U izdanju izdavačke kuće “Dobra knjiga” uskoro iz štampe izlazi novo publicističko djelo književnika Ibrahima Kajana. U više nastavaka koje feljtoniziramo u sedmičniku Stav pokušat ćemo, uranjanjem u dostupne dokumentarne izvore od kojih se neki prvi put objavljuju na našem jeziku, profilirati osebujnu osobu Mustafe Mujage Komadine, s ciljem da se odgovori na bitno pitanje šta je to bilo ključno u njegovom ukupnom djelovanju po čemu je sudjelovao u historijskim kretanjima u razvoju Mostara, a i na razini Bosne i Hercegovine, posebice u profiliranju stavova poznatog “Džabićeva pokreta”

Po apelativnom tekstu na arhivskom letku s pozivom za učlanjenje u Muhamedansko čitaoničko i dobrotvorno društvo (kiraethanu) od 20. januara 1898. godine, potpisano “Privremenim odborom”, mostarski su Bošnjaci istodobno pozvani da prisustvuju i Osnivačkoj skupštini, “koja će se održati 25. o. mj., u 3 sata na večer á la turka u prostorijama novosagrađene Komadinove kuće ‘Kalhana’”.

Komadina i Karabeg još su u novembru 1896, te opet početkom sljedeće godine, pokušali dobiti odobrenje za kiraethanu, ali nisu uspjeli, nego godinu kasnije, novim pravilnikom. Predstavljajući se reformski orijentiranim nakanama, ali i širim programom neuobičajenim za jednu čitaonicu, predvidjeli su unutar istog programa i rad dobrotvornog društva, svojevrsne “agencije muslimanske samopomoći”. Dodjeljivali bi stipendije učenicima i studentima, a mlade zanatlije i poduzetnike stimulirali kreditima. Robert Donia dobro zaključuje da je čitaonica Komadinov instrument za konsolidaciju novostečenih resursa koji bi bili investirani u projekte bošnjačkog etničkog oživljavanja i “sredstvo organiziranja pristalica reformi” u svojoj studiji Islam pod Dvoglavim orlom (2000). Zajedničko ministarstvo finansija, nakon manjih ispravaka, odobrilo je statut i izdalo rješenje za rad 31. decembra 1897. godine. Komadina i Karabeg sazvali su Osnivačku skupštinu četiri dana prije Bajrama, koji je počinjao 24. januara 1898. godine.

Radni sastanak za izbor predsjedništva društva održan je 25. januara 1898. godine. Mada je, kako piše Donia, “muftija poslao svog rođaka i političkog agenta Ahmeda Džabića, da ide od vrata do vrata svojih pristalica tražeći od njih da ostanu po strani”, ipak je na sastanak došlo više od stotinu Bošnjaka. Izabrani su članovi Izvršnog odbora, te predsjednik (Mujaga Komadina) i sekretar (Šerif Arnautović).

BIJES MUFTIJE ALIJA FEHMIJA DŽABIĆA

Društvo je ubrzo postalo vrlo popularno, uprkos muftijinom animozitetu prema kiraethani, uvjerenog da bi on mogao “izgubiti autoritet u nekoliko vjerskih ustanova”, prije svega prosvjetnih. Optuživao je Komadinu da želi stvoriti “društvo poput srpskopravoslavne općine”, s ciljem dobivanja jurisdikcije na obrazovanje Bošnjaka. O samom je društvu muftija govorio “da je komercijalno, spekulativno djelo Mujage Komadine, koje će dovesti do monopola kapitala u njegovim rukama”.

Rivalstvo između muftije Džabića i inteligentnog trgovca Komadine nije se zaustavilo “samo na čitaonici”, nego se prelijevalo i izvan novoutemeljenog društva koje je probudilo iz letargije živnulo bošnjačko stanovništvo. Muftija je preko svojih simpatizera utjecao i unutar i izvan društvenih okvira na destabiliziranje pa i statutarne izmjene koje bi kiraethanu učinile isključivo “društvom za čitanje novina”, a ne i dobrotvornim društvom. Muftijini pritisci na članstvo upozoravali su vodstvo kiraethane da budu posebno “obazrivi u borbi s Džabićem – na tradiciji islamske pravovjernosti” i odavanju počasti ne samo austrougarskom caru i kralju nego i sultanu i njegovu suverenitetu. U tom smislu, morali su reagirati na “promišljene incidente” što su ih priređivali i izrazito prosrpski nastrojeni članovi Izvršnog odbora Muhamed Spahić i Šerif Arnautović, kasniji političar i član masonske lože.

Zbog tih obzira, odbor kiraethane dopunio je svoja pravila o isticanju, uz austrougarsku, i zelene zastave s crvenim polumjesecom, uz državne praznike, što su Austrijanci shvatili na razini vjerske simbolike, a građanstvo znakom lojalnosti Osmanskoj državi. Zauzet je i stav o službenoj upotrebi turskog jezika u društvenoj prepisci, a bosanskog u komunikaciji s vlastima. Vladini su službenici primijetili promjenu kod Komadine tek u prilici kad je u ime vodstva kiraethane poslao brzojavnu čestitku Franji Josipu I uz jubilarnu godišnjicu krunjenja bez riječi “naš car”. Vlasti su sporo prepoznavale tu “razvojnu crtu” odstupanja Komadine i članstva “od njihove čvrste obaveze prema austrijskom režimu”, kaže Donia, sve dok austrijski službenici nisu vidjeli, u januaru 1899. godine, da među izaslanstvima povodom Nove godine – nije bilo vođa kiraethane “da izraze svoje najbolje želje”. Zbog toga su u vladinoj administraciji sami počeli “proizvoditi” treću, svoju “muslimansku frakciju” – pokušavajući za nju pridobiti kadiju Riđanovića, a kad je on odbio, okrenuli su se službenicima-muslimanima zaposlenim u gradskim upravnim strukturama. Ulogu “vođe treće, najvjernije frakcije” preuzeo je Mehmed Đikić s nešto pristalica.

Đikić je na skupštini 14. februara 1899. godine, nakon izvještaja o radu sekretara Arnautovića, pitao “zašto uprava kiraethane nije čestitala Novu godinu austrijskim funkcionarima”. Komadina je odgovorio da je Nova godina “mali Božić”, pa nije na muslimanima da im ga čestitaju, jer na taj način krše islamske propise. “Posjet radi čestitanja, povrijedio bi mi savjest kao muslimanu, bez obzira šta na to rekao reisul-ulema u Sarajevu”, kazao je Komadina. Nakon tih riječi, “dvoranom (se) prolomio dugotrajan pljesak i uzvici: Da dugo poživi Komadina!”

POKRŠTAVANJE FATE OMANOVIĆ – KRAJ BOŠNJAČKE ŠUTNJE

Godinu i po nakon osnivanja kiraethane, a tri mjeseca nakon izuzetno burne generalne skupštine, u politički plamtećem Mostaru prosuo se glas da je uoči 3. maja 1899. godine nestala šesnaestogodišnja Fata, kći Osmana Omanovića, iz zaseoka u Potocima, Kuti-Livača. Sutradan se saznalo da su Fati bijeg pomogle prve susjede, katolkinje istih godina, Ruža i Marija Simičić. Dogovorile su joj sastanak s mladićem Ivanom Perićem. Trag je vodio prema Dalmaciji, gdje je djevojka odvedena i pokrštena. Muslimani su, uvjereni u umiješanost katoličke crkve, “kojoj je od vlasti dopušten razbuktali prozelitizam”, za slučaj pokrštavanja malodobne djevojke optuživale i austrougarske vlasti.

Potraga za Fatom trajala je nekoliko godina, ali nije dala željene rezultate. Jedini osuđeni krivci bilo je nekoliko seljaka (s par dana zatvora), za koje se utvrdilo da su joj pomogli doći u Dalmaciju.

Ti su događaji dramatično promijenili i približili stavove “pristaša” Mujage Komadine i Alija Fehmija Džabića, koji je ne samo postao član kiraethane nego i član kiraethaninog Izvršnog odbora.

ODBOR DVANAESTORICE

Nakon smirivanja uzbuđenja mostarskog građanstva u mirnijoj i promišljenijoj situaciji, kiraethana je organizirala 6. maja 1899. godine protestni skup s više od 1.000 osoba obiju frakcija, s dalekosežnim posljedicama. Na skupu je izabran odbor od dvanaest članova, s muftijom Alijem Fehmijem Džabićem na čelu – po šesterica iz Džabićeve i iz Komadinove grupe.

U junu 1899. godine, u ime dvanaestorice, Džabić je uputio predstavku okružnim vlastima i Zemaljskoj vladi vezanu za zaključke donesene u kiraethani, a u oktobru je poslana i druga predstavka, dopunjena dodatnim temama, ministru Benjaminu Kallayu i caru Franji Josipu I. Obje je, uz Džabića, potpisao i Mujaga Komadina.

U drugoj predstavci, za razliku od prve u kojoj su samo tražili “energične korake vlasti” s obzirom na slučaj pokrštavanja malodobne Fate Omanović i zahtjeva za sankcioniranjem počinioca te njezino pronalaženje i vraćanje roditeljima, u drugoj dvanestorica “proširuju program tačaka svojih zahtjeva”. U predstavci oštro šibaju kritikom IVZ u BiH, smatrajući je izravno krivom za “slab islamski odgoj muslimanskog stanovništva” i uopće za “zabrinjavajuće loše stanje muslimanskih vjersko-vakufskih i školskih institucija” – optužujući na taj način oblik institucija, zakonski postavljenih tako da njima, zapravo, izravno upravlja okupatorska vlast. Najžešće su podvrgnuti kritici: “manjkavost muslimanske prosvjete”, “loše održavanja vakufa i njegova otimačina”, te ukupna izborna procedura vjerskog poglavara (reisul-uleme) kojoj je zapriječen kontakt sa šejhul-islamom, njegovo odobrenje kandidata i isključivo njegovo pravo uručivanje menšure izabranom vjerskom poglavaru zemlje. Sve što su podvrgli kritici pretočili su o prijedlog novog statuta za uređenje spomenutih pitanja i uručili ministru Kallayu. “Ovaj dokument koncipiran je tako što isključuje gotovo svaki utjecaj okupatorske uprave na njihov rad”, reći će Šehić u citiranoj studiji. Tako je započela stvarna bitka za autonomiju, poznatoj kao Pokret za vakufsku i vjersko-mearifsku autonomiju.

AKCIJA “DŽABIĆEVA POKRETA”

Pokret se ubrzo proširio cijelom Bosnom i Hercegovinom. Prostornim proširenjem nužno se proširuje i repertoar najbolnijih, a neriješenih zahtjeva osiromašenog bošnjačkog naroda, koji u valovima iseljava iz svoje domovine. Među najvažnijim pitanjima ističe se pitanje agrarne reforme postavljeno od krupnih zemljišnih posjednika.

Tada su se, po dr. Šehiću, “iskristalisale (…) dvije struje: jedna koja se u dokumentima naziva radikalna već po tome što je program pokreta željela obogatiti širim zahtjevima koji ‘izlaze iz okvira vjersko-školske problematike’, i druge, ‘umjerene struje’ (…) od hodža i trgovaca, u kojoj se naročito eksponirao mostarski trgovac Mujaga Komadina”, s program ograničenom na vjerska pitanja.

Nakon što su privremeno suzbijena pitanja bošnjačkih prvaka koja se nisu vezala za statusna pitanja Islamske zajednice, sudionici su prihvatili tekst memoranduma i novog Statuta. Izabran je i reprezentativan dvanaestočlani odbor, koji je funkcionirao kao vodstvo “muslimanskog pokreta” izabrano iz svake bosanskohercegovačke pokrajine.

Oni su oba dokumenta uručili u ruke ministru Kallayu u Sarajevu 19. decembra 1900. godine.

Memorandumom se utvrđuje da je islam pod novom upravom ugrožen, a to se ilustrira primjerima brojnih porušenih džamija, razorenih muslimanskih mezarišta i uništenih zadužbina. Za to okrivljuju rukovodstvo IVZ BiH. Ističu da je islam ugrožen agresivnim ponašanjem katoličke crkve i prozelitizmom.

Pregovori s Vladom trajali su od početka februara do 23. aprila 1901. Ministar Kallay je o memorandumu i Statutu izrazio bojazan da se pokret za prosvjetno-vakufsku autonomiju preobražava u čisto politički pokret sa sumnjivim vezama, aludirajući pri tom na spregu sa Srbima.

Budući da je predstavnik Vlade barun Kutschera “primijenio taktiku iscrpljivanja”, kod Alija Fehmija Džabića i većine delegacije stvorio se dojam da je dalje pregovarati – razvodnjavanje cijelog procesa, te da od svega – u ovom trenutku – od pregovora neće biti ništa: treba ih prekinuti. To su i uradili, te 10. juna 1901. godine poslali vladi posljednji memorandum u kojem su ih označili odgovornim za neuspjeh pregovora.

NEUSPJEH PREGOVORA, POLICIJSKA PODMETANJA I DŽABIĆEV ODLAZAK

Tražeći rješenja pat-poziciji, Džabić promišlja da pokuša promovirati pokret u Istanbulu, te u Budimpešti s Mađarskom strankom nezavisnosti, kako su mu sugerirali iz srpske opozicije. To izraženije akcentuiranje pritajenog saveza sa Srbima i potraga za saveznikom u sultanovoj Turskoj odmah je izazvalo najjaču pozornost Kallaya i njegova kruga.

Vlasti su, služeći se različitim kanalima, pokušavale unijeti sukob i razdor među vodstvo pokreta, koristeći postojeća neslaganja i dijeleći ih na umjerene i radikalne.

Tokom prve polovice januara 1902. godine Džabić je obavijestio dvanaestoricu o naumu putovanja u Beč i u Istanbul. Od njih je zatražio neograničene pismene punomoći da može u ime vodstva pokreta razgovarati i zauzimati određene stavove.

Vodstvo je od vlasti bilo podvrgnuto otvorenom ili tajnom praćenju, a u svrhu prikupljanja podataka o kretanjima, posebice Džabića, koristili su sve dopuštene i nedopuštene mogućnosti, zloupotrebljavajući i pozicije svojih funkcija. Trebalo je onemogućiti da Džabić dobije bjanko punomoći od članova dvanestorice. Tako su nastali šifrirani telegrami ministra Zajedničkog ministarstva finansija Benyamina Kallaya i izvještaji gradsko-okružnog predstojnika baruna Pitnera u Mostaru. Šalju se šifrirani policijski izvještaji. Komadina postaje lik koji se prisluškuje, provocira pitanjima i trajno slijedi.

U šifriranom telegramu od 17. januara 1902. godine Kallay naređuje Pitneru da zapriječi Komadini davanje neograničene punomoći Džabiću, koji se sprema tražiti tursku intervenciju. Trebalo je odvojiti Komadinu od Dažabića.

Sutradan, 18. januara 1902. godine, Pitner javlja Zajedničkom ministarstvu finansija da je, između ostalog, “sam, na ličnu odgovornost, iznio Komadini da izdavanje nove punomoći Ali efendiji Džabiću nije poželjno”. “Naveo sam razloge slične onima koje je Vaša Ekscelencija spomenula u naredbi”, piše Pitner, te da “moram Komadini prepustiti punu odgovornost za njegovu odluku”. Pitner kaže da je “Komadina time zadovoljan, ali je izjavio da će svoju odluku donijeti nakon što vidi kako će proteći njihove sjednice.”

U Pitnerovu izvještaju Kutcheru od 23. januara 1902. godine, između ostalog, piše:

“(…) Kako ne želim da Vašu ekselenciju zamaram podugačkim debatama tokom ovih sastanaka, ovdje ću iznijeti njihov sažetak.

Džabićev prijedlog da mu se potpiše blanko punomoć s kojom bi, prema njegovim riječima, prvo otišao u Beč, a nakon toga u Carigrad, Komadina i njegove četiri pristalice su kategorično odbili.

Na ovo je Komadina dao jedan drugi prijedlog. Neka Džabić ode u Beč ukoliko to želi, ali neka se obaveže da će se iz Beča ponovo vratiti u Mostar; ako prođe mjesec dana bez da je vlada dala odgovor, on će (Komadina) zajedno sa svojim prijateljima potpisati punomoć Džabiću koja će ga ovlastiti da preduzme korake kod Šeih-ul-Islama u Carigradu.

S druge strane, Džabić ni pod kakvu cijenu nije želio da prihvati Komadinov prijedlog, jer se ni pod kakvim uslovima ne želi vratiti u Mostar, nego želi iz Beča ići direktno u Carigrad.

O oba prijedloga je sastavljen zapisnik (od strane Karabega) koji je zaključen napomenom da će Komadina biti vezan svojim prijedlogom, ukoliko se Džabić iz Beča vrati u Mostar. Međutim, ukoliko Džabić ode direktno u Carigrad, svakom članu Odbora ostaje na volju da li će mu tamo poslati punomoć ili ne. Nakon toga su se svi smirili. Odlučili su da ‘narodu’ ne kažu ništa o njihovim razilaženjima mišljenja kako bi Odbor do kraja izgledao jedinstven. Nadalje su odlučili da će se održati još jedna sjednica (26., u nedjelju navečer), ali koja će biti posvećena isključivo zajedničkim uspomenama i, tako reći, biti oproštajno druženje za Džabića. Neće se razgovarati o punomoći. Zapisnik je preuzeo hadži Salih ef. Alajbegović.

Džabić bi mogao otputovati u četvrtak, 30. ovog mjeseca. Vjerovatno sa Šerifom (Arnautovićem, prim. aut.). Rekao je da će prvo otputovati u Beč, gdje će dvije do tri sedmice čekati na odgovor. On kod sebe nema punomoć. Komadina moli da se ova činjenica ne spominje kod Vrhovnog ministarstva ukoliko bi se Džabić tamo pojavio, kako Džabić ne bi odjednom poželio da se vrati u Mostar po punomoć. Čim Džabić stigne u Carigrad, ne samo petorica Komadinovih pristaša, već i dva dodatna člana Odbora čiju naklonost je Komadina zadobio, zajedno će odbiti izdavanje punomoći, tako da će Džabić u Carigradu moći govoriti isključivo u svoje ime. (…)

Komadina se nikada nije službeno odvojio od Džabića, a ja se ne mogu sjetiti da sam ikada saopćio nešto slično. Bilo je raskola, ali vanjski integritet Odbora je uvijek postojao. I nakon zasjedanja u Sarajevu na proljeće, Komadina i njegove pristaše se nisu odrekli Džabića, već su mu ustvari popustili, nakon čega je Džabić onda uz njihovu saglasnost otputovao u Beč.

Komadina nije bezvoljno oruđe u mojoj ruci, nego čovjek koji čini samo ono što on želi, a ono što on prvenstveno želi je da se čitava priča završi bez bojkota i prezira od strane ‘naroda’. Sve drugo je za njega sporedna stvar…

Džabiću je prilikom zasjedanja ovdje i u Sarajevu proturječio, ali nikada se nije usudio da otvoreno nastupi protiv njega…”

DŽABIĆU ZABRANJEN POVRATAK U DOMOVINU

Na kućnom sijelu sa svojim prijateljima muftija je najvjerovatnije rekao istinu o svom putovanju – da neće uopće putovati u Beč, nego izravno u Stambol. Budući da je Mujaga uvjetovao odgađanje svog potpisa na punomoć “kad se vrati iz Beča, a pred putovanje u Istanbul” – u novim okolnostima mu je, najvjerovatnije te večeri i dao svoju punomoć. Tako je muftija Ali Fehmi Džabić otputovao noseći sa sobom punomoći svih dvanaest članova odbora bošnjačkog pokreta za autonomiju.

“Prvi značajni korak Zemaljske vlade iza toga bio je proglašavanje muftije Džabića i sarajevskog trgovca Salih-age Bičakčića neovlaštenim iseljenicima kada su se, kao članovi izvršnog odbora muslimanskog pokreta, uputili u Carigrad. Za ovu mjeru vlada je našla osnovu u svojoj naredbi o iseljenju od 30. oktobra 1901. godine”, kako navodi Šehić u svojoj studiji Politički razvitak Muslimana za vrijeme Austro-Ugarske uprave u Bosni i Hercegovini (1987).

Pokret je, u odsutnosti Džabića i restriktivnih mjera oštro usmjerenih protiv njegovih aktivista i rukovodstva, s vremenom zapadao u letargiju. Kroz 1903. i 1904. godinu, među vodećim iz pokreta dolazi do češćih razlika u mišljenjima, neslaganjima i razilaženjima. Posebice se dobro vidjela u Mostaru, “gdje su na jednoj strani bile pristalice Džabića, a na drugoj Mujage Komadine”, reći će Šehić u spomenutoj studiji. Neki su predlagali da se ništa ne poduzima bez Džabića, a neki su opet pokušavali pronaći, kontaktirajući tajnim vezama s muftijom, prikladan način da ga privole da im vrati punomoći, te da sami obnove aktivnost u skladu s prilikama u Bosni i Hercegovini. Najposlije, dobili su punomoći i dokumenta koja su tražili. Muftija se godinama sustezao vratiti dani mandat, odnosno uvjetovao je predaju dokumenata dok me ne isposluju kod austrougarskih vlasti slobodan povratak u domovinu. Ali, Beč o tom nije htio ni progovoriti.

PRVA BOŠNJAČKA POLITIČKA ORGANIZACIJA

Tokom cijele godine, aktivisti “Džabićeva pokreta” marljivo su radili na reaktiviranju svojih zamisli u novom organizacionom obliku koji bi “pokrivao” cijelu Bosnu i Hercegovinu. U Slavonskom Brodu oni će 3. decembra 1906. godine utemeljiti Muslimanski narodni odbor kao prvu bošnjačko-muslimansku političku stranku, koju će predstavljati Egzikutivni odbor sastavljen od dvanaest članova, s predsjednikom Ali-begom Firdusom, gradonačelnikom Livna.

Muslimanski narodni odbor iste je godine pokrenuo politički list Musavat (Jedinstvo). Za glavnog urednika postavljen je 24-godišnji Smail-aga Ćemalović, netom diplomiravši Trgovačku akademiju u Grazu.

Mujaga se sa svojim “razlikama u mišljenju” više nije “miješao” u aktivnosti Muslimanskog narodnog odbora. No, to ne znači da se MNO nije miješao u Mujagine poslove i, preko Musavata, često mu upućivao cinične i zlonamjerne packe.