Šesnaest godina po otvaranju, Centar za obuku pasa postao je vodeća institucija ove vrste u Evropi. Isprva su psi deminirali minirana područja u BiH, ali već odavno psi s Boračkog jezera rade širom svijeta, čisteći prostore kontaminirane minama ostalim nakon oružanih sukoba. Radili su u Libanu, Srbiji, Hrvatskoj, Angoli, Afganistanu, Iraku... Skoro da nema ratišta na kojem nisu bili psi i njihovi vodiči obučavani u BiH. Ipak, BiH i dalje ostaje njihovo najvažnije područje

Nermin Hadžimujagić

Suad Džafić

Oko hiljadu kvadratnih kilometara zemljišta u Bosni i Hercegovini, dva procenta cijele teritorije države, zagađeno je minama. Prijete stanovnicima 129 općina na 1.398 različitih mjesta. Minama je izravno ugroženo 545 hiljada ljudi, odnosno 15 procenata od ukupnog broja stanovnika BiH. Prije petnaestak godina stanje je bilo još i gore. Zato je 2002. godine osnovan Centar za obuku pasa za otkrivanje mina. Otvoren je na inicijativu State Departmenta na Borcima kod Konjica, u podnožju Prenja.

Tada je na otvorenju rečeno kako je BiH otvaranjem Centra postala vodeća zemlja u regiji kada je u pitanju obuka i korištenje pasa tragača za minama. Centar je izgrađen na petnaestak hektara zemljišta koje je Općina Konjic besplatno ustupila, u njemu je moderni centar s učionicama, salama za sastanke, apartmanima i sobama u kojima borave uposlenici i vodiči pasa. U prijeratnim godinama tu se nalazio centar Teritorijalne odbrane.

Šesnaest godina po otvaranju, Centar za obuku pasa postao je vodeća institucija ove vrste u Evropi. Isprva, psi su deminirali područja u BiH, ali već odavno tragači s Boračkog jezera rade širom svijeta, čisteći prostore kontaminirane minama ostalim nakon oružanih sukoba. Radili su u Libanu, Srbiji, Hrvatskoj, Angoli, Turskoj, Afganistanu, Iraku… Skoro da nema ratišta na kojem nisu bili psi i njihovi vodiči obučavani u BiH. Ipak, BiH i dalje ostaje njihovo najvažnije područje.

“Mi želimo resurse vratiti državi jer sva ta kontaminirana područja jesu državni resursi. To su naše šume, naše njive, građevinsko zemljište… To je naše bogatstvo i to moramo što prije vratiti državi”, kaže direktor Centra Nermin Hadžimujagić. “BiH, Srbija i Hrvatska daleko su od rješenja problema mina. Strategijom koju smo do sada imali bilo je planirano da očistimo BiH do 2019. godine. Međutim, taj se cilj pokazao nedostižnim. Nova strategija predviđa 2025. kao godinu kada će BiH biti očišćena od mina.”

ČISTO DO 2025. GODINE

Centar za obuku pasa dodatno je proširio svoje kapacitete, imaju i manualne deminerske timove s kojima su radili i još uvijek rade širom BiH. Prepoznatljivi su po tzv. MSP, projektima oslobađanja minskih sumnjivih površina. U toku je rad na četvrtom takvom projektu, čišćenju područja Zoranovići, koje finansira sarajevska Općina Ilidža, ukupne površine 2.950.000 kvadratnih metara. Do sada su kompletirana tri velika projekta oslobađanja sumnjive površine: 2015. Bujanovac u Srbiji, zatim Mitrići i Konjic u BiH. Centar za obuku pasa za otkrivanje mina aktivno je uključen u aktivnosti upozoravanja na opasnost od mina i projekt pomoći žrtvama mina i upozoravanja na mine u saradnji sa školama u BiH i SAD kroz koji su desetine žrtava mina dobile neophodnu pomoć – visokokvalitetne proteze i medicinsku pomoć. Projekt traje već četvrtu godinu, provodi ga se u saradnji s Institutom Marshall Legacy, a finansira State Department.

U Centru je do sada obučeno nekoliko stotina pasa tragača. Na početku su u Centru obučavani instruktori koji su trebali raditi s psima. Obavljen je teoretski dio obuke, upoznavanje sa svim vrstama eksplozivnih sredstava, pa se nakon toga prešlo na rad s psima. Sada su obučavani instruktori postali veterani svog posla i sami rade s psima. A obuka psa tragača za minama traje oko osam mjeseci i obavlja se u nekoliko faza. “Sve se zasniva na igri”, kaže nam Hadžimujagić. “Pas je živo biće, kao i čovjek, i on može pogriješiti. Prije no što počne raditi, obavi se interno testiranje kako bi se vidjelo da li je pas taj dan raspoložen za rad. Nema prisiljavanja, nema motiviranja hranom, sve je na igri. Pas nakon dobro odrađenog posla dobije svoju lopticu s kojom se igra, i to je njegova nagrada.”

Kada je u pitanju rasa, za deminere se preferiraju belgijski ovčari. Nekada su korišteni labradori ili njemački ovčari, ali se pokazalo da su belgijski ovčari puno izdržljiviji i fokusiraniji za rad u operacijama deminiranja. Obuka psa traje oko tri mjeseca, spaja se miris eksploziva s mirisom loptice s kojom se pas igra. Nakon toga, predaje se vodiču kako bi se njih dvojica upoznali i počeli raditi zajedno. Tek nakon dodatna tri mjeseca rada koje čovjek i pas provedu skupa, mogu početi raditi na otkrivanju mina. Toliko vremena treba da se pas i čovjek vežu i postanu tim, vodič nauči kako se odnositi prema psu, shvati njegovu narav i ponašanje, a u isto vrijeme i pas se navikne na njega.

Tada počinje deminersko traganje, kada pas na dugom povodcu ide deset metara u teren i vraća se. Pretražuje boks veličine 10 x 10. Tokom dana pretraži najmanje četiri boksa. Po našim propisima, svaki pas svakih šest mjeseci ide na testiranje kako bi ga se prekontroliralo, da položi ispit, da indicira svaku metu. Ako promaši samo jednu minu, ne može položiti test i ide na doobuku i izlazi na ispit za mjesec dana. Znanje psa potvrđuje se svakih šest mjeseci”, pojašnjava Hadžimujagić. “Ukoliko u nekoliko navrata ne uspije položiti test, psa se ‘eliminira’, dakle, više ne radi na poslovima deminiranja.” Nekada ljubomora psa zna predstavljati problem. “Ide se uvijek na to da jedan čovjek radi s jednim psom. Psi su po prirodi ljubomorni, oni su kao djeca. Ako osjete da je vodič nekome drugom posvetio pažnju, on kažnjava vodiča tako što ne želi ništa da radi. Sve se zasniva na povjerenju psa i vodiča.”

OD IRAKA DO KOLUMBIJE

Psi na Borcima smješteni su u čistim, prostranim boksovima u kojima imaju i grijanje u ovim hladnim zimskim danima. Uglavnom ih se nabavlja u Amsterdamu, najvećem svjetskom uzgajalištu pasa, no dosta ih se otkupi i od lokalnih uzgajivača. Cijena jednog psa u Amsterdamu je oko tri hiljade eura, dok je kod naših uzgajivača ona dosta niža. Proces je biranja rigorozan, tek svaki deseti pas bude izabran kako bi se s njim počela obuka. Svaki pas nakon šest mjeseci duge obuke u Borcima dobije svoju akreditaciju u BHMAC-u, koja se mora obnavljati svakih pola godine. Danas na tržištu pas iz bh. Centra košta deset hiljada dolara.

“To možda zvuči skupo, ali ako znamo da jedan psa mijenja deminerski tim od osam ljudi, onda shvatate zašto postižu toliku cijenu”, kaže Hadžimujagić. S psima se znatno ubrzava reduciranje sumnjive površine. Jedan deminer tokom dana može uraditi između 70 i 100 kvadratnih metara zagađenog prostora. Jedan pas za dan može uraditi od 1.000 do 1.200 kvadrata. I ono što je najvažnije, prostor je zaista siguran. Uvijek nakon deminiranja koje obavi jedan pas, drugi ide u kontrolu kako bi pregledao teren i kako bismo potvrdili da je sve čisto.”

U Centru na Borcima isprva se obavljala isključivo obuka pasa i vodiča za rad na otkrivanju minskih polja. Međutim, sada se u Centru obučavaju i psi za rad u drugim agencijama. “Osim pasa za otkrivanje mina, sada radimo obuku i za policijske agencije, poput specijalnih jedinica koje pse koriste za otkrivanje eksploziva ili narkotika”, pojašnjava nam direktor Centra. Ono na što su u Centru posebno ponosni jeste činjenica da njihovi psi već odavno rade širom svijeta. Zajedno s njima išli su i instruktori koji su obučavali lokalne vodiče kako da rade s psima.

“Primjerice, Lebanon odluči da uzme našeg psa. Trener ide s njim u Lebanon, integrira psa s vodičima i, kada se utvrdi da je sve u redu, pas i vodič dobiju certifikat. Naš trener ostaje i do tri mjeseca s psom i novim vodičem dok traje ta integracija”, pojašnjava Hadžimujagić. U narednih nekoliko nedjelja psi iz bh. Centra trebali bi ići za Kolumbiju. Pregovori o tom projektu su u toku i vjerovatno će i tamo deminirati teren. Irak je, također, jedna od zemalja koja je također čišćena uz pomoć pasa s Boraka, ali je tamo isprva bilo dosta opiranja toj ideji zbog odnosa tamošnjeg stanovništva prema psu uopće. A nerijetko se znalo desiti da pas posrami iskusne deminere. U Bujanovcu su, tako, psi dočekani s podsmijehom. Nije im se vjerovalo. Međutim, jednog dana pas je tragao po mjestu za koje se smatralo da je sigurno, gdje su odmarali i ručali demineri u slobodno vrijeme. Nakon nekoliko trenutaka, baš tu gdje su sjedili, našao je minu. Od tada ih gledaju s puno više poštovanja i bez podsmijeha.

Kako zapravo izgleda traganje za minama? U suštini, psa se pusti da traga za minom ili markiranom metom i, kada je otkrije, dobije nagradu. On sjedne pored mjesta na kojem je našao eksploziv i glavom pokazuje ka tlu kako bi pokazao vodiču šta je našao. Psi su istrenirani da tragaju za eksplozivom zakopanim duboko u zemlji. S obzirom na to da čovjek ne može nagaziti i aktivirati previše duboko ukopanu minu, psi pronalaze eksplozive uglavnom na dubini do četrdeset centimetara.

Modernim metodama radni vijek pasa tragača produžen je sa sedam na deset godina. Ali i to nije pravilo jer sve zavisi od zdravlja psa, njegove isluženosti i motiviranosti za posao. “Penzija ovisi od psa, kao i kod ljudi. Mi predlažemo da se psa nakon osam godina odvede u penziju, uglavnom on ode kod vodiča, ukoliko, naravno, ima uvjeta za to, s kojim je proveo vrijeme i s kojim je radio”, priča Hadžimujagić. Radni im je vijek produžen zahvaljujući i izvanrednim uvjetima u kojima žive i obučavaju se na Borcima. Hrane se posebno proizvedenom hranom koja im čuva njuh i ojačava muskulaturu, stoga su ovi psi dugovječni i dugo mogu raditi sa stoprocentnom uspješnošću. No, postoje trenuci u godini kada ih se jednostavno ostavi po strani i kada ih se ne vodi u traganje za minama. To su dani kada im se jednostavno ne radi, kada ih boli zub, kada su tužni. Ili su čak i zaljubljeni. Oni su živa bića, nisu detektori metala i ne vole one koji ih tako tretiraju.

Suad Džafić, predsjednik Komisije za deminiranje BiH

OSIGURALI SMO MILION EURA ZA DEMINIRANJE

Stanje do dolaska ministra Adila Osmanovića bilo je veoma loše. Direktor BHMAC-a bio je presuđen za korupciju i skoro da se ništa nije radilo. Međunarodna zajednica vrlo je važan faktor u deminiranju, ali međunarodni Odbor donatora nije se sastajao deset godina jer prethodnom ministru i nije bilo previše stalo do toga. Kada smo došli na ovu dužnost, izmijenili smo odluku o osnivanju BHMAC-a, zamijenili direktora i njegove pomoćnike i napravili analizu onog što je do sada urađeno. Nakon toga smo odobrili novi standard, tzv. Land Release Standard, kojim se ubrzava i pojeftinjuje proces deminiranja u BiH. Ministar Osmanović naložio je da se oživi rad Odbora donatora, u čemu smo uspjeli, okupivši najvažnije donatore. SAD je najvažniji donator. Pored njih, tu su i Nijemci, Norvežani, Japanci…

Napravili smo izmjene Zakona o deminiranju, prve nakon 2002. godine. Zahvaljujući tim naporima, Evropska komisija stala je uz nas zahvaljujući tim poslovima pa je prvi konkretan rezultat milion i 100 hiljada eura, koje nam je Federica Mogherini u decembru dodijelila kako bismo uradili ponovno snimanje terena, jer se situacija na tim miniranim područjima izmijenila proteklih godina. Tim bi izviđanjem, pretpostavljamo, ukupna zagađena površina u BiH trebala biti smanjena za oko 15 procenata. Prvi je put Ministarstvo civilnih poslova u svoj budžet ugradilo određena sredstva namijenjena deminiranju. S tim novcem, uz pomoć UNDP-a, urađen je projekt “Magma”, koji podrazumijeva jačanje domaćih institucija koje se bave deminiranjem. Izdvojili smo novac i za projekte u nekoliko bh. općina, ali bismo voljeli da imamo više novca da sami deminiramo svoju površinu. Uradili smo i novi tekst Strategije kako bi do 2025. godine postali zemlja slobodna od mina.