U Kozarcu je početkom 20. stoljeća formiran FK “Zmaj”, koji će kasnije postati “Bratstvo”. Igrali su regionalnu ligu sve do maja 1992. godine. Tada je razoren Kozarac, a u zločinu je zauvijek nestalo i 38 bivših i tadašnjih igrača i članova uprave kluba. Klub su povratnici oživjeli 2001. godine, a povratnike-fudbalere u Kozarac posjetio je reporter Stava

Piše: Sudbin MUSIĆ

Kozarac je odolijevao, izložen vjetrometini historijskih zbivanja, svakakvim udarcima. Od Dubičkih ratova, pohoda Omer-paše Latasa, okupacije Austro-Ugarske, preko oba svjetska rata pa sve do agresije na Bosnu i Hercegovinu. Teško se oteti utisku da ovako zavaljen pod Kozarom pa pružen preko prijedorskog polja Kozarac najviše podsjeća na kakvog Krajišnika čiju glavu u svom krilu miluje djevojka Kozara, u čije se kose svako malo upleće i krije, kako koja vojska i carevina naleti. Jedna skupina takvih krajiških momaka danas igra fudbal. Lome noge, ruše predrasude i spajaju u ovoj zemlji teško spojivo. Liječe njene najljuće rane.

ZMAJ PA BRATSTVO

Lopta se u Kozarcu “ganja” od početka prošlog stoljeća. Međutim, prvi fudbalski klub u Kozarcu registriran je tek 1931. godine. Mali broj Kozarčana zna da je tadašnji fudbalski klub nosio ime “Zmaj”. Za njih je to samo i zauvijek FK “Bratstvo”. Do početka Drugog svjetskog rata “Zmaj” prve prvenstvene utakmice igra tek 1937. godine, skupa s klubovima “Mladost”, “Rudar”, “Građanski” i “Slavija”, tada najjačim u prijedorskoj regiji. Drugi svjetski rat zaustavit će fudbalske snove stare fudbalske generacije Kozarčana. Posljedice rata osjetit će se decenijama kasnije. Gotovo prepolovljena populacija ovog dijela Bosne zabavit će se prvih poslijeratnih godina pukim preživljavanjem, posebno “gladne” 1951. godine. Tek 1953. godine ponovo je oživio fudbal u Kozarcu. Devet godina nakon “onog” rata, Kozarac nije imao svoj fudbalski klub. Problem koji se 1955. godine ponovo ukazao pred fudbalskim klubom novog imena “Bratstvo” bio je, prema pisanjima banjalučkog Glasa i pričama najstarijih, fudbalski teren. Igralište koje je klub posjedovao do početka Drugog svjetskog rata pretvoreno je u pijacu, dok je na jednom njegovom dijelu iste te godine započeta izgradnja veterinarske ambulante.

Narednu deceniju FK “Bratstvo” nalazit će alternativna rješenja. Sudbinu svog kluba podijelit će krajem šezdesetih i sam Kozarac, kojem će biti oduzet status općine. Grad s okolinom uokviren je u teritorij velike općine Prijedor. U ljeto 1973. godine tadašnji predsjednik kluba Hajrudin Čampara žali se medijima na “odgovorne” u Prijedoru. Klub je sedamdesetih stalno radio u besparici, neki će reći da danas konačno znaju i zašto. Teren je te godine neograđen, izrovan točkovima teških motornih vozila, srušenih vratnica… Ipak, i u takvim okolnostima, pobjedom nad “Dubravom” 1974. godine, “Bratstvo” će ostvariti najveći uspjeh zauzimanjem druge pozicije u tadašnjoj Petoj banjalučkoj ligi te će se plasirati u Krajišku ligu. Sve bi bilo u redu da Predsjedništvo Udruženja klubova Krajiške zonske lige iz nekih razloga nije donijelo protuzakonitu odluku da u Krajišku ligu uđe “Šator” iz Glamoča. Svoja je prava uprava “Bratstva” zatražila pred Sudom i dobila bitku. Iste te godine nekadašnji igrač “Bratstva” Besim Javor, na ponos svojih sugrađana, postat će prvi fudbalski sudac iz Kozarca. O najdražoj pobjedi u novijoj historiji kluba pisao je i rahmetli Vehid Gunić, doajen bh. novinarstva, rodom iz Kozarca. Ta pobjednička utakmica, okončana rezultatom 1:0, odigrana je u Kozarcu u aprilu 1975. godine protiv OFK “Prijedor”, vječitog rivala.

Odlaskom “trbuhom za kruhom” Ademovića, Blaževića u JNA, te prelaskom prvotimaca Memića i Blaževića u “Prijedor”, “Bratstvo” gubi na snazi i uskoro ispada iz Krajiške lige. Najveći udarac klubu te godine bio je odlazak Šefika Šante u banjalučki “Borac”. Zlatnu momčad najuspješnije jeseni činili su još i Prusac, Dragičević, Hankić, Saldumović, Kusuran, Gredelj, Mehmedagić, Sarajlić, Jakupović, Fazlić, Sušić, Adžemović, Čalo, Hasanagić, Kahrimanović i Selimović. Najuzbudljiviji fudbalski meč u Kozarcu odigran je u junu 1984. godine, pred oko 1.000 gledalaca, protiv FK “Omarska”. Okončan je rezultatom 1:1, a “Bratstvo” je ostalo u ligi u kojoj će igrati sve do maja 1992. godine. Tada su se nad Kozarcem nadvili crni oblaci.

POVRATAK

Između 24. i 26. maja 1992. godine Kozarac je potpuno razoren, stanovništvo zatočeno u logorima Trnopolje, Omarska i Keraterm. Ubijeno je oko 1.300 mještana. Među njima, 38 starijih i mlađih članova uprave, trenera, igrača… Mjesecima kasnije, većina je civila deportirana ka srednjoj Bosni. Preživjeli će logoraši početkom oktobra biti prebačeni u Karlovac, a onda rasuti širom svijeta tragati za pogubljenim porodicama i novom srećom u tuđini. Sa sobom su ponijeli uspomene i nevjerovatnu ljubav ka rodnoj grudi. Historija će zapisati da su put u povratak krčili Kozarac i Prijedor. Već 1998. godine proradit će osnovna škola i obnovit će se vjerski život. Broj povratnika stalno je rastao, preživjeli fudbaleri “Bratstva” nisu gubili vrijeme. U Sanskom Mostu, gradu u kojem će neposredno nakon rata boraviti najveći broj Kozarčana i Prijedorčana, formirani su fudbalski klubovi, preteče ovih današnjih povratničkih.

“Bratstvo” je danas klub s lijepo uređenim stadionom i klupskim prostorijama. Teufik Grozdanić, sadašnji trener kluba, kaže nam da nije uvijek bilo lijepo. Dok nam pokazuju fotografije i nekoliko sačuvanih članaka, dobacuju jedan drugom, prisjećajući se do u najsitnije detalje najsretnijih dana jednog mjesta i ljudi u njemu. Klub je oživljen 2001. godine. Za prvog poslijeratnog predsjednika imenovan je Hakija Fazlić. Za prvog trenera Kozarčanin Boško Dragičević. Zasigurno najvatreniji navijač od samog početka povratničke fudbalske priče jeste Ilijaz Softić zvani Vrta. “Ja sam od početka na svakoj utakmici, a na prvoj nas je bilo samo pet navijača”, priča Vrta. Toga je dana, kaže nam, umalo došlo do većeg incidenta. Protivnička ekipa imala je daleko jaču i brojniju publiku. Bilo je psovki, uvreda ali i to su ostavili iza sebe.

Teufik Grozdanić je 23 godine živio u Zagrebu. Po povratku u Sanski Most, kao trener s UEFA-inom licencom, trenira momčad fudbalskog kluba oformljenog u mjestu Lušci‑Palanka kod Sanskog Mosta, u kojem je do povratka živio veliki broj Kozarčana. “Kasnije sam prešao trenirati ‘Radnički Zdena’ u Sanskom Mostu, a od 2002. godine treniram ‘Kozarac'”, priča nam Teufik, zadovoljan trenutnim stanjem u klubu. “Za današnje stanje najzaslužnija je uprava, a ja mogu da kažem da imam sjajnu ekipu i izuzetno discipliniranu momčad na terenu.”

Danas je predsjednik kluba Ismal Bešić. Podrška mu je mladi zamjenik Admir Đonlagić. Spoj su, kako kažu, mladosti i iskustva. “Ljudi odlaze ili se umore, a naš je narod van BiH otuđen od države koja s tim ljudima ne radi ništa. Vole oni svoj rodni kraj, ali je teško kada vas samo ljubav drži, a nemate instituciju iza sebe.” Zato su, na prijedlog Ferida Mehmedagića Leke, oformili “Klub 100”, uz pomoć kojeg skupljaju novac neophodan za finansiranje “Bratstva”. Taj klub čini oko 140 Kozarčana u BiH i inostranstvu. “Nas krase timski rad i bratski odnos u upravi, u kojoj su još i Zijad i Fikret Kusurani, Ismet Šahurić, Midho Fazlić te Ferid Mehmedagić Leka”, kaže Đonlagić. Iza kluba stoji i nekoliko udruženja Kozarčana u svijetu, među kojima se posebno ističe Klub Kozarčana u Chicagu u USA.

Nesebična je i podrška Dževada Šurde, Elvisa Mujčića, Mirzeta Softića Pajde, Fude Terzića, Alme i Berija Karabašić, Šahbaza Čiče, Envera Filovića te brojnih drugih Kozarčana. U najtežim je trenucima fudbalski klub pomogao i BH Telecom. Nesebičnu podršku prvih godina po povratku pružala su braća Jasmin i Sanel Memić, kao i Amir Kararić, tadašnji igrač i trener kluba. U uspomenama Kozarčana posebno mjesto zauzima rahmetli Asim Mahmuljin, u čije se ime svake godine održava tradicionalni malonogometni turnir. Iako je jedan od problema Kozarca odlazak mladih, fudbalski klub pokušava animirati i okupiti preostalu mladost.

Trener mladeži Arnes Brkić, prvi Bošnjak koji je nakon rata obukao dres prijedorskog “Rudara”, kaže da s podmlatkom nema problema. “Imamo 70 omladinaca raspoređenih u četiri sekcije, a počeli smo pomalo i sa ženskim fudbalom”, priča nam Arnes. Kaže da je kroz klub do sada prošlo najmanje 40 kvalitetnih mladića koji su svoju sreću potražili u zemljama Zapadne Evrope. “I mene je pomalo strah odlazaka, ali Kozarac nekako godinama odolijeva tom problemu.” Svu priču o podmlatku započeo je lokalni nastavnik, Travničanin Nadir Nuhagić. O prijevozu djece brinu i Fikret Alić, Haser Hodžić, Emsud Balić, Emir Javor…

Stadion je ponovo izazov za nogometaše i upravu kluba. Novim regulacionim planom uže gradske zone Kozarca prostor stadiona predviđen za druge namjene. Prvenstveno za izgradnju stambeno-poslovnih objekata. Situacija koja podsjeća na početke generacije iza Drugog svjetskog rata. “Prilika je ovo možda da se u dogledno vrijeme problem stadiona za kozarački fudbal riješi trajno te da i buduća građevina uz podršku naših ljudi iz inostranstva poprimi zaslužen izgled, ništa manje lijep i reprezentativan od ostatka Kozarca”, nada se Admir Đonlagić. “Bratstvo” niže nove male-velike pobjede. U novoj sezoni zabilježena su svega dva poraza. Cilj im je, kažu, povratak u regionalnu ligu. Prilično su sigurni da će u svojim namjerama uspjeti. Za razliku od ostalih, imaju tu prijeko potrebnu zlatnu povratničku motivaciju i upornost. A ovdje je svaka pobjeda poput osvajanja Lige prvaka.