Uvijek sam zagovarao legalizaciju oružja fudbalskim sudijama, svaki sudija mora nositi pištolj kao redovnu opremu, kao pištu i sat. Sve dok se to ne dogodi, ne vjerujem u fer takmičenje na našim prostorima. Čak bih uživao da to vidim, kako sudija prekida utakmicu i puca u zrak, a potom prilazi dosadnom gledaocu i zaprijeti mu: “Ako mi još samo jednom opsuješ mrtvu majku, raznijet ću ti čelo!” To bi bilo nešto, to bi bilo ljudski
Prethodni članak
Prekopavanje sjećanjaSljedeći članak
Umjerena naoblaka (dnevnik samotnjaka iz “Išareta”)
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo