpskih vojnika. Sljedeći su dan srpske snage nastavile kretanje prema brdu Debeljača i osvojile ga, a ubrzo nakon toga i naselje Sokolac, koje je od centra Bihaća udaljeno tek nekoliko kilometara. Agresorskim pohodom komandirao je Dragan Lukač, sadašnji ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske, koji se vidi na ratnim snimcima napada Vojske Republike Srpske na predgrađe Bihaća.

On je bio komandant Banjalučkog odreda Specijalne brigade policije RS-a, koja je izvršila napad na bihaćko naselje Sokolac. Ta specijalna policija RS-a ostat će upamćena po brojnim počinjenim zločinima. Na drugom snimku vidi se kako Lukač i njegovi vojnici maltretiraju zarobljenog mladića Nedžada Dizdarevića. Lukač je, kako se čuje i vidi na tom snimku, naredio da Nedžada odvedu. Nesretni je mladić nakon odvođenja ubijen. Jedan pripadnik Specijalnog odreda policije sve akcije oko Bihaća snimio je kamerom, a dijelove snimka objavila je i ratna banjalučka televizija. Za ovaj strašni zločin osuđen je samo Pavle Gajić iz Ključa, koji je pred Sudom BiH priznao da je zaklao Nedžada Dizdarevića. Sud BiH osudio je Pavla Gajića na sedam godina zatvora zbog ubistva Nedžada Dizdarevića, a Lukač nikada nije procesuiran niti je utvrđeno kolika je bila njegova odgovornost u ovom zločinu.

ZNAČAJ OSLOBAĐANJA SOKOCA ZA BIHAĆ

Oslobađanje bihaćkih naselja Velikog i Malog Skočaja, Zavalja, Međudražja, Žegara, Sokoca i Dobrenice ujedno je bio i završetak operacije povratka potplješevičkog platoa pod kontrolu tadašnjeg Bihaćkog okruga. U tim akcijama mnogi su Bišćani dali svoje živote kako bi spasili vlastiti narod od masovnih ubistava, mučenja i silovanja. Da su četnici tada ušli u Bihać, bila bi to nova Srebrenica i novi genocid. O tome svjedoči ogromna količina mržnje i srdžbe koja se vidjela kod srpskih vojnika na snimcima zauzimanja Sokoca.

Kako bi otrgnuli od zaborava časnu borbu bihaćkih branitelja i skrenuli pažnju na veliki značaj te borbe za buduće generacije ovog grada, mještani Sokoca organizirali su 13. februara ove godine svečanost povodom 23. godišnjice oslobađanja Sokoca. Ovakve manifestacije trebaju biti podsjetnik na herojsku i pravednu borbu pripadnika 5. korpusa Armije RBiH, istakli su u svojim obraćanjima učesnici tadašnjih borbenih aktivnosti. O borbi pripadnika 5. korpusa te strateškom značaju ovog područja za odbranu i oslobađanje Bihaća govorio je Senad Šarganović Šargan, bivši komandant 501. slavne brigade 5. korpusa Armije RBiH.

“Mi smo 13. i 14. februara 1995. godine oslobodili Vedro Polje, deblokirali Kantonalnu bolnicu, deblokirali gradski rezervoar vode, došli do Baljevca i aerodroma Željava, te stvorili uvjete za dalje oslobađanje potplješevičkog prostora Sokoca i Debeljače. Došli smo na prostor Sokoca i Debeljače, koja je strateška za Bihać. Tada smo stekli povoljnije taktičke uvjete da možemo planirati dalja borbena dejstva i da najzad možemo odbraniti grad Bihać od stalnih napada i želje agresora da uđe u grad. To je bila ogromna bitka i operacija koja zaslužuje da bude mnogo bolje i kvalitetnije obilježena.

Mislim da ćemo to ubuduće bolje organizirati i prezentirati da se vidi o kakvoj se situaciji radilo, s obzirom na to da smo mi bili razvučeni na ratištu te 1995. godine. U svim tim našim značajnim bitkama i operacijama svi su građani zaslužni, jer kada se govori o velikim i značajnim datumima, obično se spominju pojedine jedinice i brigade. Međutim, trebamo znati da smo tada opstali ovdje zato što smo svi bili složni i jedinstveni, što nam danas nedostaje i ka tome trebamo ići mi ovdje u Unsko-sanskom kantonu. Moja poruka bi bila da ovaj kanton, ako budemo složni i jedinstveni, može ići puno bolje”, poručio je Šargan.

Predsjednik Savjeta Mjesne zajednice Sokolac i učesnik akcije oslobađanja Ferid Kurtović podsjetio je šta je za ove mještane značio ponovni povratak na kućni prag.

“Taj dan kada smo ušli u Sokolac zatekli smo strašno žarište, ali smo nakon toga smogli snage da sve to počistimo i nanovo izgradimo i napravimo još bolje nego što je bilo. Kada smo došli na naše ognjište, bio je to neponovljiv osjećaj i bili smo presretni zbog ponovnog povratka u našu mjesnu zajednicu”, istakao je Kurtović.

Ovakve datume i godišnjice treba iskoristiti i stalno podsjećati na svo zlo koje donosi rat, stoga se mora raditi na tome da se na ovim prostorima on više nikad ne ponovi, poručio je gradonačelnik Bihaća Šuhret Fazlić.

“Iskoristio bih ovu priliku da se zahvalim ljudima koji su učestvovali u oslobađanju Sokoca, kao i porodicama poginulih šehida, i da im kažem kako je to što su uradili velika i herojska stvar. Ovakve datume treba isključivo koristiti kako bismo podsjetili na ono što nam se desilo i da nam se rat više nikada ne smije desiti kako bismo našoj djeci osigurali mir i blagostanje. Svi ovi ljudi koji su 1992. godine uzeli pušku nisu razmišljali o tome šta će dobiti i šta trebaju da dobiju poslije rata. Međutim, kada su nakon rata vidjeli šta su sve dobili oni koji često ni nisu bili na liniji, bude im krivo i onda počnu sebe da gledaju, i treba da gledaju”, kazao je Šuhret Fazlić, koji je mještanin Sokoca i aktivni učesnik odbrambeno-oslobodilačkog rata i pripadnik 5. korpusa.

Na kraju svečanosti obilježavanja 23 godine od oslobađanja Sokoca predstavnici boračkih udruženja, Mjesne zajednice i Grada Bihaća ispred spomen-obilježja, na kojem se nalaze imena 32 poginula pripadnika 5. korpusa iz ovog naselja, položili su cvijeće i proučili Fatihu u čast palim borcima, šehidima Sokoca.