Sve što jedemo i pijemo nakraju završi u govoru. Govorimo čak i kad ne znamo šta govorimo. Kad se ne sjećamo onog što je dovelo te riječi u naš svakodnevni govor. – Mali je bistar k'o boza. Opasna izjava, moglo bi se kazati, izjava koja jasno govori o bistrini tog malog. – Mali je bistar k'o Š-ova boza. Koliko se sjećam, to je mnogo teža uvreda. Malom nakon takve izjave nema spasa. Ni u porodici, ni u okolini
.</p>
<p>Naslikana po uzoru valjda na likove s poznate Bocarićeve vašarske slike.</p>
<p>Ko zna šta je sve u tim prizorima vidio mali Spiridon Bocaridis prije nego što će postati Špiro Bocarić? Taj vrijedni majstor žanr‑scena i građanskih portreta.</p>
<p>A slika?</p>
<p>Ulični je to prodavač boze, zapravo, takva mu je odjeća, a lice u ovom trenutku – slastičarevo!</p>
<p><em>Šta ćeš ti tu</em>, mislim, <em>draže bi mi bilo da si donio salep</em>.<em> Hladno je…</em></p>
<p><em>Nema više tog salepa</em>, govori ne pomjerajući usta, <em>to je salep tvoje prošlosti. Iskapio si ga davno. Osim toga, to je druga slika.</em></p>
<p>– Otkud ti? – ipak kažem.</p>
<p>– Prepoznaješ me?</p>
<p>– Kako te ne bih prepoznao?! Koliko sam samo kod tebe slatkih stvari pojeo i boza popio… I salepa, bezbeli.</p>
<p>– Što je bilo, bilo je.</p>
<p>Salebdžija.</p>
<p>Bozadžija.</p>
<p>Čajdžija.</p>
<p>Kahvedžija. On bi mi sad, ustvari, najviše odgovarao.</p>
<p><em>Nema to.</em></p>
<p><em>Kako nema?</em></p>
<p><em>Nema kao što nikad nije ni bilo.</em></p>
<p>Vidio sam sličnog njemu, u odjeći živih boja, vidljivog u svakoj vrevi. Svaki pokret mu je bio kao dio plesa. Sjećam se jednog nevjerovatnog čajdžije iz Istanbula. I bozadžije sa slike.</p>
<p> </p>
<p>Sve što jedemo i pijemo nakraju završi u govoru.</p>
<p>Govorimo čak i kad ne znamo šta govorimo.</p>
<p>Kad se ne sjećamo onog što je dovelo te riječi u naš svakodnevni govor.</p>
<p>– Mali je bistar k'o boza.</p>
<p>Opasna izjava, moglo bi se kazati, izjava koja jasno govori o bistrini tog malog.</p>
<p>– Mali je bistar k'o Š-ova boza.</p>
<p>Koliko se sjećam, to je mnogo teža uvreda.</p>
<p>Malom nakon takve izjave nema spasa.</p>
<p>Ni u porodici, ni u okolini.</p>
<p>A Š. kao Š.</p>
<p>Stari slastičar s Gore.</p>
<p>Svi su znali njegovo ime. Svi su jeli njegove slastice. I sladoled s mirisima snijegom zavijanih cvjetnih gora.</p>
<p>Svi su pili njegovu bozu.</p>
<p> </p>
<p>Prolazi ulicom savijen i nekako smoren čak i onda kad ide na posao.</p>
<p>Vrijedan.</p>
<p>A ipak veseo.</p>
<p>Ponekad smo se kod njega kladili. Ko će koliko pojesti. Ko će koliko popiti. Deset đevreka i deset boza, naprimjer. Nismo se kladili u novac, nego u tu neku vrstu priznanja za <em>ješnost</em> i <em>pilnost</em>. Plaćao je, naravno, onaj koji izgubi.</p>
<p> </p>
<p>Pitao ga jedanput jedan od onih koji sve znaju je li istina da on ne broji novčanice.</p>
<p>– Istina je.</p>
<p>– Kako?!</p>
<p>– Umoran sam više za to. Stavim na vagu.</p>
<p>– I znaš koliko ima?</p>
<p>– Otprilike. Ako su stare i lijepljene, manje ih je na broju.</p>
<p>I tako se proširila još jedna čaršijska priča.</p>
<p> </p>
<p>Priča se o njemu, onom starom njemu, poznatom po bozi, limunadi i neobičnim baklavama, te inim drugim slasticama, kako su ga jednom dočekali kaođoja razbojnici u sokaku gdje mu je bila kuća i onda mu je jedan od njih prislonio nešto na leđa (što je mogla biti i cijev pištolja) i iz sve snage zaurlao:</p>
<p>– Pare ili život!?</p>
<p>Klasična scena.</p>
<p>Onda se događa nešto što ni na filmu nije viđeno.</p>
<p>Ustrašen onako, prošaptao je:</p>
<p>– Život.</p>
<p>Njegov pomalo tepajući glas razvalio je razbojnike na sve strane dok su se spašavali od smijeha.</p>
<p>To je priča koja se godinama prepričavala. Koliko je u njoj istine, ne znam. Nisam bio te noći u mračnom sokaku, ali pripovjedačka aura oko njegove glave koja se ukazala te noći pratila ga je dokraja života.</p>
<p> </p>
<p>– Bistar si ti – kaže on.</p>
<p>– Jesam, kao tvoja boza.</p>
<p> </p>
<p>I, na kraju, bunovan stojim na vratima. Nikoga nema.</p>
<p>– Ko je to bio? – pita žena.</p>
<p>– Niko – kažem ja – pogriješio sam, nije zvonilo nama, nego komšiji.</p>
<p>– Ili si nešto sanjao?!</p>
<p> </p>
<p> </p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
U Miošić da napišem knjiguSljedeći članak
DISIDENTSTVO KAO SUDBINA
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo