“Ja sam osnovnu i srednju školu završio u Pljevljima i lektiru su nam činili uglavnom Gorski vijenac i poezija srpskih pjesnika. Za Maka sam znao po Modroj rijeci, tako da sam se, otkrivši Kamenog spavača, osjećao kao da sam otkrio Ameriku. Tačno, u mom glumačkom životu i govorenje poezije zauzima značajno mjesto, a koliko je politike u tome, to neka procjenjuje ko želi”

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Na sceni Narodnog pozorišta u Sarajevu izvedena je premijerno predstava Kralj Lear u režiji slovenačkog režisera Diega de Brea, u kojoj je glavna uloga povjerena Izudinu Bajroviću. Nakon “uloge svih uloga”, koja predstavlja svojevrsni vrhunac u glumačkoj karijeri, razgovarali smo s Izudinom Bajrovićem, prvakom bh. drame, “bosanskim Harryjem Deanom Stantonom”, profesorom glume, v. d. umjetničkog direktora drame u Narodnom pozorištu. O politici, vlasti, bogatstvu, životu, svijetu, čovječanstvu…

STAV: Kralj Lear mnogo je više od ostarjelog kralja koji mora razdijeliti kraljevstvo kćerkama. On je svojevrsna oluja svih životnih ciklusa koja ruši sve pred sobom, ali koja je, ipak, nemoćna naspram sile svemira. Šta igranje kralja Leara predstavlja za Vas kao glumca, a šta znači Vama kao ljudskom biću?

BAJROVIĆ: Kralj Lear je u komadu vrlo kratko kralj, a sve vrijeme do kraja on je starac, “slab i nemoćan”, koji pokušava odbraniti barem malo svog dostojanstva, obraza, što ga vodi u ludilo. “Ima li nekog uzorka u prirodi što stvara ova tvrda srca?”, pita se užasnut nad hladnoćom svijeta, koji posmatra kroz srca svojih kćeri, kojima je ostavio sve, kraljevstvo i vlast i moć, a koje su shvatile da im je on najbolji mrtav. Strašna je to priča. Priča je to o tome kako smrt dolazi kao izbavljenje od strašnih muka, kao spas za dušu. A opet je se bojimo. Priča je to o tome kako ne umijemo, zaslijepljeni vanjskim, prepoznati pravu ljepotu, onu koja se ne hvali sobom, koja se ne ističe, nego ostaje samozatajna u dubini sebe. Kako nas površnost tjera da vjerujemo u ono gizdavo, sjajno, ono što se nameće i dodvorava, a loše je i jeftino.

Kao glumcu mi je ovo bila prilika da otkrijem koliko i dobrog i zlog može biti u nama, da se uhvatim u koštac s jednim od najkompleksnijih prodiranja u najdublju dubinu ljudske prirode, zadatak kojeg sam se uplašio kad sam shvatio šta on nosi i bio na ivici da u jednom trenutku kažem: “Ne mogu ja to.” Kao čovjeku, to mi je pomoglo da u sebi učvrstim spoznaju koliko malo treba da “sve” postane “ništa”, da sve čime se dičimo i hvalimo u trenu može postati prah i pepeo i kako vrijedi samo ono što nosimo u srcu i na čemu trebamo biti beskrajno zahvalni.

STAV: Može li se reći da je ova uloga vrhunac Vaše pozorišne glumačke karijere?

BAJROVIĆ: Ja ni glumački život, kao ni život uopće, ne doživljavam kao planinski vrh koji se trudimo osvojiti. Prije ga vidim kao niz vrhova koji slijede jedan za drugim, a između njih su doline, ili provalije, a vi pokušavate da ih sve pređete. Neki je viši, neki manje visok, neka provalija je plića, neka dublja, a vi morate da se izvučete iz njih. Vrlo je moguće da je uloga Leara jedan od najviših glumačkih vrhova, prema kojem, kad pogledate iz podnožja, osjetite zebnju u srcu.

STAV: Shakespeareova tragedija praizvedena je daleke 1606. godine, a donosi duboku analizu roditeljstva, odnosa unutar porodice, braka, ljubavnih zanosa, vlasti, sudbine, skromnosti, postojanja i, u konačnici, starosti i smrti. Šta igranje ovog teksta znači danas, u vremenu i svijetu kada čovjek više ne liči na civilizacijsko biće?

BAJROVIĆ: Civilizacija je čovjekova izmišljotina, nju je čovjek oblikovao i ona je podložna promjenama. Svašta možemo nazvati civiliziranim, pa ga sutra proglasiti neciviliziranim. Ili obrnuto. Ono što se ne mijenja jeste priroda, samim tim i ljudska priroda. To je ono što je konstanta i što je isto bilo i 1606. i 2017. godine i što će isto biti i neke daleke buduće godine. Dobro i zlo, pohlepa i širokogrudnost, hrabrost i kukavičluk, mržnja i ljubav, sreća i tuga, uvijek će stajati jedni uz druge. Dualizam je ono što je čovjek. Noć i dan. Živimo u “lijepom vaktu za pogana insana”, valja ga predeverati a ne opoganiti se. Shakespeare se bavio, upravo, ljudskom prirodom, koju je, ko zna kako, savršeno poznavao i pokazivao njeno pravo lice. “Da vrlini pokaže njeno sopstveno lice, poroku njegovu rođenu sliku”, to je misija glumca, iako većina smatra da glumac nema nikakvu misiju.

STAV: Diego de Brea odlučio se prilagoditi tekst savremenom dobu i tehnologiji, ali, ipak, zadržavajući njegovu osnovnu nit koja vjerno prati životni put Leara, od abdikacije do smrti. Kako ste se uklopili u režiserski koncept koji je De Brea osmislio?

BAJROVIĆ: Ako istinu govorite, svejedno je da li je govorite na mikrofon, da li je vičete ili šapćete, da li koristite savremena tehnička dostignuća ili ćete se koristiti onim iz prošlosti, bitno je da je i dalje istina. Diego je sjajan režiser, energija kojom raspolaže fascinantna je, pritom odlično poznaje ljude, pa tako i glumce, i nalazi način da iz njih izvuče ono što je potrebno, ono najbolje. Ne mogu reći da je s njim jednostavno raditi, jer često vas tjera da radite preko onog što vi mislite da su vaše krajnje mogućnosti, ali zadobio je moje povjerenje i vjerovao sam u put kojim nas je vodio. Materijal mu je bio poznat do tančina i tačno nas je proveo kroz labirint koji se zove Kralj Lear. Moram istaći da smo prvi put čitav komad, od početka do kraja, prošli na premijeri, pred prepunom salom. Možete li zamisliti kolika je to količina stresa u vama? Ili ne možete. Ja sam je osjetio, ali mislim da je Diego na to i računao.

STAV: Kralj Lear je, u konačnici, i tekst o podjeli bogatstva i vlasti, o tim prokletim porocima koji još od postanka čovjeka u njemu bude ono najgore. Šta novac i vlast predstavljaju danas, u 21. stoljeću?

BAJROVIĆ: To je valjda jedino ropstvo kojeg čovjek ne želi da se oslobodi, novac i vlast, i moć koju vlast nosi. Onaj ko je izmislio novac također je dobro poznavao ljudsku prirodu i odlično je znao šta će sve čovjek biti u stanju učiniti kako bi došao do njega. Živimo u vremenu surovog kapitalizma (pitanje je da li postoji kapitalizam koji nije surov), kada je praktično sve dopušteno kako bi se došlo do novca, a jedan od načina jeste prigrabiti vlast, pa tako dolazimo do začaranog kruga u kojem nema čega nema. Riječi koje su nestale iz upotrebe jesu čast, poštenje, plemenitost… Bitno je da je zakonito, samo se na tome insistira, a zakoni su često rastegljivi i puni rupa i ne odnose se podjednako na sve.

STAV: U ovoj predstavi sarađujete i s nekolicinom mladih bh. glumaca kojima ste svojevremeno imali priliku predavati na ASU Sarajevo (Elma Juković, Vedran Đekić). Kakav je trenutno položaj mladih glumaca na počecima profesionalnih karijera? Čini se, mnogo neizvjesniji i mnogo teži nego što je to bio u Vaše vrijeme.

BAJROVIĆ: Ma nikad nije bila sjajna situacija za glumca, u Bosni i Hercegovini sigurno. Tačno je da je ta profesija možda bila malo uvaženija nego sada, ali nije bilo lahko ni prije. Sada imamo situaciju da kod nas praktično ne postoji produkcija, filmska ni TV, gledamo gotovo isključivo uvozne serije. U onom vremenu, malo poslije rata, nešto se počelo događati, snimale su se naše serije, imale su i dobar prijem kod ljudi, počeli su se snimati i filmovi, kvalitetni, a onda je sve stalo. Pozorišta se trude da održe neki kontinuitet, ali i to rade s velikim poteškoćama i premalom produkcijom koja bi mogla omogućiti mladim glumcima da se predstave. Pojavljuju se mladi, rade, ali premalo njih i u premalom obimu. Ja bih bio sretan kada bi svako od naših pozorišta moglo sad  angažirati po deset svršenih studenata, glumce s ASU, koji su nezaposleni i kojih je veliki broj, to bi tek značilo nešto i u repertoarskom smislu i za nas i za te mlade ljude. Ali, bojim se da ova vrsta kulture nije prioritet za one koji kroje našu politiku, mislim da ih više zanimaju stvari koje manje pripadaju jednom građanski uređenom društvu.

STAV: Glumili ste u filmovima prijeratne, ratne i postratne bh. kinematografije, u, recimo, prvom postratnom (MGM Sarajevo: Čovjek, Bog, Monstrum) i najnovijem bh. filmu (Muškarci ne plaču). Možete li uporediti ova tri perioda i koji je od njih imao posebnu ulogu u Vašem razvoju kao filmskog glumca? Koja je filmska uloga Vama posebno važna, a po kojoj mislite da Vas pamti publika?

BAJROVIĆ: U predratnoj Jugoslaviji Beograd je držao monopol na film, pa su tako i beogradski glumci bili daleko najzastupljeniji u jugoslavenskoj produkciji. Lenjin je shvatio koliki je značaj filma za socijalizam i komunizam, pa su tako i režimi država koje su živjele u tom društvenom uređenju mnogo ulagale u film. Sad više nije taj slučaj, film na ovim prostorima nema više takav značaj i on se vraća u umjetničke okvire. Nove vlasti otkrile su da je internet mnogo efikasnije i brže sredstvo za nametanje svojih ideja i propagiranje ciljeva. Ono što je prednost za mlade glumce jeste što je tržište sada otvoreno, ne kreće se u granicama jedne države, već u granicama svijeta, tako da imaju mogućnost raditi svoj posao i van granica naše zemlje. Iako, konkurencija je nepojmljivo velika i nije jednostavno dobiti priliku, tako da treba cijeniti svaki pojedinačni uspjeh naših mladih glumaca i glumica. Postoje neke uloge koje su mi drage, kao sto je uloga Mugdima u filmu Gori vatra Pjera Žalice, Omera u filmu Smrt u Sarajevu Danisa Tanovića, uloga u filmu Tužiteljica, branilac, otac i sin bugarske režiserke Iglike Trifonove, uloga u Remakeu Dine Mustafića, uloga u posljednjem filmu Fadila Hadžića Zapamtite Vukovar. Iako mislim da publika najviše pamti onu iz ostvarenja Gori vatra.

STAV: Vi ste pozorišni, filmski i televizijski glumac. U pozorištu ste gotovo uvijek nosili predstave kao glavni glumac, a na filmu ste nešto kao Harry Dean Stanton, “vječni sporedni glumac” koji je često u svojoj sjeni ostavljao naslovne uloge. Gdje je tu Izudin Bajrović? Na sceni, kao glavni, ili na filmskom TV setu kao sporedni glumac?

BAJROVIĆ: Ne stoji potpuno tvrdnja da sam samo epizodni glumac na filmu, kao što ne stoji ni tvrdnja da sam u pozorištu uvijek igrao glavne uloge. Namučio sam se ja prije toga s epizodama i u pozorištu. Sve to jeste moj glumački život i on je takav kakav je. Nekako imam utisak da sam se ja najmanje pitao kako će on izgledati. Stvari su se tako posložile.

STAV: Tokom agresije na BiH i najtežeg perioda za ovu zemlju aktivno ste učestvovali u očuvanju bh. kulturne tradicije, pa ste, npr., 1993. godine na jednoj akademiji recitirali Poruku Maka Dizdara. Ipak, ovakvim Vašim recitacijama kao i onim krajnje duhovne prirode, kao što su nastupi na koncertima Dođi, Najdraži, često su “dežurni kritičari” dodavali pridjeve “politički”, “stranački”… Kako to komentirate i šta, zapravo, u Vašoj karijeri predstavljaju spomenuti glumački nastupi?

BAJROVIĆ: Da li je 1993. godine neko razmišljao stranački? Ja sigurno nisam. To je najteži period za naš grad i naš narod, a Poruka govori baš o tome:

“Doći ćeš jednog dana na čelu oklopnika sa sjevera
I srušiti do temelja moj grad
Blažen u sebi
Veleći

Uništen je on sad
I uništena je
Nevjerna
Njegova
Vjera

I čudit ćeš se potom kad čuješ kako
Ponovno koračam
Tih po gradu.”

Mi smo to tada živjeli i bio je vrlo poseban osjećaj govoriti tu pjesmu Maka Dizdara u Sarajevu u tom trenutku. Ja sam osnovnu i srednju školu završio u Pljevljima i lektiru su nam činili uglavnom Gorski vijenac i poezija srpskih pjesnika. Za Maka sam znao po Modroj rijeci, tako da sam se, otkrivši Kamenog spavača, osjećao kao da sam otkrio Ameriku. Tačno, u mom glumačkom životu i govorenje poezije zauzima značajno mjesto, a koliko je politike u tome, to neka procjenjuje ko želi.

STAV: Trenutno ste v. d. umjetničkog direktora drame u Narodnom pozorištu. Kakav je danas “pozorišni život” u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini? Premijere su “pune”, ali šta je potrebno učiniti da naša pozorišta zažive tokom čitave sezone? Je li jedno od rješenja upravo u režiserskim gostovanjima, poput ovoga Diega de Brea, koja bi već postojeću bh. teatarsku scenu učinila raznovrsnijom, bogatijom, nepredvidljivijom, ili možda u davanju prilike mladim bh. režiserima?

BAJROVIĆ: Otvaranje vrata istaknutim domaćim umjetnicima, vrlo istaknutim gostujućim i mladim domaćim, to je kombinacija koju vidim kao dobitnu u umjetničkom smislu. U produkcijskom i tehničkom vidim profesionalnost i odgovornost kao osnovni preduvjet, kako bi naša pozorišta išla ka svjetskom nivou, a to nam treba biti cilj. Sve to, naravno, ne može bez podrške vladajućih struktura. Ipak, želim istaći da naše predstave imaju publiku tokom cijele sezone, naravno, one koje to zaslužuju, a mi se trudimo da takvih bude što više. Imam sreću da igram i u predstavama u Kamernom teatru i u SARTR-u, i mogu da vidim da naša pozorišta imaju svoju vjernu publiku, što je sjajno.