Negdje na početku rata u toj istoj zgradi momak moje sestre izgubio je svoj mladi život u nekoj bezazlenoj i nesretnoj situaciji. Rukovanje oružjem nikad ne završi dobro, uvijek se nešto zaboravi, previdi, posljedice ostaju tu da još dugo vremena zadaju nesanicu i nemir svima koji su to gledali svojim očima, ili su u to na bilo koji način bili umiješani
 u samom uglu gradilišta nekim je čudom opstala.</p>
<p>S vremenom je gornji dio zarastao u pravu džunglu, a starija je raja na donjem dijelu postavila improvizirani koš i uglavnom glasno igrala košarku. Svaki se dan ondje moglo naći nešto novo. Neko bi prebacio nešto preko ograde, nešto sasvim beskorisno ili nešto što je moglo biti upotrijebljeno u nekoj novoj igri. U svakom slučaju, nikada nam tu nije bilo dosadno, smišljali smo nove razloge da tu ostanemo što duže, da taj prostor držimo “okupiranim”.</p>
<p>Jedan dan istrčao sam sa šnitom kruha namazanom paštetom. Dan je bio prelijep, trešnja iznad garaže koju je čuvao stari čika Jovo privlačila je svojim plodovima koje nismo mogli mimoići bez obzira na ozbiljne prijetnje. Nismo znali šta ćemo od sebe. Svaka igra bila je dobitna kombinacija, a igranje na gradilištu bilo je nešto posebno.</p>
<p>Uvijek sam se izdvajao tražeći neki prostor za sebe, neku tajnu stvar koju niko drugi nije smio znati. Imao sam svoja mala skrovišta u koje sam sakrivao koješta što mi nije bilo dopušteno da unosim u kuću. Da je ko od roditelja vidio zahrđale žilete, šprice izvađene iz smetljišta obližnje ambulante, igračke koje su drugi izgubili, najvjerovatnije bih dobio debelu lekciju i ukor, morao bih se oprostiti od svega toga, tako tajnog i posebnog, zakopanog ispod zemlje u drvenu kutiju za koju niko osim mene nije mogao znati.</p>
<p>Probijao sam se kroz žaru, šiblje i ostali korov. Tražio sam jedno od svojih skrovišta na suncem obasjanom gradilištu. Nigdje nikog na vidiku. Na mjestu svoje tajne loge primijetih bijelu kesu i nešto čudno u njoj. Zapljusnuo me je neprijatan smrad raspadajućeg mesa. Prepoznah komšijinu mačku u lokvi zgrušane krvi. Stresao sam se i potrčao. Ko je to mogao napraviti i zašto? Pokucao sam na komšijina vrata i rekao da sam vidio njegovu mačku i da nešto treba poduzeti. Rekao mi je da se uplela u žicu i da ju je ubila struja. Nije bilo druge nego u to povjerovati. Kako ću sumnjati u riječi odraslih prema kojima moram imati poštovanje? Nisam bio ni svjestan da sam prvi put u svom životu vidio ostatke nečega što je nekad bilo živo biće. Vratio sam se poslije još nekoliko puta da vidim šta se dešava u toj kesi. Smrad je bio nepodnošljiv. Na kraju su u gomili crva ostale samo kosti.</p>
<p>A onda su došle građevinske mašine i sve ponovo iskopale. Temelji su izliveni, nova zgrada ubrzo je nikla. U njoj sam našao nove prijatelje, sve je bilo novo i svježe, ali i dalje sam znao gdje je šta nekada bilo, gledao sam kroz zidove.</p>
<p>Negdje na početku rata u toj istoj zgradi momak moje sestre izgubio je svoj mladi život u nekoj bezazlenoj i nesretnoj situaciji. Rukovanje oružjem nikad ne završi dobro, uvijek se nešto zaboravi, previdi, posljedice ostaju tu da još dugo vremena zadaju nesanicu i nemir svima koji su to gledali svojim očima, ili su u to na bilo koji način bili umiješani. U mojoj glavi zamišljao sam prazno mjesto na starom gradilištu na kojem se to desilo, na mjestu gdje je starija raja igrala košarku.</p>
<p>Otvaram konzervu. Taj zvuk odmah je probudio moje mačke koje su se u trenu našle ispod mojih nogu započinjući umiljavanje. Znaju jako dobro šta slijedi. Istresam sadržaj konzerve u posudu, iste sekunde kreću grabež i frka. Nijedna od njih ne liči na mačku koju sam kao dijete vidio na starom gradilištu, beživotnu i odbačenu.</p>
<p>Šta se, zapravo, desilo prije toliko godina? To nikada neću saznati. Nikada neću saznati stvarni razlog zašto je srušena zgrada na raskršću i napravljena nova. Zašto je neko ukrao koš pa je donji dio gradilišta zarastao u korov? Gdje su sitnice iz moje tajne loge koje sam tako brižljivo čuvao? Šta je zaista ubilo mačku?</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Bijeli, crni, žuti, crveni…Sljedeći članak
Privredni preporod Tuzlanskog kantona
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo