Novembar je, tmuran, hladnjikav. Stare majke odavno su se zatvorile u kuće, a u opustjelim avlijama vidi se tek poneka mačka. Nigdje živog roba. Znam to stoga što svake večeri izlazim u kraću šetnju, zapravo svojevrstan tjelesno-mentalni trening: razgibam se kratkom i oštrom šetnjom, prohodam i uobličim konstruktivne misli koje mi se vrzmaju u glavi

Uz natuknicu kako su Sarajlićeve pjesme izražavale lutalački, proleterski duh nezaposlenih radnika i umnih buntovnika, Begić navodi i bizaran i tugaljiv podatak o njemu: “Napisao je mnogo pjesama koje su, izgleda, poslije njegove iznenadne smrti pred II svjetski rat, nepažnjom bile uništene. A uništila ih je, kako se moglo doznati, njegova vlastita mati, koju je neviđenom ljubavlju volio, ne znajući šta to predstavlja, ona je njegove papire spalila odlažući s njima vatru”

Na vratima se pojavi mlada, ljepuškasta djevojka i, ispostavit će se, ne baš odveć bistre pameti, živi dokaz da nam Njemačka upravo takve velikodušno ostavlja. – Dobar dan! Prikupljam potpise za dobrog i pametnog prijatelja, našeg Tuzlaka! To se zove peticija, znate?! Pa, kad skupim dovoljan broj potpisa, on će ući u Federalni parlament da ih malo razdrma?! Samo sjede i primaju velike plaće! Ništa ne rade! – A on neće veliku plaću!? Samo želi da ih razdrma!? – Hoće on veliku plaću, ali želi i da ih razdrma! Zar to nije lijepo

Koračam ka kući, s mukom se probijam kroz nesnosni smrad alkoholnih isparenja, na trenutak osupnut i zgrožen, snažno osjetih da, ovakav kakav jesam, zaista bitišem u teškoj robijašnici, pa valjda zbog toga, zbog svekolikog osjećanja egzistencijalne tjeskobe, nenadano se javi, ili, bolje rečeno, sinu mi kao blještavo, iluminirajuće svjetlo, hazreti Mevlanin bejt iz Mesnevije

Pijemo vodu, razgovaramo, teško, mučno, usiljeno, on, pak, tek da nešto kaže, pita pišem li za tamo neke novine, čuo je, veli, od nekog da pišem za tamo neke novine; velim da je dobro čuo i da zaista pišem za tamo neke novine, potom ustajem, zahvaljujem mu se na toplom dočeku i gostoprimstvu, pa, kao šaleći se, širim ruke, smijem se, i pozivam ga da mi kao novopečeni djed padne na grudi junačke. Zbunjeno me gleda, privijam ga u zagrljaj, snažno stiskam i šapućem na uho: “Slušaj, bilmezu...”

U godinama koje su slijedile, brat je, ko bi sad znao zbog čega, prestao “kristalizirati” pravdu iz nepravde, smirio se i povukao. Također, protokom vremena naši susreti bivali su sve rjeđi, razgovori sve škrtiji i usiljeniji, a tako je i danas. I tako, valjda, treba biti

Po izlasku nakon namaza, ispred džamije, izverzirano molećivih pogleda, stoji cijela gomila prosjaka. Uglavnom asocijalna dječurlija: bosonoga, odrpana, poput ptica grabljivica, nasumice nasrću na oznojene džematlije, izgovaraju instruirane prosjačke formulacije, neke i s jakim psihološkim prizvukom, poput: “Allah zna da imaš; grehota je da mi ništa ne udijeliš; daj mi nešto radi zdravlja i sreće tvoje djece”

Riječ derviš perzijskog je porijekla, prevodi se i tumači kao siromah, ali ne u doslovnom smislu, nego u odnosu na neizmjerno bogatstvo Uzvišenog Boga. Isto tako, riječ derviš složenica je čiji semantički sadržaj simbolizira put ka približavanju Bogu. Der ili dar znači vrata, a viš prag. Eh, sad, da bi se otvorila vrata Božijeg zadovoljstva i ušlo u predvorje Njegove milosti, potrebno je prekoračiti “prag”, a u derviškoj terminologiji prag označava ovaj svijet i sve njegove izazove i opasnosti

Takvu mračnu, nemilosrdnu Tuzlu poznajemo samo mi, Tuzlaci, zatočeni u ovom zaboravljenom kazamatu poluotvorenog tipa, obespravljeni, obezvrijeđeni, poniženi. Biti Tuzlak u Tuzli teška je kazna. Biti obrazovan, darovit Tuzlak još teža. A biti principijelan i ljudskosti odan Tuzlak ravno je suicidu