fbpx

Odmah znade da se to ljubovićka bratija vraća iz kafane i ne bi mu drago da se susreće s njima, sada i ovdje, nije baš najprikladnije da pored seoskog mezarja trijezna efendijska glava zanovijeta u po crne noći s pijanim ljubovićkim guzicama. Mogu ga natjerati da pjeva s njima, mogu ga zamoliti da im nešto prouči, naprimjer ezan, mogu mu, eto, opaliti čvoku. I odluči da se skloni s puta, pa začas preskoči ogradu, iako prilično otežao od mevludskog variva, i nađe se na sigurnom – na mezarju, na svom, hajmoreći, povremenom radnom mjestu

To što u ratnom ludilu neko oskrnavi nadgrobni spomenik može se nekako i pojmiti, ali da to neko čini u miru, ničim izazvan, bez obzira na to o kome je riječ, to je nerazumljivo. Jasno je da na ovim prostorima često živimo život protiv života i živih, ali da živimo i život protiv mrtvih, to je već profil za ozbiljne i stručne psihološke analize

Postoje osnovi sumnje da je gospođa stekla veliku materijalnu korist (što se dokazuje izvodima prosječnih primanja za prvih devet mjeseci 2015. godine). Dakle, gospođa Hadžović predaje nastavne predmete za koje nije izabrana. Na osnovu gore navedenog, ko poznaje upravno pravo i krivični zakon, a upravni organi i nadležno tužilaštvo i sudstvo to moraju znati po službenoj dužnosti, može naći čitav niz osnova sumnje na počinjenje više krivičnih djela, i to s umišljajem, gdje kazne idu i do 10 i više godina zatvora

U Bosni i Hercegovini živi nekoliko hiljada stranih državljanki koje su zbog karijere i ljubavi napustile svoje domovine. U ovom broju Stava donosimo priču o Njemici Grit Kirsten Sarić, uspješnoj doktorici medicine, specijalisti za internu medicinu i subspecijalisti kardiologije, koja živi i radi u Mostaru. Udata je za Hercegovca Senada Sarića, s kojim ima dvoje djece, sina Benjamina i kćerku Ranyu

Devetog maja 1992. godine u mjestu koje se danas zove Zaimov Do formirana je proslavljena Prva drinska brigada s pet bataljona, na čijem je čelu bio legendarni komandant Zaim Imamović. Reporteri Stava bili su na obilježavanju obljetnice osnivanja brigade i razgovarali s nekim od Imamovićevih najbližih saboraca

“Ti Bošnjak?”, upita me licem stopostotne naivčine i dobričine. Isprva me nasmijao jer me je to podsjetilo na stare američke filmove o Tarzanu. “Ja Bošnjak”, odgovorih dok su mi obrazi podrhtavali od smijeha na pomisao da mu repliciram s: “Ja Tarzan, ti Jane.” Ali, brzo sam se uozbiljio jer me je Hifzija zagrlio i počeo plakati

D. je vremešna gospođa, u kasnim sedamdesetim, vedra, učtiva i vidno obradovana našim dolaskom. Ekavicu, koju je kao mlada medicinska sestra donijela sa sobom iz Novog Sada, kao i neknjiževne jezičke srbizme, brižljivo je sačuvala do danas. Tako se voli i čuva svoj jezik, umalo zaustih, ali ne rekoh ništa

Živimo u žnj vremenu. Vidljivo je to u svakom segmentu. Žnj čovjek iliti (što rekao moj prijatelj Nedžad, ne misleći pritom na rast) – čovječuljak. Poznavao sam čovjeka koji se slično izražavao. Inače je rijetko govorio, ali, kad bi to učinio, činio je to uvjerljivo i sočno. Gotovo da nisi mogao posumnjati u ono što govori. Čovuga. Tako su ga zvali. Ne znam je li mu to ime ili nadimak. U svakom slučaju, teško ime na kantaru čovječuljka