Sjedim u parku u kojem se moja djeca, moja plava i pirgava djeca (ovaj najmlađi – k’o da ga je Putin pravio), igraju s Meksikancima, Kinezima i Afroamerikancima, klize niz tobogan, vihore se na ljuljačkama, žubore kroz lišće. Prilazi mi neka bijela gospođa i započinjemo razgovor o The Color Purple, o paklu kroz koji je prošla crna žena, i bijelom i crnom, i mada se za pakao može učiniti nevažnim koje je boje, mislim da je bijeli bio gori, da je crni bio samo plamičak u jezivoj buktinji bijele oholosti