Slično je i s dobrim brojem kadrova ove stranke, koji po društvenim mrežama manje djeluju kao politički kandidati s konkretnim programom koji predstavljaju i zastupaju, a više kao živi ali bezumni emiteri i megafoni Konakovićevih teza i stavova, spremni da agresivnim statusima i komentarima nasrnu na svakog neprijatelja “naroda i pravde”.
Aktiviralo se velikosrpsko Twitter i Facebook podzemlje kojem teroristički napadi u Beču, ali i ono što se ranije dešavalo u Francuskoj, služe kako bi rehabilitirali vlastite zločine nad Bošnjacima i Albancima, čak i sam genocid. Svako njihovo izražavanje podrške i saučešća austrijskom narodu ili pojedincima praćeno je opaskama kako “Srbi znaju kako je biti izložen muslimanskim zločinima”, pitanjima da li možda “Evropljani” sada razumiju kako je teško bilo Srbima u njihovoj borbi za odbranu kršćanstva u Bosni i na Kosovu, te jesu li shvatili koju stranu je trebalo podržati devedesetih
Mogli bi se doslovno do sutra nabrajati svi Latićevi šizofrenični medijski ispadi kojih se ne bi postidio niti Vojislav Šešelj iz svojih “najboljih dana”, no to je već odavno fenomen kojim bi se trebala baviti medicinska a ne novinarska struka.
Mada se u slučaju Jahorine vrlo vjerovatno radi o reklami, ipak su znakoviti različiti standardi kojima se tretira doslovno jedna te ista tema: izgradnja apartmana na okolnim olimpijskim planinama. Naravno, ovo je tek jedan od mnogih primjera dvostrukih mjerila koji inače krase dobar dio “sarajevskih” medija, a naročito Klix.
Hoće li se ikada saznati koliko su beogradske generalčine ulupale milijardi dolara u projekte poput “Orla” ili još besmislenijih podzemnih baza i bunkera nauštrb civilne infrastrukture, pogotovo one u Bosni i Hercegovini?
Indikativno je kako se ovakvim Gavrankapetanovićevim “antifašističkim” femkanjem, upotrebom krupnih termina i etiketa te viktimološkim poziranjem skreće pažnja s činjenice s postojanja istinske kampanje fašističkog govora mržnje kojem je izložena profesorica Sebija Izetbegović.
Predizborna kampanja koja bjesni svake druge godine te izuzetno nizak izborni prag koji je odgovoran i za političke ambicije neuobičajeno velikog broja pojedinaca rezultiraju permanentnom političkom nestabilnošću, beskrajnim stranačkim i personalnim političkim prestrojavanjima i uopće jednom nezdravom i krajnje zamornom politizacijom bošnjačkog društva
Rijedak, gotovo nezabilježen primjer ne samo u odnosu na druge “zaraćene strane” na prostoru bivše Jugoslavije nego i u kontekstu same historije rata.
Očito je da je po pitanju Bosanaca slično kao i s većinom dosadašnjih alternativnih političkih, kulturnih ili protestnih pokreta u Bosni i Hercegovini, radilo se o bosanstvu, zajedničkom jeziku, plenumima, BHS-u, alternativnim školskim kurikulumima, pokretima ili strankama za ovo ili ono.
Jer baš kao što odjednom ne postoji ni Dan Bošnjaka, ukoliko se ne plati Fatmiru Alispahiću da ga obilježi, isto tako nema ni bilo kakvih korisnih društvenih projekata od nacionalnog značaja ukoliko ih ne predvodi Fatmir Alispahić. Jer – za Fatmira Alispahića – sve što nije Fatmir Alispahić ili je parazit ili izdajnik.
