U Sarajevu će u junu ove godine biti upriličeno obilježavanje 101. godišnjice bitke na Monte Meletti, jedne od najvećih bitaka Prvog svjetskog rata, u kojoj je Druga bošnjačka regimenta, elitna jedinica u vojsci Austro-Ugarske, 1916. godine potukla Italijane. Ova se bitka u Austriji obilježava od 1917. godine, a nije obilježavana samo tokom nacističkog režima. Bitka se obilježava na šehidskom mezarju u općini Lebring, pored Graza, gdje su ukopani Bošnjaci iz Druge bošnjačke regimente. Ove će godine znamenita bitka biti obilježena i u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Kakvu su hrabrost pokazali Bošnjaci u ovoj bici, govori i podatak da su nakon bitke na Monte Meletti austrougarski oficiri u borbama protiv Italijana naređivali Austrijancima da nose fesove kako bi Italijani mislili da se bore protiv Bošnjaka. Kako piše Werner Schachinger, taj je psihološki trik davao rezultate jer je Italijanima fes bio simbol nepobjedive vojske

Piše: Hamza RIDŽAL

“Die Bosniaken kommen!”, ratni je poklič kojim su austrijski oficiri hrabrili vojnike na Soškom frontu tokom Prvog svjetskog rata. Znali su Austrijanci kakvi su borci Bošnjaci, posebno poslije bitke na Monte Meletti, pa im je poklič “Bošnjaci dolaze!” služio kao moralna injekcija u teškim trenucima borbe. Ovaj slogan ostao je kao trajni podsjetnik na nezaboravnu hrabrost jedne generacije, a Werner Schachinger tim je sloganom naslovio knjigu o elitnim bošnjačkim jedinicama u austrijskoj vojsci. Kako piše Schachinger, bitka na Monte Meletti jedna je od najvećih planinskih bitaka u historiji. Sama bitka odvila se na Soškom frontu, imenovanom po rječici Soči, koja se od zapada Slovenije probija ka Jadranskom moru. Soški front bio je dugačak 90 kilometara, a na tom je potezu između 24. maja 1915. i 7. novembra 1917. godine vođena neprestana bitka koja je odnijela milion i dvjesta hiljada života.

U Muzeju Soškog fronta u Sloveniji neobični eksponati svjedoče o stravičnosti bitaka vođenih na ovom frontu. Riječ je o buzdohanima koji su, prema dostupnim informacijama, posljednji put u historiji upotrijebili upravo Bošnjaci, i to na Soškom frontu, u bici na Monte Meletti. Nije bilo vremena da se pune puške, nije bilo vremena čak ni za upotrebu hladnog oružja, pa su neki Bošnjaci pribjegli oružju koje se upotrebljavalo u vremenu bližem legendi nego historiji. Druga bosanskohercegovačka regimenta u sastavu austrougarske vojske, poznatija pod imenom Bošnjačka regimenta, na Monte Meletti izvojevala je jednu od najvećih pobjeda u Prvom svjetskom ratu. Iako je bila sastavljena od muslimana, katolika i pravoslavaca, svi pripadnici regimente nazivali su se Bošnjacima, a nosili su fesove kao zajednički simbol. Upravo je naziv Bošnjaci, kao zajednički imenitelj svima koji su dolazili iz Bosne i Hercegovine, korišten u literaturi na njemačkom jeziku koja govori o Prvom svjetskom ratu.

Druga bošnjačka regimenta – elitna jedinica austrougarske vojske

Conrad von Hötzendorf, šef Generalštaba oružanih snaga Austro-Ugarske, namjeravao je snažnim prodorom iz južnotirolskih planina odlučiti pobjednika na Soškom frontu. Ofanziva planirana za proljeće 1916. godine odgođena je zbog zime koja se u planinskim vijencima na preko 1.500 metara nadmorske visine zadržala duže od uobičajenog. Tek su se u maju armije ponovo pokrenule. Bošnjačka pješadijska regimenta broj 2 služila je sa svoja tri bataljona, prvim, trećim i četvrtim, do kraja maja 1916. godine kao diviziona rezerva, i tek je 30. maja bila u akciji. Tog je dana 1. četa Druge Bošnjačke regimente očistila jedan planinski greben sjeverno od Monte Taverlea, uprkos žestokoj odbrambenoj vatri Italijana. Iste je večeri 11. četa Trećeg bošnjačkog bataljona zauzela drugu bitnu kotu – Monte Fiaru. Major Glossner, grupni zapovjednik Druge Bošnjačke regimente i Pješadijske regimente 76, preciznim je uputstvima uspio odbraniti osvojene položaje i uništiti neprijateljske napore. “Protivnik je stalno pokušavao opkoliti i uništiti nadolazeće Bošnjake, a Bošnjacima je, pak, čak i uz često vrlo velike gubitke, uspijevalo zadržati pozicije. Tu su Italijani žrtvovali svoje najbolje vojnike, a ipak im nije bilo moguće da uspiju”, piše Schachinger. Nakon što su osvojeni Monte Cimon i Monte Baldo, vojnici su pregazili gornji dio doline i našli se pred velikim masivom Monte Meletti, jednom od ključnih kota Soškog fronta.

Međutim, da bi se uopće došlo do tog masiva, trebalo je zauzeti pet manjih vrhova u okruženju i tako osigurati jednostavniji pristup na Monte Meletti, koliko je to bilo moguće s obzirom na brisani teren koji je nagovještavao velike žrtve. Nakon što je 3. juna zauzeta kota Monte Meletta di Gallio, već su 5. juna dva bataljona austrijske vojske krenula prema koti Monte Castelgomberto, a slijedio ih je treći bataljon Druge Bošnjačke regimente. Budući da je na napad uslijedio neviđen odgovor od Italijana, koji su slutili da je napad na tu kotu priprema za napad na Monte Melettu, dva su austrijska bataljona potučena. Navečer su zamijenjeni prvim i drugim bataljonom Druge bošnjačke regimente. Napad 6. juna odgođen je zbog vremenskih neprilika. Svanuo je 7. juni, dan koji će mnogim borcima Soškog fronta biti posljednji. Pješadijska regimenta 27, sačinjena od austrijskih vojnika, trebala je napasti Monte Castelgomberto, lijevo od Monte Meletta, Druga Bošnjačka regimenta direktan napad na Monte Melettu, a austrijska Pješadijska regimenta 11 napad na desnom krilu.

Neviđena hrabrost i odanost

Artiljerija je počela pucati. Tačno su u 10 sati Bošnjaci krenuli u napad pod vodstvom Stefana Duića. Vojska se probijala kroz gustu maglu do 12 sati, kada su prišli na 400 metara neprijateljskoj liniji. Tada je obustavljen pokret jer artiljerija više nije mogla sudjelovati u borbama zbog nevremena. “Sad su se nalazili, gotovo nezaklonjeni, na padinama i terasama Monte Meletta. Neki već u uzbuđenju nadolazeće bitke, drugi opušteni u prepuštanju sudbini muslimana, čekali su naredbe. Ađutanti su se skupljali oko svojih vođa. Momci su očekivali da će u ovoj magli biti povedeni na prepad. Ali, teren je za to bio pretežak, a i Italijani, već odavno upozoreni na namjeru Austrijanaca, u najvećoj napetosti očekivali su napad Bošnjaka, kojih su se bojali”, piše Schachinger. Tek se u 6,30 sati poslije podne magla počela dizati i artiljerija je nastavila ubitačno djelovati. Druga Bošnjačka regimenta puzila je prema neprijateljskim linijama s kojih su bez prestanka tukli mitraljezi. U osam sati i pet minuta navečer oficir Glogovac kreće s četama 3. bataljona u juriš.

“U rukama su im samo bodeži i puške. Iscrpljena tijela stalno traže predah. Žestoka vatra s platoa Gallio ide u njihov desni bok. S leđa im udaraju granate s Monte val Bellea i Col del Rossa. A oni, kao da su gonjeni, uprkos smrti i paklu, idu sve bliže Monte Melettu. (…) Jedan neprijateljski mitraljez mijenja smjer, kosi na mjestu prodora u nadolazeću plimu. To je trenutak Huse Škorića. Poput zmije klizi ispod prepreke, skače, baca se na Alpince… udar… još jednom… i još jednom. Mitraljez šuti. Uzmiču. Dignute ruke… deset, dvadeset i više… Bošnjaci opijeni pobjedom kreću za bjeguncima, skaču, bacaju se, čuče i jure duž rova koji vodi ka trigonometru Monte Meletta”, piše Schachinger.

I Šerif Miljković iz Kladuše imao je veliki dan. “Na oči fw. Hasana Medića i san. zgf. Mile Dragičevića, mladić je skočio, pun borbenog bijesa i bez naredbe, samo iz ljutnje, u cik-cak skokovima uz strmi obronak, na jedan dobro zaklonjen protivnički mitraljez, koji je neprekidno izlijevao vatru po napadačkoj liniji. Fw. Medić, koji je tek sad postao svjestan ludog čina i shvatio Šerifovu namjeru, nije mu davao nikakvu šansu. Život mu nije vrijedio pola novčića. Ali, Allah je umiješao svoju volju. Šerif se provukao ispod posljednje žičane prepreke, krenuo još malo ulijevo i skočio na posadu s leđa. Pun bijesa, sa samim bodežom, sredio je Italijane”, bilježi Schachinger i dodaje: “Poput prirodne, elementarne sile, Bošnjaci kao da su sad izvan sebe. Izbacili su Alpince iz njihovog položaja. Bez pardona, bez milosti. Osam sati i četrdeset pet minuta, uvečer. Monte Meletta je osvojena na juriš.”

Monte Meletta osvojena je na juriš

Godinu nakon bitke na Monte Meletti, u jeku rata, Austrijanci su našli vremena da obilježe veliku bitku i odaju počast poginulim Bošnjacima. Gojkomir Glogovac tim je povodom uputio pismo obersleutantu Stefanu Duiću, iz kojeg se najbolje vidi koliku su važnost Austrijanci pridavali ovoj bici: “Povodom godišnjice, usuđujem se u ime jurišnog eskadrona izručiti najdublje i najpodanije pozdrave heroju s Mt. Melette. Taj se dan danas ovdje provodi slavljenički. Nezaboravni su mi posljednji trenuci borbe prsa u prsa. Većina je oficira bila ubijena. Hrabri leutant Kunz još je pucao sa svojim mg. Još nekoliko puta sam viknuo: ‘Bodi, kolji, Bosanci, ne dajte…’ i tad me glas napustio. Ljudi, da, svaki je pojedinačno sam zapovijedao. Dugom borbom prsa u prsa sve se svelo na posljednje snage i iscrpljenost. Više nije bilo rezerve. Prijetilo je da čitava situacija postane pogubna, kad su ljudi iznenada zazvali: ‘Evo i naš obersleutant je ovdje!’ Taj je poklič djelovao bolje od angažmana svježih trupa. Izravno sudjelovanje gospodina obersleutanta i vladanje na granici neustrašivosti zapalili su borce za nova djela. I oficir i vojnik je odlučio dati ono zadnje iz srca i mogućnosti za svog dragog obersleutanta, koji je sa svojima dijelio i najteže trenutke. Meletta je na juriš osvojena te srčano i odlučno zadržana. Često se priča o poznatom jurišu na Melettu i uz nju čvrsto vezanom imenu obstlt. Duića i često se s najdubljim strahopoštovanjem misli na heroje koji su tamo pali. Veličina i snaga tamo ostvarenog te lično viteštvo herojstvo odražava se u Viteškom krstu Leopoldovog ordena koji krasi grudi našeg dragog gospodina obersleutanta na ponos III bataljona. Živio, naš junače! Tvoje ime, uklesano u srcima nas Bošnjaka, ostat će vječno.”

Nijedan Bošnjak ne smije uzmaknuti

Odjeljenje leutanta Kavčića nastojalo je tehnički učvrstiti liniju pošto su se očekivali žestoki kontranapadi Italijana. Nije bilo vremena za predah. Manje grupe Italijana uspjele su doći do rovova, ali u njih nisu ušli. Bošnjaci su grčevito držali liniju i nije im padalo na pamet da se povlače nakon tako žestoke borbe. U olujnoj alpskoj noći bitka je još trajala. Italijani su imali mnogostruko veću rezervu, pa su se napadi smjenjivali jedan za drugim. Uz zarobljena četiri mitraljeza i 1.350 pušaka, Bošnjačka regimenta imala je potrebno oružje, ali je bilo sve manje ljudstva.

Naročito je žestok bio drugi kontranapad Italijana. Najveću hladnokrvnost prilikom tog napada pokazao je Ćamil Rejs. Stojeći nezaklonjen ispred svoje linije, pucao je s ledenim mirom, metak po metak, u Italijane koji su neprestance dolazili. Kad su vidjeli brojnost Alpinaca koji jurišaju prema njima, neki Bošnjaci počeli su se kolebati. “I upravo u tom trenu inf. Ćamil Rejs iskoči s raširenim rukama ispred svoje raspadajuće linije. Urlajućim glasom vikne onima koji su oklijevali: ‘Nijedan Bošnjak ne smije uzmaknuti! Šta će o nama misliti naši očevi!? Pobjeći od ovih par Itakera? Nikad, nikad! Radije hiljadu puta umrijeti nego uzmaknuti!’ I, čudo se dogodilo. Isti oni Bošnjaci koji obično izvršavaju samo naredbe svojih oficira osjećali su da im je dirnuta čast. Došli su sebi”, navodi Schachinger.

Nakon odbijenih jedanaest kontranapada, Bošnjaci su bili iznemogli. U kasnim noćnim satima sanitetska odjeljenja skupljala su leševe po bojnom polju. Poginulo je 208 hrabrih Bošnjaka, a kakvi su tek bili gubici na italijanskoj strani. Poginulo je 2.033 italijanska oficira i vojnika. Većina Bošnjaka ukopana je u podnožju planine, a jedan dio u vojnom mezarju u Grazu. Kad su Bošnjaci povučeni s linije i kad je ona učvršćena, austrougarski oficiri su na Monte Meletti ostavili nekoliko mujezina da uče ezan za svaki namaz kako bi Italijani mislili da su Bošnjaci još prisutni na liniji. Objašnjavajući hrabrost i požrtvovanost Bošnjaka koji su učestvovali u bici na Monte Meletti i drugim velikim bitkama Prvog svjetskog rata, Hans Fritz piše: “Naši Bošnjaci su vojnici. Car je naredio da se jave u vojsku i odu na front, i evo ih – idu… Rat je – nema usprotstavljanja sudbini. Ako u Knjizi sudbine piše da ćeš pasti, ti ćeš pasti, pa sve i da nosiš oklop. Ali ako piše da ćeš opet Bosnu vidjeti, mogu te kao sito izrešetati i ti ćeš ipak živjeti! Sve je to kismet, brate…”, piše Hans Fritz u knjizi Bošnjak.

Stoljeće obilježavanja bitke

Feldmarschalleutant vojvoda Schonburg-Hartenstein zamolio je cara Franza Josepha, a zbog posebne hrabrosti Druge bošnjačke regimente, da joj se dodijeli počasna zastava. Toj se molbi, međutim, iz pravnih razloga nije moglo udovoljiti jer su počasnu zastavu mogle dobiti isključivo austrijske trupe. Međutim, gradske vlasti Graza nisu imale takvih obzira pa su hrabroj regimenti svečano uručile srebrenu trubu za iskazanu hrabrost. Također, regimenta je srebrenu trubu dobila i od Bosanske Dubice. Iako nisu dobili počasnu zastavu zbog zasluga na Monte Meletti, pripadnici Druge bošnjačke regimente dobili su 42 pojedinačne zlatne medalje, kao najviše vojničko odlikovanje za pokazanu hrabrost. Nijedna druga jedinica u austrougarskoj vojsci nije dobila toliko priznanja tokom cijelog četverogodišnjeg ratnog perioda.

Međutim, o hrabrosti Bošnjačke regimente više od bilo kojeg formalnog priznanja svjedoči činjenica da Austrijanci od 7. juna 1917. godine do dana današnjeg obilježavaju bitku na Monte Meletti. Samo tokom nacističkog režima bitka na Monte Meletti nije obilježavana. Bitka se obilježava na vojnom mezarju u općini Lebring, pored Graza, gdje su ukopani Bošnjaci iz Druge bošnjačke regimente. Zanimljivo je da su 1996. godine Austrijanci skupa s Italijanima podigli spomen‑ploču u čast Bošnjaka na planini Monte Meletti. I danas jedna ulica u Grazu nosi naziv Zweierbosniakengasse, Ulica Druge bošnjačke, a jedan visinski neprohodni greben, koji je bio dio Soškog fronta, nazvan je Posoo del Bosniako. Taj su naziv dali Italijani jer su Bošnjaci herojski branili greben sprečavajući italijansku armiju da pristupi gradu Gorici.

Prva džamija na tlu Slovenije

Kada se 1915. godine otvorio Soški front između Austro‑Ugarske i Italije na području današnje zapadne Slovenije, na ove su prostore došle brojne bosanskohercegovačke jedinice u sklopu austrougarske vojske, koje su važile za elitne trupe. U alpsko selo Log pod Mangartom došla je 1916. godine Četvrta bošnjačka regimenta, koja je u jesen te godine sagradila džamiju. Bošnjaci su bili poznati kao neustrašivi i hrabri borci. Italijani nikada nisu uspjeli probiti položaje koje su Bošnjaci držali. Nakon završetka rata, Bošnjaci su se preko Vršiča povukli do Ljubljane. Interesantno je da su mještani Kranjske Gore poslije odlaska Bošnjaka proširili priče da Italijane na Vršiču čekaju Bošnjaci, što neki uzimaju kao dokaz zašto Italijani nikada nisu prešli Vršič i spustili se do Ljubljane. Džamija je nakon rata srušena. Pretpostavlja se da su je srušili Italijani da se Bošnjacima osvete za brojne poraze na tom ratištu. Danas postoji samo šest fotografija ove džamije. Interesantan je podatak da je u vrijeme dok je Jožef Školč bio slovenski ministar za kulturu urađen projekt za rekonstrukciju džamije, ali se on nikada nije realizirao. U blizini džamije i danas se nalazi mezarje u kojem su ukopana 102 Bošnjaka. Prvobitno su se na mezarovima nalazili nišani, da bi ih neko nakon rata zamijenio križevima. Međutim, 18. augusta 2007. godine križevi su ponovo zamijenjeni nišanima.

Izvod iz knjige Bošnjak Hansa Fritza: “Marširala, marširala, Prva regimenta”

Naši Bošnjaci – priznajem to otvoreno: i danas me guši, teško gutam, a kroz srce mi prolazi neizreciv, bolan osjećaj kad negdje čujem naš stari paradni marš “Bošnjaci dolaze”… Vidim ih pred sobom, tu raskošnu momčad, visoku kao jablani, s očima sokola i vjernih srca, čujem njihov čvrst strojevi korak, koji je pripadao posebnim obilježjima bosanskohercegovačkih regimenata stare monarhije. Pod tamnocrvenim fesom, otvorena lica, veselo po vratu skakuće svilena crna kićanka. I ta dva poznata mesing dugmeta, na neobičnim pantalonama, zlatno svjetlucaju na suncu… I kada se čuje pjesma “Marširala, marširala Prva regimenta”…, ne bi se čovjek ni s jednim kraljem mijenjao. Kakve su to bile neustrašive i ponosne trupe! Davno, davno skinuo sam vojničko odijelo i nikada, nikada više neću voditi neko bosansko odjeljenje. Nikada više neću, ponosom zažarenih očiju, gledati “svoje” momke i blistavom sabljom ih pozdravljati. Nikada više slatke djevojke neće stati na ulici i mahati nam – meni i mojim Bošnjacima.

Hans Fritz, Bošnjak (1931)