fbpx

Zašto bi Sarajevo i Bošnjaci plaćali kardinalove cehove

Ovdašnji poklonici komunističkog jednoumlja, koji se inače vole maskirati u antifašiste, odlučili su i ovaj put djelovati u skladu sa starom oprobanom metodom traženja bilo kakvog povoda za obračun s ideološkim protivnicima.

Sve je u suštini vrlo jednostavno ako se sjetimo da se blajburška misa redovno održava u Mostaru i da postoji spomenik “križnom putu” posred zaštićene nekropole stećaka u Radimlji, a da se zbog takvih “sitnica” sarajevski urbani gerilci i drugovi ublehaši ne oglašavaju. Za te sarajevocentrične bombaše parolaše Mostar je duboka hrvatska teritorija gdje bi bilo kakva konfrontacija takve ideološke vrste mogla biti shvaćena kao stajanje na stranu bošnjačkog faktora, a to je posljednja stvar koju oni žele. S druge strane, optužiti sarajevske vlasti i bošnjački faktor za grijehe katoličke crkve dobitna je kombinacija jer se napada ideološki neistomišljenik na domaćem terenu za izmišljeni zločin a istovremeno se izbjegava i neugodna optužba za neprijateljstvo spram manjinske zajednice.

Ili je možda nešto drugo na stvari. Posmatrajući narativ koji se u vezi s cijelim ovim događajem pokušava nametnuti na društvenim mrežama, odmah upada u oči da isti oni ljudi, doslovno ISTI, koji traže da se strogo kazni svaki onaj pripadnik Armije RBiH koji je makar i ošamario nekog zarobljenog pripadnika tzv. VRS ili HVO-a, sada zapjenjeno pišu kako je bilo pravedno usmrtiti svakoga ko se bilo kakvom krivicom našao u povlačenju 1945. godine, kako je “fašiste i naciste” trebalo satirati bez milosti, kako im se “pišaju na grob i kosti”, kako nema nevinih “fašista”, kako ih još i više trebalo pobiti i ostale krvoločne gluposti. To su vrlo zanimljivi dvostruki standardi koji pokazuju i ideološki ekstremizam ali i poremećene svjetonazore. Za zapjenjene sarajevske valtere očigledno nije bilo antifašista 1992–1995. godine pa ih recimo misa poginulim pripadnicima oružanih snaga NDH beskrajno iritira a najavljena izgradnja spomenika HVO-u u Sarajevu ne tangira. Valjda se vode logikom da je antifašistička borba vođena samo 1941-1945 a da takom Agresije na Bosnu i Hercegovinu nije bilo fašista sa jedne i antifašista sa druge već tek “međusobno sukobljenih nacionalista”.

PROČITAJTE I...

Koriste se podrivačke metode, u specijalnom ratu poznate i kao vađenje sadržaja ispod temelja objekta koji se želi srušiti. Podrivanje se koristi rušenjem konstrukcije države kroz pravni sistem, opstruiranjem zakona i ustavnog poretka države, uspostavljanjem paralelnih paradržavnih, paravojnih, paraodgojnih, paraobrazovnih i parapolitičkih tvorevina. Potonje se u ovom trenutku koriste kao grupe za pritisak na legalne političke snage radi njihovog oslabljivanja. Grupe za pritisak jesu forma specijalnog rata koje se planski kreiraju s očekivanjem da će nastati političke krize i koriste se da bi se umanjila efikasnost legalnih političkih snaga, a u konkretnom slučaju, pod tretmanom grupa za pritisak, koje su godinama stvarane unutar nje same, trenutno se nalazi SDA. U široj slici ovdje, prije svega, govorimo o djelovanju političkih faktora Srba i Hrvata oličenim u pojavama Milorada Dodika i Dragana Čovića, koji su glavna poluga u subverzijama specijalnog rata

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Mika 09.05.2020.

    Čisto spletkarenje i miješanje u svaku nebuloznu priču koja može vještački podići temperaturu do usijanja – da bi se o nečemu polemisalo, nekoga satiralo, prozivalo, ogovaralo, skupljali poeni, sve to liči i na satiričan i na komičan festival naših osrednje vrijednih medija i još bezvrijednijih političara, neznalica, protuha i licemjera.

    Kome treba da se svađa s katoličkom crkvom i da je uči kome ne treba da uprliči misu? Kako to svi ti buljuci protivnika kardinala i mise blajburškim stradalnicima znaju da su mučki pobijeni (zarobljeni nenaoružani ljudi) bili svi listom krivi i zaslužili zlehudu sudbinu koja ih je snašla?

    Iz kojih dokumenata su to zaključili, iz čije istorije?

    One iste istorije koju su nama naivnim bošnjacima servirali tokom 45 dugih godina zataškavajući pokolje što je srbo-četnička vojska s crvenom petokrakom na titovki vršila nad nedužnim narodom u istočnoj Bosni, na cijeloj teritoriji Sandžaka, po Kosovu…

    Pročitajte istinitu priču \”Put u Foču\” rahmetli Adila Zulfikarpašića i sve će vam se samo kazati. Glavni štab s Titom na čelu je 1942. godine primio u partizane sve četnike kad je dan dva poslije stravičnog pokolja ušao u Foču – na hiljade zaklanih tijela bilo im na uvidu, posvuda, ali Titovi partizani malko vijećali i oprostili počiniteljima u nadi da će se isti popraviti.

    Što to ustaše nisu imale pravo na popravni ispit – nego strijeljaše bez suda svakoga koga uhvatiše, oko trideset hiljada, kako u jednom intervjuu devedestih priznade Vlado Dapčević, brat partizanskog slavnog komandanta 1. proleterske brigade – Peke Dapčevića? Nisu mogli udarati na svoje, kaže Vlado, većina partizanskih komandanata i komesara bili Crnogorci ili Srbi pa \”svojima\” lakše praštali sve moguće izdaje i klanja. A trebali su ih pobiti, tu su pogriješili, kaže on, i njih trideset hiljada koliko i ustaša, pa nam se ne bi desilo da nam propadne Jugoslavija.

    Što se Titovi partizani ne poniješe tako milosrdno prema muslimanima s Pešteri, Sandžaka, Kosova -narodnoj odbrani i balistima, već su ih ganjali posvuda, poslije rata, ugurali još i u Bugarsku da pobiju što više tih ljutih domaćih izdajnika? Od nekoliko hiljada boraca do Turske je živu glavu ponijelo njih svega dvije stotine.

    Kome su bili krivi Novopazarci pa ih zbog saradnje s okupatorom postrijeljali u zimu 45. godine više od hiljadu i pet stotina vidjenijih muškaraca?

    Iz ove novije perspektive i naknadnih saznanja gledano – jedino su mogli biti krivi četnicima, njih su gradjani u toku rata (uz bratsku pomoć Albanaca s Kosova) dva puta porazili braneći grad od klanja u koje su se golijski i ini krvoloci bili uputili pa im plan propao.

    Niko nije u toku drugog svjetskog rata usrdnije sarađivao s Njemcima od Srbije i u njoj Beograda – pa šta se desi na kraju rata – koliko hiljada Srba postrijeljaše? Nekoliko desetina, eventualno, poslije koliko toliko pravedne istrage i suđenja. Čak su i Draži Mihajloviću organizovali pošteno naredno suđenje, a mnoge iz Nedićeve kvinsliške vlade osudili na manje više duge zatvorske kazne – i vuk sit i ovce na broju.

    Federalna TV nam godinama servira partizanske filmove i mi se kao ublehe divimo hrabrosti Prleta i Tihija koji Njemce slažu na kamaru. Pitaju li se makar istoričari koliko je stvarno bilo narodnog otpora u Beogradu?

    Njemačke arhive tvrde da su, sve do dolaska Crvene armije 1944. u tom gradu imale samo jednog ubijenog vojnika. Poznato je da su Njemci i tad bili precizni, da su sve pomno zapisivali, pa zapadni i svi drugi istoričari njihove arhive koriste kao vjerodostojne. A valja i to provjeriti.

    Nama su prodavali bajke o bratstvu i jedinstvu i mi smo se na njih bili masovno upecali, tako da smo devedestih nepripremljeni poturili vrat na klanje. Mnogim bošnjacima je ta udica još u grlu, nikako da je se otresu, pa se drsko usuđuju pridikovati Hrvatima. Oni s pravom, iako sa zakašnjenjem od pola vijeka nastoje doći do one istorije što im je decenijama bila otimana, zabranjivana ili izvitoperena.

    Neki griješe, neki pretjeravaju ali mnogi traže istinu i u tome ne posustaju pa će nesumnjivo do nje kad tad doći. Za to vrijeme nije naodmet da se za nedužne žrtve prouči molitva, u miru i bez napadnih ustaških simbola, kad god je moguće i gdje god je moguće a Bog će znati da prosudi ko je od tih strijeljanih nije zaslužio – naše navijanje Mu je posve izlišno.

    Mihrija Kulović

    Odgovori