Noć je. Zakašnjeli prolaznik trči preko ćuprije. Gdje bi u ovo doba mogao zakasniti? I hoće li njegovi koraci biti zabilježeni u kameni tefter ćuprije? Naravno da hoće. Kao što se vraćaju i ljudi iz dana: čovjek u skupom odijelu povraća preko ograde nakon napornog poslovnog objeda. Potom neka porodica iznad koje lebdi balon-dinosaurus. Dolazi i djevojka-leptir. Drukčije je odjevena, ali usne su joj crne. Dugo gleda u vodu, sve dok je mladić ne uhvati za ruku. Odlaze zajedno
.</p>
<p>Magična i opasna igra.</p>
<p> </p>
<p>Svaka je noć posebna.</p>
<p>Kao što je to i dan.</p>
<p>Prolazio je nepoznati putem kojim uvijek prolazi i, na kraju, preko Šeherćehajine ćuprije uronio u Čaršiju. Nešto mu je bilo neobično sve vrijeme iako ni sam nije znao šta. Bilo je rano jutro, a neka je djevojka stajala na mostu i gledala u Miljacku.</p>
<p>Šta je u njoj mogla vidjeti?</p>
<p>I usne su joj bile prekrivene crnilom.</p>
<p> </p>
<p>Ćuprija vidi.</p>
<p>I čuje.</p>
<p> </p>
<p>Šapće.</p>
<p>Kad oslušneš i udubiš se, prepoznaješ da je to ritam koraka koji su prešli preko nje tog dana.</p>
<p>Svi su prelasci u njenom pamćenju zapisani.</p>
<p>Hoće li ih ikad iko preslušati?</p>
<p>Pročitati?</p>
<p> </p>
<p>Možda bi neki čitač u današnjem hodu prepoznao svoj i priču čiji je dio?</p>
<p> </p>
<p>Koliko priča dok ljudi prelaze ćupriju.</p>
<p>Jedni idu od Vijećnice do Inata, drugi od Inata prema Vijećnici.</p>
<p>Neobično korača jedan mladić. Svaki čas zastane. Kao da se preispituje. Kako i ne bi. Čeka ga ispit. Od svih noći koje su prošle, on je tek sad shvatio koliko je mogućih pitanja na tom ispitu.</p>
<p>Iza njega trupka zamišljen debeljko s debelom torbom punom papira. Još je više pitanja u njegovoj glavi. Strepi hoće li uspjeti ijedno postaviti.</p>
<p>Potom djevojka. Lebdi kao leptir. Opasno se zanosi. Da nije ograde, završila bi u Miljacki.</p>
<p>Nedaleko od nje gleda je mladić.</p>
<p>Sa suprotne strane ide čovjek u skupom odijelu i s ovlaš prebačenim kaputom. Očito na ručak. Poslovni partneri su poslovni partneri.</p>
<p> </p>
<p>Noć je. Zakašnjeli prolaznik trči preko ćuprije.</p>
<p>Gdje bi u ovo doba mogao zakasniti?</p>
<p>I hoće li njegovi koraci biti zabilježeni u kameni tefter ćuprije?</p>
<p>Naravno da hoće. Kao što se vraćaju i ljudi iz dana: čovjek u skupom odijelu povraća preko ograde nakon napornog poslovnog objeda. Potom neka porodica iznad koje lebdi balon-dinosaurus. Dolazi i djevojka-leptir. Drukčije je odjevena, ali usne su joj crne. Dugo gleda u vodu, sve dok je mladić ne uhvati za ruku. Odlaze zajedno.</p>
<p> </p>
<p>Mnoge stvari na ovom svijetu govore.</p>
<p>Ljudi, nažalost, jedva da išta od tog razumiju.</p>
<p>Zato su bajkovite priče prepune životinjskih i ko zna kojih drugih jezika.</p>
<p>Svjedočanstvo je ostalo u jeziku.</p>
<p>Govore li ćuprije?</p>
<p>Naravno da govore, ali ko može čuti taj beskrajno dugi snimak koraka od kojih je svaki poseban, a svjedoči o onom ko je koračao.</p>
<p>Ćuprije su neka vrsta nemuštih ljetopisaca.</p>
<p> </p>
<p>Šljapka slovo.</p>
<p>Zvoni.</p>
<p>Hrama.</p>
<p>Trčkara.</p>
<p>Utiskuje svoju tjeskobu.</p>
<p>A ćuprija šapće kao da se preslušava pred kratkotrajni san.</p>
<p> </p>
<p>Jednog dana sretoh na ćupriji sebe. Stajao sam i gledao se. Nisam imao štake. Nije bilo moguće odrediti ni koliko imam godina. Niti izraz na licu te osobe-priviđenja (koja poput one u ogledalu jesam) nije bilo moguće odrediti.</p>
<p>Zastao sam. Šta bih drugo?</p>
<p>Ne bih rekao da je to bio trenutak nevjerice.</p>
<p>Kao da sam iščekivao neku poruku. Neki glas.</p>
<p>Nije se dogodilo ništa.</p>
<p>Samo sam se (onaj u kog sam gledao) rastočio poput sjene i izgubio u valovima Miljacke.</p>
<p>Ništa nismo rekli jedan drugom.</p>
<p>I stajao sam tako na ćupriji, nepomičan.</p>
<p>Čini mi se da još uvijek stojim.</p>
<p>Nisam siguran jesam li htio nešto od njega čuti ili mu nešto kazati?</p>
<p>Nekad davno prijatelj mi je pronašao začuđujući anagram: IZVOR NOĆI, HARFO. Možda se tu počela oblikovati slika koju vidim.</p>
<p> </p>
<p>I tako nad vodom stoji kamena harfa kojom prolazimo i preobražavamo se u prividno nerazumljive zvukove.</p>
<p> </p>
<p> </p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Zašto je Derviš Korkut, spasilac Hagade, morao biti kažnjenSljedeći članak
Zatvorski život Alije B.
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo