Sead Rekić u 3. korpus dolazi krajem 1994. godine, nakon što je godinu dana i šest mjeseci proveo u pritvoru i nakon što je od sarajevskog Vojnog suda oslobođen od teških optužbi da je kao KOS-ovac radio za neprijateljsku stranu. Bio je to vrlo obiman proces koji su montirali u sarajevskoj Službi državne bezbjednosti i temeljen na pravno neodrživoj i nelegalnoj izjavi koja je od Rekića iznuđena nakon najtežeg dvomjesečnog mučenja. O tome smo pisali u prošlim nastavcima ove napete ratne priče, a čini se da je 3. korpus napokon ispunio Rekićeva nadanja o tome kako bi se Armija RBiH trebala boriti protiv neprijatelja. Rekić je zadobiveno povjerenje u 3. korpusu posve opravdao i još jednom u borbi demonstrirao koliko su duboke i nepravedne bile obmane o njegovoj ratnoj ulozi

Piše: Filip Mursel BEGOVIĆ

Septembra 1995. godine, u jednoj od većih napadnih operacija u ranim jutarnjim satima, dok se borci raznih jedinica 3. korpusa pripremaju za napad, pripadnici 3. diverzantskog odreda već se danima nalaze duboko iza neprijateljskih linija, u nepreglednim planinskim šumama. Utrenirani su i obučeni da neprijatelju priđu na blisko odstojanje te skamenjeni i zakamuflirani koliko je god potrebno, čekaju znak ili priliku za borbu koju je uvijek započinjao njihov komandant oslanjajući se na instinkt i birajući najpogodniji trenutak. Sve je gotovo za nekoliko minuta, a neprijatelj uopće nije svjestan šta ga je snašlo.

Prošli su zahtjevnu obuku, kriteriji su bili jasni – “uništiti neprijatelja ili biti uništen”. Svi su morali imati ispod 27 godina života, izuzetne fizičke spremnosti i psihološki stabilni, a izbor komandosa i njihova dodatna obuka imali su eliminacijski karakter. Dolaskom Seada Rekića u 3. korpus počinje kružiti priča da dokazano najbolji i najhrabriji momci iz ostalih jedinica bivaju regrutirani i pozivani u “nekakvu specijalnu jedinicu o kojoj niko ništa ne zna”. Rekićev zadatak bio je da aktivira diverzantske aktivnosti u zoni odgovornosti 3. korpusa i da formira jednu elitnu jedinicu koja bi bila nosilac tih aktivnosti. Ove informacije saznajemo iz teksta Komandosi za uzor, koji je u oktobru 1995. godine za armijske novine Patriotski glas o Rekićevoj jedinici napisao Adnan Džonlić. U akcijama na širem području zone odgovornosti 3. korpusa 1995. godine oslobođeno je više stotina kvadratnih kilometara, zarobljen ogroman broj MTS, a neprijatelj je imao i velike gubitke u ljudstvu. Naravno, nas ovom prilikom, prije svega, zanima djelovanje jedinice koju vodi Sead Rekić, ali treba naglasiti da ju time nipošto ne izdvajamo iz uspjeha koje u akcijama 1995. godine ostvaruju ostale jedinice, brigade i divizije 3. korpusa.

NUDIM VAM SAMO BORBU, KRV, ZNOJ I SMRT

“Ja sam čuo da će u toj jedinici biti najžešće, da je opaka obuka, a da je komandant specijalac. Odmah sam pristao. Prvo što sam čuo od Rekića bilo je: ‘Nudim vam samo borbu, krv, znoj i smrt!’ Dobro mi je to zvučalo, a jedinica je ispunila moja očekivanja. Kad sam prije nekog pitao šta nam nude, rekli su da nam nude cigare. Danas imam 51 godinu i opet bih sve isto uradio. Poginuo bih za Rekića iste sekunde. On mi je kao drugi otac. Ono što pišu o njemu mi je lična uvreda i nemam više ništa drugo za reći”, kaže diverzant Nedžib Skomurac, koji je prije rata bio jugoslavenski prvak u boksu i koji još uvijek drži do svoje fizičke spremnosti pa nam je u šali ponudio da to demonstrira s hiljadu sklekova.

Rekićevi borci i saborci iz 3. korpusa, dakle, i danas, nakon 23 godine, imaju samo riječi hvale za njega, kao što su imali i 1995. godine. Džonlić je tada pozitivistički zapisao da mu se Rekić učinio kao “poprilično zagonetna, ali ne i kontroverzna ličnost” te dodao da u nijednoj jedinici Armije nije do tada susreo “takvo povjerenje i privrženost boraca svom komandantu”. Na Džonlićevo pitanje zašto ih zove “djeco”, umjesto Rekića, odgovara diverzant Germa: “On nema ni auta, ni stana, ni odmora, ima nas, i ponavljam – samo nas! Živi s nama u logoru i dijeli s nama sve – naše probleme, naša nezadovoljstva i zadovoljstva.”

Međutim, nekadašnji komandir diverzantske čete Mrki (u aktivnoj je vojnoj službi kao oficir, a puno je ime poznato redakciji), koji je tada imao nepunih devetnaest godina, za Stav otkriva da je bilo i ubacivanja sumnje u njihove redove. “Doturali su do nas medijske informacije koje su pisali neodgovorni novinari. I nama neki ‘sa strane’ donose članke u kojima piše da je naš komandant KOS-ovac i da je uradio neke strašne stvari. To nas je zbunilo i morali smo to probaviti. Imali smo sastanak na kojem smo analizirali sve što smo s komandantom prošli i kako da se općenito postavimo u vezi s onim  šta su stavili pred nas. Zaključili smo bez ikakve sumnje da nam je najbolji način da se pozovemo na naše borbe u kojima nas je Rekić vodio iz akcije u akciju. Bio je uz nas, rame uz rame. Mogao nas je sto puta zavaliti da je htio, a on nas je vrhunski obučio i, bez obzira na žestinu akcija u kojima smo bili, nikada nas nije izlagao nepotrebnoj opasnosti, prioritet je bio čuvanje borca, a poštivali su svi mogući kodeksi ratovanja u smislu Ženevskih konvencija i ljudskog odnosa prema zarobljenim neprijateljskim vojnicima. Zaključili smo zbog toga da te informacije koje smo dobili ne mogu biti tačne, da su nemoguće, a ja sam o tome razgovarao i s komandantom. To o njemu mogu pisati i pričati oni koji ga ne znaju. Meni koji sam s njim bio i sve prošao što sam prošao, sve što sam vidio, to niko ne može pričati”, sjeća se Mrki i ustvari ponavlja ono što smo saznali od svih Rekićevih boraca i s mostarskog i s hadžićkog ratišta.

Treći korpus je tada u svom sastavu imao brzopokretne i manevarske jedinice, što je ustvari govorilo o njegovoj izvrsnoj organizaciji koja je podržavala ofanzivna borbena dejstva. Rekiću to potpuno odgovara jer je i sam tako zamišljao napredak i razvoj Armije RBiH. Rekić je tu taktiku provodio 1992. i početkom 1993. godine ne bi li iznenadnim napadima manjih mobilnih jedinica kod neprijatelja stvarao lažnu sliku o njihovoj snazi, a da bi Armija tada imala priliku da se ustroji u organiziranu vojnu silu. Ta se sila, među ostalim, 1995. godine ogledala u 3. korpusu pod vodstvom Sakiba Mahmuljina, čije su brigade i divizije bile sposobne da ratuju na više različitih ratišta, od sarajevskog pa do onog u Krajini. Vjerujemo da je Rekić, nakon nepravde koju je preživio, imao i snažan motiv da svoje profesionalno i herojsko ponašanje u borbi dodatno potvrdi. Za to je imao razloga jer medijska kampanja protiv njega nije stala do danas.

Nedavno je, ponovo izlažući svoju profesiju potpunoj degradaciji, Senad Avdić za neki mjesečnik po ne znamo koji put pisao laži i potvore na račun Rekića i drugih visokopozicioniranih oficira Armije RBiH. Čini se da Avdić i danas iznosi sve što mu padne na razmaženu pamet, osim podatka ko mu je davao informacije i falsificirane dokumente s iznuđenim Rekićevim izjavama i ko je od njega tražio da ih objavljuje. Nama pada napamet samo jedna skupina ljudi, čast izuzecima, oni koji su u bivšem sistemu izučavali i primjenjivali razne metode progona i diskreditacije istaknutih Bošnjaka, prekaljeni obavještajci i nekadašnji udbaši. Štiti li Avdić vlastiti obraz koji je zametnuo na putu od redakcije do bezbrojnih izgubljenih tužbi koje je prouzročio višegodišnjim prometovanjem neprovjerenih i montiranih informacija objavljivanih u Slobodnoj Bosni, ili pak štiti munje i gromove nekadašnje Službe državne bezbjednosti, nas prestaje zanimati nakon što počnemo suditi prema sudskim presudama i informacijama s kojima raspolažemo od Rekićevih starješina i boraca. Žalosno je da među pojedinim novinarima i urednicima nailazimo na identičnu retoriku kojom se služe narigidniji neprijatelji Bosne i Hercegovine.

DOBRO DOŠLI, OSLOBODIOCI, DA NAZDRAVIMO

Za sada ćemo iznijeti jedan prigodni događaj koji opisuje vojnički kodeks kojim su se rukovodili oficiri 3. korpusa. Rekićeva jedinica tokom akcije zarobljava nekoliko vojnika VRS-a i dva neprijateljska oficira, od kojih je jedan završio vojnu akademiju i kao obavještajni oficir bio na dužnosti u Generalštabu VRS-a. Postupanje prema zarobljenicima je prema ustanovljenom kodeksu 3. korpusa i oni se trebaju predati vojnoj policiji. Međutim, Rekić procjenjuje da se ispred njih nalazi punkt s pripadnicima jedinice “El Mudžahid”, koja je više puta pretresala vozila samog Seada Rekića, kao i drugih komandanata i oficira 3. korpusa, te da su moguće njihove neočekivane reakcije u slučaju pronalaska ratnih zarobljenika. Naređuje da se ratni zarobljenici presvuku u uniforme Armije RBiH i daje im prazne puške, smješta ih u zarobljeni Pincgauer, a nasuprot njih svoje vojnike s repetiranim puškama u slučaju da nešto pokušaju. Srpski je oficir pretpostavljao zašto to rade, poslije čega prolaze navedeni punkt te su predani nadležnim organima vojne policije.

“I danas cijenim neprijatelje koji su pokazali izuzetnu hrabrost u raznim situacijama, pa čak i one koji su me ranjavali u borbi, za razliku od onih koji su se krili po raznim podrumima, glumili patriote i izmišljali neprijatelja tamo gdje ga nije bilo”, objasnio nam je Rekić.

Deblokadu Maglaja izvršila je udarna oštrica 3. korpusa pod nazivom “Rekićevci”. Toga se sjeća i Rekićev komandir čete Bedin Hidić, koji je tada imao dvadeset i jednu godinu, a u vojsci Federacije u činu kapetanu ostao je i poslije rata, do 2001. godine.

“Kako je formirana jedinica, ja sam bio s njim. Imali smo u maju 1995. godine vrlo zahtjevnu obuku. Armija je bila u napredovanju, a mi smo bili uključeni kroz cijelu zonu ratovanja 3. korpusa. Bili smo rame uz rame u borbi, krvarili zajedno. Ja sam ranjen dva putu, on tri puta u mom prisustvu, a nikada nije imao neko komandno mjesto duboko u pozadini s agregatom, šeficom kabineta i kafe-kuharicom. Nije bilo sumnje u njega iako su do nas dolazile dezinformacije o KOS‑u i slično. Deblokada Maglaja bila je jedan upečatljiv ratni podvig. Na našem smo potezu ostvarili uspješni prodor na Blizni, dio jedinice je ostao na osiguravanju zarobljenog naoružanja i objekata, a nas 15-ak je nastavilo na Maglaj. To nije bilo predviđeno u planu operacije, ali komandant donosi odluku da krenemo i mi smo deblokirali Maglaj. Tada smo zarobili nekoliko vojnika. Srpski vojnici su zaostali za svojima i ostali odsječeni. Ja sam ih uočio, a komandant iza njih ispaljuje dvije nitroglicerinke i nas dvojica uz taktičko prebacivanje zarobljavamo iste”, sjeća se Bedin. No, to nije sve, jer Rekić ulazi u neprijateljsko utvrđenje i ne puca jer niko i ne pokazuje znakove otpora, i to nije ni potrebno. Štaviše, srpski vojnici ih dočekuju s riječima: “Dobro došli, oslobodioci, hajd’ da popijemo!”

“Slušajte, kao što sam rekao, cijenim ja kad je neprijatelj hrabar, ali ovdje sam cijenio i to što su me kupili na jedan inteligentan način. Naravno, oni su se predali i time bili sigurni za svoj život, ali su se prilagodili napetoj situaciji i tako je opustili. Treba i za to hrabrosti. Uglavnom, mi smo po deblokadi Maglaja otišli u jednu sportsku dvoranu gdje je organizirano slavlje u našu čast. Dočekali su nas naši s razvijenim pitama i pićem, baš je bilo veselo, a s nama su bili zarobljeni srpski vojnici koji su također počašćeni od naroda i priključili se općem slavlju. Eto, to su bošnjački borci i bošnjački narod”, sjeća se Rekić.

Ekrem Solo zvani Šole tražio je jedinicu gdje će imati dobru i kvalitetnu obuku. Bio je u “Lastama” i čuo da se traže borci za Rekićevu jedinicu te im se priključuje nakon provjere sposobnosti.

“Komandant je ranjen umjesto mene. Bila je to posljednja operacija 9. oktobra na Starčevoj Kosi. Išli smo u napad, komandant prelazi na čelo, a ja se povlačim nazad i odmah zatim neprijatelj otvara vatru na nas. Tada je ranjen s još dva naša momka”, sjeća se Šole, koji tvrdi da je obuka, osim fizičke i psihičke spreme, podrazumijevala i jaku disciplinu u poštivanju Ženevskih konvencija. Rekić ništa nije prepuštao slučaju, a njegovi borci tvrde da su iscrpna izviđanja i planiranja akcija trajala ponekad dan, ponekad sedmicu ili čak i više. Šole je bio pripadnik komande diverzantskog odreda i pomoćnik za obavještajne poslove.

“Ranjen sam dva puta, a trebate znati da smo svi išli u borbu, svi. Ostajali su samo logističar i kuhar. Jedinica je vrlo brzo stekla ugled. Vjerujem da je to bilo zbog komandanta. Bilo je tu i raznih pokušaja da se jedinica destabilizira, a možda je ružno reći s ove distance, ali vjerujem da je od nekih bilo i ljubomore. Ali moram reći da je imao veliko povjerenje od starješina. Nije bila Armija RBiH 1995. godine mačiji kašalj, a mi smo dobivali teške i najteže zadatke. Pa da nisu vjerovali Rekiću, ne bi mu takve zadatke povjeravali”, naglašava Šole, a njegovi saborci dodaju da je komandant od njih tražio da sudjeluju u planiranju akcija sa svojim prijedlozima.

Borci se slažu u jednom: da je nakon svega što su prošli situacija za boračku populaciju općenito ponižavajuća, a njima je dodatno poniženje način na koji se medijski diskvalificira njihov komandant. Bez obzira na to, tvrde da je takva sudbina Bošnjaka, a svoj patriotski naboj nisu izgubili. Uz izražavanje poštovanja i zahvalnosti šehidima 3. diverzantskog odreda 3. korpusa – rahmetlijama Berinu Kovačeviću, Fetahu Junuzoviću Feti, Senadu Mustekiniju, Demiru Demiroviću – možda je za kraj najprimjerenije citirati pasus u uvodnom djelu Patriotskog glasa iz oktobra 1995. godine koji je taj list počasno stavio uz sliku Seada Rekića i njegovih boraca:

“Heroizam na bosanskim prostorima ne može se objasniti bilo kakvim racionalizmom. To je zov domovine iz srca bošnjačkog ratnika, prkos i htijenje, ponos i obraz Bošnjaka. Ovi hrabri momci simboliziraju najsvetije ciljeve za koje se istrajno bori naša Armija – oni su oslobodioci, patriote, borci, sinovi Bosne. Riječi o herojstvu najčešće liče na isprazne fraze i neumjerenu patetiku, ali u slučaju ovih momaka, to je sušta stvarnost, zbilja koja se ne može i ne smije prešutjeti. Zato, aferim, momci!”

Major Ahmed Odžakčić, načelnik Štaba operativne grupe “Bosna” i načelnik operativno‑nastavnog odsjeka u komandi 35. divizije 3. korpusa Armije RBiH:

“Moje poznanstvo sa Seadom Rekićem datira od kraja 1994. godine, kada se pojavio na našem ratištu. Odmah sam vidio da se po svim karakteristikama radi o profesionalnom vojniku. Uvijek je imao dodatni motiv u odnosu na ostale starješine jer je tražio efikasna i korisna rješenja koja su podrazumijevala da se s malim snagama naprave veliki rezultati. U tom je smislu tražio diverzante u postojećim sastavima jedinica na našem ratištu. Tražio je kvalitetne i hrabre borce, a oni su mu bili predlagani ili su se sami prijavili. Napravio je jedinicu koja je postizala rezultate, a imao je podršku i povjerenje komandanta 3. korpusa te ostalih oficira. Ta jedinica bila je nevjerovatno disciplinirana. Rekić nikada nije podizao glas kao neki oficiri, a borci su samo na njegov mig radili sve što je od njih traženo. Zbog specifičnosti diverzantske jedinice koju je vodio, za mnoge stvari se ne zna da su urađene, ali on nikada nije tražio neko priznanje kojim bi sebi dizao rejting, što je bila jedna od njegovih kvaliteta. Pravio je i planove sadržaja rada i obuke, studiozne planove neposrednih akcija, iscrpna izviđanja, predavao se svim bićem da se napravi uspjeh. Što se tiče optužbi da je KOS-ovac, mi tome nismo pridavali pažnju. U te glasine nismo vjerovali i imao je naše puno povjerenje. Uvijek je bio profesionalan, korektan, ali bih dodao i human jer je imao veliki osjećaj za sirotinju, za ranjenike… Njegova upornost, njegovo ponašanje i njegova ljudskost potpuno demantiraju sve glasine koje su o njemu kružile.”

Pukovnik Haris Ćatić, komandant interventnih jedinica TO Zavidovići, komandant 4. manevarskog bataljona 3. korpusa i dobitnik “Zlatnog ljiljana”:

“Komandant korpusa predstavio je da dolazi jedan vrhunski stručnjak i oficir da formira jedan diverzantski bataljon. Sjećam se da su iz mog sastava bili prekomandirani najbolji borci u sastav Seada Rekića i bili su dodatno obučavani. U mom manevarskom bataljonu nalazili su se najbolji borci iz svih brigada s područja Zavidovića, a onda su najbolji od najboljih prelazili Rekiću. I tako je bilo i iz drugih bataljona. Bilo mi je krivo. Kako vam neće biti krivo kad ti odlaze najbolji borci koji su kod mene bili komandiri?! Poslije sam s njima razgovarao i bili su prezadovoljni i s obukom i s odnosom komandanta prema njima. Tokom rata 1994. i 1995. godine imali smo zajedničke ili susjedne pravce i napade. Sejo je išao sa svojim borcima, bio je s njima, tako su mi oni sami pričali jer ja sam bio sa svojima i sa Sejom sam se tokom borbe čuo uglavnom radiovezom. Lično sam se uvjerio da je on bio patriota i sjajan borac, a sve one priče da je bio ubačeni KOS-ovac meni ništa ne znače jer sam ga upoznao. Čitajući šta vi pišete u Stavu, još me više njemu približava. Da vam kažem kakvi su mu borci bili. Samo ih je tenk mogao zaustaviti, doslovno. Sejin zamjenik bio je rahmetli Berin Kovačević, a nekada je bio moj borac. Ah, direktno ga je pogodila tenkovska granata, a Sejo je tada od njega bio deset metara koliko znam. Prije toga je Berin uništio nekoliko bunkera. Eto, samo ga je tenk mogao zaustaviti.”