fbpx

U takvim okolnostima očekivati je i nervozu, ali i pogrešne političke korake, kakav je uostalom i pokazani SDP-ov bijeg pod skute Naše stranke i uopće odustajanje od vođenja državotvorne i odgovorne politike.

Kada na takve vrste zabluda i predrasuda dodamo činjenicu da je većina nosilaca ovog političkog trenda za vrijeme agresije ili dezertirala i kukavički pobjegla od obaveze da brani državu, ili bila sklonjena na sigurno, ili jednostavno bila suviše mlada da bi je se sjećala u takvoj mjeri da bi mogla formirati bilo kakva lična iskustva i zaključke, onda možemo razumjeti razliku između ozbiljnosti i osjećaja za državu kod starije generacije ljevičara i tragikomičnog odsustva zdravog razuma i bilo kakve političke odgovornosti kod crvenih “mladih gusana” čije vrijeme tek dolazi

U općoj devalvaciji vrijednosti, u društvu u kojem malo šta doživljavamo kao skandal, Damiru Nikšiću pošlo je za rukom da svojim istupom na sjednici Glavnog odbora SDP-a, na koju je došao nepozvan, isprovocira partijske drugove i širu javnost. Pred prostački upad na sjednicu Nikšić je snimio video u kojem je objasnio svoja stajališta, a nakon incidenta i sljedeći video u kojem je prepričao šta se dogodilo na dijelu sjednice kojem je prisustvovao. Zbog uvreda i prijetnji koje je u njemu izrekao, drugi je video brzo obrisao. Ovdje donosimo transkripte s oba videa, bez intervencija, uz isprike zbog iznimno velikog broja psovki i uvreda.

Prave uzroke te razlike trebalo bi možda potražiti i u činjenici što je Lagumdžija tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu bio u opsjednutom Sarajevu, čak bio i teško ranjen, što je zasigurno utjecalo na njegovo promišljanje pitanja države i naroda kojem pripada, dok su njegove kadrovske greške listom bile ili van Bosne i Hercegovine, ili jednostavno previše balave da bi se sjećale rata.

Odgovarajući na novinarsko pitanje, Nikšić je zatražio da se mediji koji kritički pišu o njemu zatvore! Ko će to učiniti, Nikšić ne pojašnjava, ali se može naslutiti da misli na vlast.

Nije logično ciljati na više instance vlasti u kojima se neizostavno mora koalirati s pobjedničkim HDZ-om i SNSD-om, a odbijati koaliranje sa strankama koje imaju nacionalni predznak. Upravo je tako, nelogično dakle, SDP artikulirao svoj odnos prema mogućem sastavljanju vlasti. Pošto je ovakav pristup uz svu nelogičnost i nemoguć, zašto bi onda SDP bio protiv koalicije sa SDA, koja je jasno i glasno “pružila ruku” odgovornim prodržavnim politikama?!

Enver Bijedić, predsjednik Kantonalnog odbora SDP-a, i Mirsad Kukić imaju dogovor da ostane oko trećina rukovodstva u javnom sektoru. Dogovor je čvrst iako nisu razradili sve detalje. Tu bi problem mogli praviti ljudi iz DF-a i Naše stranke. Doduše, iz Naše stranke su malo umjereniji. Zašto Bijedić ima takav dogovor? Jednostavno, da bi se SDP osigurao da će buduća vlada funkcionirati, odnosno da će PDA dizati ruke ako počnu opstrukcije. Da se razumijemo, Kukić hoće više”

Kako uopće u SDP-u znaju da bi nevažeći glasački listići išli njima u korist i u kakvoj to računici i kombinatorici vide sebe, relativne izborne gubitnike kao dio vlasti?

Šta god o tome mislili Damir Mašić ili Saša Magazinović, SDA je autentični politički predstavnik bošnjačkog naroda, za razliku od ostalih slučajnih prolaznika na političkoj sceni.

Čast Damiru Nikšiću, Saninu Čepalu i Irfanu Čengiću, ali je slučaj Zaima Beriše, predsjednika kiseljačkog SDP-a, do sada ipak najekstremniji.