Ali, avaj, milion! Nije to bila pohlepa, nije to bila žudnja za zlatnim teletom, bila je to čežnja za dostojanstvom. S milionom se ne bih morao natezati s revizorima, ne bih morao biti podstanar i loviti posvunoć žohare. Bila je to želja za sigurnošću
 Nije to bilo davno.</p>
<p>Maštao sam tada o velikoj sumi. Pred san bih bježao od zida realnosti, od aporija preživljavanja i, kao novopečeni muž, raspoređivao imaginarni milion. Kako ga potrošiti? Majku bih poslao na hadž; daidži što je izgubio ruku u ratu kupio bih automatik da ne mora protezom mijenjati brzine, a koljenima držati volan dok priča na telefon; sestri bih platio posao; drugom daidži, autoprijevozniku, uplatio bih taj dug u PIO da konačno može u penziju; Taletu bih pokrio dug i spasio ga premlaćivanja i sakaćenja. Potom bih dao ženi da podmiri tu svoju rodbinu. Uzeo bih sebi i ženi auto, ali ne skuplja od dvadesetak hiljada, jer sve što je više od toga gadni je prestiž. Ovome bih dao ovoliko, ovome ovoliko. Ponekad sam mislio da taj milion ponajmanje želim zbog sebe. Šta će meni pravedniku pare, ja uživam – kao svi skorojevići, kao svi milioneri koji su krenuli s dna – da vidim radost na licima drugih! Okretao sam u tom zanosu brojeve rođaka i, kretenski uživajući u vlastitoj dobroti, obavještavao ih kako imam neku hediju da im dam. S tim milionom sam postajao bolji čovjek.</p>
<p>Čak sam i po danu počeo maštati o milionu. Čim bih osjetio kakvu tegobu, čim bi me neko i najmanje ucvilio, isključio bih se i počeo raspoređivati. Bio sam pronašao svoje sklonište, svoje iskupljenje.</p>
<p>Što se tiče vjerske strane i učenja dova – pa nisam baš mogao od Boga tražiti u namazu da mi da milion. Tu se ište zdravlje, sreća, hairli čeljad, Džennet i slične općepoznate i općeprihvaćene blagodati, ali ne – koliko sam mogao razabrati iz popularnih zbirki dova – i toliko potrebni keš. Povijest religija ne bilježi da su dukati, srebrenjaci ili neko drugo sredstvo razmjene uručivani na ovaj način, osim u baš izuzetnim slučajevima (za koje se, međutim, sumnja da su preneseni u sramno apokrifnim predajama) ili u posebno konstruiranim prilikama u kojima se planski iskušavao neki skromni pobožnjak. Ja sam upravo čeznuo za tim izuzetnim slučajevima u kojima mi s neba pada milion u ruke, mada ne mislim doslovno “odozgo”, gdje se inače pretpostavlja i vjeruje da je nebo, već na posredan način: kofer zaboravljen pored rijeke, jedna nevjerovatna hedija, neka nagrada za nešto, pa čak i listić lota. (Žudio sam potajno za iskušenjem kojem se ne bih mogao oduprijeti.)</p>
<p>Što se tiče nafake, hoću reći filozofije nafake, ona ovdje nije bila u igri. Znao sam ja da je jedino pravo bogatstvo – bogatstvo duše i da nije bogat onaj ko puno ima, nego onaj ko puno daje. Znao sam i da ljudi gube zdravlje da zarade novac, a onda gube novac da vrate zdravlje. Znao sam i to da ljudska usta može zasititi samo zemlja. Znao sam i da je svijet prepun zadovoljnih siromaha i nesretnih bogataša. A znao sam i da čovjek ne može pobjeći od svoje nafake, kao što ne može pobjeći ni od vlastite smrti.</p>
<p>Ali, avaj, milion! Nije to bila pohlepa, nije to bila žudnja za zlatnim teletom, bila je to čežnja za dostojanstvom. S milionom se ne bih morao natezati s revizorima, ne bih morao biti podstanar i loviti posvunoć žohare. Bila je to želja za sigurnošću. (Priča se kako je jedan ugledni muderris tražio na zajam od jednog uglednog čaršijskog trgovca deset starih hiljada, koje će mu vratiti odmah poslije podne. Ovaj mu je bez riječi dao novac. Muderris je upravo bio krenuo na ročište za razvod braka pa je smatrao da će s deset hiljada u džepu izgledati dosta samouvjerenije.)</p>
<p>Jedne večeri sam upitao ženu šta bi uradila da ima milion. “Joj, zamisli”, uzdahnu ona. I poče nabrajati kako bi asfaltirala ulicu u svojoj, sad već bivšoj, mahali, kupila mami stan, kupila sestri auto. Potom je željela napraviti džamiju u sada već bivšoj mahali. To mi već nije bilo jasno.</p>
<p>“Šta će ti džamija?”</p>
<p>“Radi sevapa.”</p>
<p>“Daj, nemoj šuplje…”</p>
<p>I tako riječ po riječ, posvađamo se. Šta će njoj ovo, šta će meni ono. Osim toga, bilo je preočito da previše novca preusmjerava na svoju porodicu. Nismo pričali tri dana. Kad smo progovorili, upitala me šta bih stvarno, ali stvarno radio da imam taj prokleti milion.</p>
<p>“Dao bih otkaz, došao kući, zatvorio se, čitao knjige, gledao filmove, pomalo do džamijice, pomalo na kafu s Huseinom, pomalo piskarao.”</p>
<p>“Pa to radiš i sad”, reče ona kao ljutito.</p>
<p>“Da. Ali s kakvim nespokojstvom!”</p>
<p> </p>
<p> </p>
<p> </p>
<p> </p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Most na Žepi – daleko od očiju, da li i od srcaSljedeći članak
Kamena grobnica
