Početkom Drugog svjetskog rata, u okupiranom gradu, snažno se i otvoreno suprotstavio progonu i pogromu tuzlanskih Srba i, riskirajući vlastiti život, otputovao s visokom delegacijom u Zagreb i od ondašnjih ustaških vlasti izričito tražio prestanak nasilja nad nedužnim srpskim življem
Na ovaj i ovakav tekst, u biti knjiški, potakao me je nedavni razgovor s izvjesnom djevojčicom iz komšiluka, učenicom generacije u osnovnoj školi koju sam i ja pohađao, a koja, premda ima peticu iz historije, o historiji svog rodnog grada nije znala skoro ništa. Na moje upite o ovom ili onom, gledala me je nijemo i blijedo
Napisah ponešto o trima tuzlanskim sufijskim učiteljima, a niko od njih nije Tuzlak. Nejse. Smatrao sam uputnim prisjetiti ih se, približiti drugima njihove živote i djelovanje
Nakon što sam u džamijskom haremu u Koraju golim rukama očistio podobro zatravljene kabure mojih djedova, oprao ruke na izvorištu Dajankuša, nazvanom po već rečenom Dajanli Mustafi, sjeo na klupu i razgledao također neprepoznatljivu mi okolinu, sinu mi da u proteklih dva sata, koliko sam se zadržao u Donjoj Mahali, nisam vidio živog čovjeka, ni na ulici, ni u avliji. Nigdje nikoga
Moji razgovori sa u to vrijeme još živim Sarajlićevim poznanicima i savremenicima nisu bacali nikakvo novo svjetlo na predmet mog istraživanja – životopis i poetski opus Sarajlićev, a uporna potraga za makar jednom njegovom sačuvanom pjesmom (činilo mi se sasvim izvjesnim da negdje i kod nekoga Sarajlićevu pjesmu, ili više njih, mogu pronaći, jer, prema Begiću, napisao ih je nekoliko stotina) nije dala nikakav rezultat. Ama, ništa
U mojoj užoj i široj porodici rijetko ko prakticira vjeru. Ipak, ti brojni nepraktikanti vjeru “poštuju”, a bajrami su im osobito mili. Mjesto okupljanja – porodična kuća. Među mnoštvom vedrih, preplanulih, svježih i uhranjenih lica, tek pokoje blijedo, iscrpljeno i šutljivo. Među njima i moje
Hafiz Seid-efendija Zenunović poznavao je arapski, turski i perzijski jezik i napisao je znatan broj radova iz oblasti islamistike. Pouzdani izvori tvrde da je preveo i Kur'an-i-Kerim. Isti izvori tvrde da je ovaj prijevod u rukopisu, pisan arapskim pismom, a na našem jeziku, nestao tokom Drugog svjetskog rata
“U koloni je bilo dvanaest meni nepoznatih četnika. Pokušao sam da ih zaustavim, pitajući ih šta žele. Ali, oni se nisu obazirali na to, već su mimo mene ušli u zgradu gdje počinje borba na život i smrt. Irac, Španac, Mrki, Pero Ćuskić i drugi dočekuju ih iz vatrenog oružja i ubijaju jedanaest četnika. Borba u sobi i hodniku trajala je kratko, a zatim iz kuće, preko mrtvih četnika, iskače Španac, a za njim i Irac. Pokušali su da se probiju do šume”
Pašagi Mandžiću bilo je jasno da i među visokopozicioniranim partizanima ima pritajenih srpskih nacionalista i da njihova mržnja prema Bošnjacima, udružena s otvorenom četničkom mržnjom, i odbija i sputava Bošnjake da se masovnije priključe NOP-u, jer partizanima, naprosto, nisu vjerovali
Na koncu, bošnjačko-srpski dijalog, ma o čemu se dijalogiziralo, jeste moguć, baš kao što je i u ovoj zemlji mnogo toga moguće, no, kako rekoh, ishod takvog dijaloga krajnje je predvidiv. Jer, osim o podrazumijevajućim efemerijama i (oktroiranoj) infrastrukturnoj saradnji, dubljeg i konstruktivnijeg dijaloga o suštinski važnim pitanjima neće biti.
