Sjedim za kuhinjskim stolom, pijem kahvu i gledam u pismo. Od D. je iz Subotice. Znam šta je unutra – punomoć za rodni list. Otvaram pismo i vidim: punomoć, deset eura i ceduljica. Čitam: “Pasoš mi je istekao. Molim Te, otiđi u Matični ured i izvadi mi rodni list. Ja ne mogu zbog obaveza na poslu, a, iskrena da budem, i poskupo mi je da iz Subotice dolazim u Tuzlu zbog rodnog lista. Unaprijed Ti od srca hvala. Lijep pozdrav.”
Prethodni članak
Pomirenje s historijomSljedeći članak
Prekopavanje sjećanja
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo