Smrad je ono što vas prati tokom cijelog boravka u kampu. U nozdrvama ostaje danima nakon odlaska. Vrućina je pa je nepodnošljiv. Miješa se smrad znoja, ustajali vonj odjeće, smrad mokraće iz pokretnih toaleta, smrad smeća zatrpanog u zemlju. Smrad se miješa s dimom vatri na kojima kuhaju teško začinjenu hranu

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Ako niste iz Bihaća, lahko je zalutati u potrazi za Vučjakom. Putokaza nema, propustite skrenuti ka Kantonalnoj bolnici i već ste na putu ka Izačiću, daleko prema graničnom prijelazu s Hrvatskom. Mape na mobitelu rade, ali su nejasne i ne baš tačne. “Morate se vratiti nazad do bolnice. Odmah nakon kapije desno, pa gore u brda. Kada dođete u hrvatsko selo, onda opet desno, pa onda nizbrdo i stići ćete u Vučjak”, kaže nam Advija dok se vozimo natrag ka gradu. Pomogla nam je naći pravi put pa je iz njezinog naselja Kamenica vozimo do centra Bihaća.

Gužva je, bihaćke su ulice pune sjajnih novih vozila s inozemnim registarskim tablicama, najviše iz Austrije i Slovenije. Autopraonice, kafići i restorani rade punom parom. Dijaspora ljetuje kod kuće. Gužva je, ali na ulicama skoro da nema migranata. Za razliku od prijašnjih mjeseci, sada tek pokojeg vidite na pločniku.

“Znaš šta, žao je meni tih ljudi, ali se, brate, više od njih nije moglo živjeti. Izađem iz kuće, nađem ih da mi spavaju u dvorištu. Leže po ulici, po parkovima, prljaju, bacaju, obavljaju nuždu. Bilo nam je više svega preko glave. Sada, kako su ih pokupili i odvezli na Vučjak, puno nam je lakše. Sada, i ako izađu u grad, izađu čisti, kupe nešto i vrate se natrag u kamp”, kaže nam Advija dok nam još jednom, da budemo sigurni kamo ćemo, rukom pokazuje u brda iznad bolnice.

NA LOŠEM GLASU

Hrvatsko selo za koje nam je rekla da ga moramo naći jeste Zavalje. Na pitomom je brdu iznad Bihaća, na samom gradskom obrisu. Lijepe kuće u hladovini, uredno pokošeni travnjaci, spomenik vojnicima palim u Domovinskom ratu, voćnjaci, cvjetnjaci… Ništa tu u Zavalju i ne naslućuje da se tu, na samoj granici s Hrvatskom, nalazi migrantski kamp Vučjak. Formiran je prije mjesec dana, na mjestu gdje je nekad bilo gradsko smetljište. Na to podsjeća i izblijedjela tabla na kojoj je natpis da je zatvaranje i sanaciju deponije finansirala Evropska unija. Kod te je unije danas Vučjak na zlu glasu, kod briselskih birokrata, kod dužnosnika EU u Bosni i Hercegovini i predstavnika Međunarodne organizacije za migracije (IOM). Zbog Vučjaka su predstavnici Grada Bihaća i Unsko-sanskog kantona bili pozvani na informacije u Bruxelles 17. jula.

“Mi smo prošle godine radili kamp Borići i čekali smo pet mjeseci da se aktivira međunarodna zajednica i da prihvate da je taj nekadašnji đački dom kao mjesto gdje će biti migranti”, kaže nam Selam Midžić, sekretar bihaćkog Crvenog križa. “Nas niko nije pitao kako nam je, a mi stalno pitamo međunarodnu zajednicu zašto nam se opet ponavljaju Borići i zašto nam se dešava Vučjak, jesmo li mi svi skupa sposobni upravljati krizom. Migrantska kriza traje nekoliko godina i sve to vrijeme neko se čudi, a ne radi ništa da se stvore uvjeti da se ona rješava ili ublaži. Ni država nije uradila puno da se riješi ova kriza. Meni je žalosno da neko kritikuje Vučjak, a ne pita kako je biti na Vučjaku. Nisu nas pitali kako je bilo raditi u kampu Borići, ali su nas kritikovali zbog toga. Svi su protiv Vučjaka, a vrijeme godišnjih odmora dolazi i ništa se neće uraditi u narednih mjesec dana.”

Asfaltni put okončava, na kraju Zavalje i kilometar lošeg makadama, dalje kroz vikendaško naselje, dolazi se do Vučjaka. Na ulazu kontejner i ispred njega lokalna policija. U njemu nema ni struje ni vode, ni klima-uređaja ni računara. Vrućina je, policajci sjede na klupi ispred kontejnera, u hladovini, krijući se od sunca. No, nemoguće se zaštititi od smrada koji vonja iz kampa. Ulaz je dozvoljen svakome uz registriranje kod policajaca. “Nema nikakvih problema, mirni su, surađuju”, kazat će nam policajci. Lična karta na uvid, novinarska akreditacija, nekoliko kratkih savjeta o tome kako da se ophodimo prema migrantima i unutar smo kampa. “Neku večer došla su dvojica iz Nepala, probajte ih naći”, govori nam policajac dok nam vraća dokumenta i pušta u kamp. “Navikao sam na Sirijce, na Afganistance, ali nikada do sada nisam vidio nekoga iz Nepala. Jedva su nam objasnili da idu u Francusku tražeći posla. Kasnije sam gledao na karti gdje je Nepal. Nije mi jasno kako su uopće uspjeli otamo doći do Bosne.”

Niko ne zna tačan broj, ali u kampu je u svakom trenutku 500 ljudi. U šatorima, bez struje i vode. Agregat se pali jednom dnevno i tada koriste priliku da napune mobitele. Vodu dobijaju kada u kamp stigne cisterna gradskog vodovoda. Koliko ih ima u kampu, izbroje mjereći po kapacitetima šatora volonteri bihaćkog Crvenog križa. Njih osmero iz Bihaća i dvoje iz Austrije brinu za 500 migranata. Za mjesec dana niko ih nije došao posjetiti niti pitati treba li im što. “Ni lokalni ni državni političari, ni humanitarne organizacije. Niko. Pričaju o kampu, a niko nije došao da pogleda kako on zaista izgleda. Prije nekoliko dana bio neki komandant EUFOR-a. Bio dvije minute na ulazu, fotografirao se i pobjegao”, pričaju nam volonteri dok nas uvode u improviziranu ambulantu, smještenu na ulazu u kamp.

Prepuna je ljudi s ozljedama ruku, nogu, leđa… Vode je dvoje liječnika iz Austrije. Pregledaju rane, daju kremu za uboje ili tabletu, čist zavoj i flastere. Tu su dobrovoljno već peti dan i ne žele razgovarati s novinarima. Ljuti su. Kažu kako im je preko glave toga da se u Vučjak dolazi zbog fotografiranja i novinarske priče. Idite u grad, kažu, kupiti cipele, voće ili sokove za migrante. Tek bi tada pristali na razgovor. “Ljudi me u gradu pitaju mogu li kako pomoći. Kažem: Ponesite cipele ili patike, jogurt ili bananu da im tako pokažete da su i oni ljudi iako žive na deponiji smeća. Nama je ovo užasno, ali pokušavamo raditi svoj posao najbolje što možemo”, kaže nam Jasmina Pušić, jedna od volonterki Crvenog križa koja je svakog dana u kampu.

Smrad je ono što vas prati tokom cijelog boravka u kampu. U nozdrvama ostaje danima nakon odlaska. Vrućina je pa je nepodnošljiv. Miješa se smrad znoja, ustajali vonj odjeće, smrad mokraće iz pokretnih toaleta, smrad smeća zatrpanog u zemlju. Smrad se miješa s dimom vatri na kojima kuhaju teško začinjenu hranu. Svako malo pa iz šume izviri neko tegleći na leđima suhe grane kako bi skuhali čaj, čorbu ili rižu. Osigurana su im dva obroka dnevno, doručak i ručak. Mlijeko, hljeb, puter i džem za doručak, varivo za ručak, ali čini se kako svako od njih nešto kuha ispred šatora. Pakistanci peku rotije, slično onom što se u Bosni zove kore. Jedan raspali vatru, drugi oklagijom razvalja tijesto, a treći ispeče na komadu lima iskopanog na deponiji. Ko hoće, može i kupiti da proba. Čaj je marka, roti je marka i po.

AFGANISTANSKI MARKET

Jedino mjesto u kampu koje ne smrdi jeste šator u kojem je napravljena “džamija”. Rijetki su oni među migrantima koji žele nešto uraditi, pomoći volonterima ili očistiti smeće, ali oko šatora u kojem se okupljaju pet puta na dan uvijek neko pomete smeće svakog dana. Pored šatora je razrušena prostorija koja je nekad vjerovatno služila kao kakva kancelarija. Na njenom je krovu cisterna s vodom koju grije sunce kako bi se migranti mogli istuširati. Kada je vrijeme molitve, neko se popenje na tu kancelariju i počne ezaniti. Ko uspije uzeti abdest, jer vode nema u izobilju, dva puta dnevno čeka se cisterna lokalnog vodovoda, taj i ode klanjati. Petkom džumu s njima klanjaju i policajci i volonteri. Imaju i svog imama i nekoliko doniranih Kur'ana. Osim kao minaret, razrušena kancelarija služi i kao brijački salon. Šišanje i brijanje kod Afganistanca koji vješto barata makazama besplatno je. “Ako imaš novaca, platiš, ako nemaš, nije problem”, kaže nam.

U kampu postoje i mjesta na kojima su dvojica Afganistanaca pokrenula vlastiti posao. Šumom, kako ih policija ne bi vratila natrag, spuste se do Bihaća, do najbližeg supermarketa. Treba im do tamo 40 minuta hoda. Tu kupe namirnice neophodne za kuhanje i vraćaju se natrag uzbrdo. Ali dvojica poduzetnika kupe i sokove, čokoladu, keks, vodu i energetske napitke i prodaju sunarodnjacima za pola marke skuplje. Posao, kako-tako, ide.

“Ovdje su ti oni otkrili alkohol. Najgore je kada odu navečer do prodavnice i kupe one ‘dvoguze’, flaše piva, one od dva litra, najjeftinije. Napiju se pa se krenu svađati, pomlate se”, smiju se volonteri dok stojimo ispred afganistanskog “marketa”. “To su jedini problemi koje imamo s njima. Jasno je nama da su svi oni vojno sposobni, jasno nam je da među njima ima svega i svačega, ali ovdje su zaista mirni i pristojni. Upitamo ih nekad jesu li bili Al Kaida ili ISIL, samo spuste glavu, prestanu pričati i odmaknu se od nas. Niko nema dokumenata i nemaš pojma ko su i odakle dolaze”, kaže nam Jasmina.

Iz zemlje na kojoj su šatori koje je donirala Turska izbijaju ostaci smeća. Deponija je poravnata, zatrpana i na njoj je postavljeno na desetine šatora. Dva kontejnera došla su iz Njemačke. I to je sva pomoć koju su bihaćke vlasti ovdje dobile. U svakom je šatoru desetak osoba. I skoro svi imaju istu priču. Žele na Zapad. Najčešće u Italiju jer tamo imaju, kako kažu, porodicu ili prijatelje. Neki spominju Njemačku i Austriju. I svaki od njih ima iskustva s brutalnom hrvatskom policijom.

Afganistanac Danis (barem smo ga tako razumjeli) ima 13 godina i jedino je dijete u kampu. Svi ostali su odrasli muškarci, no Danisu je, kaže, ovdje bolje nego u kampu “Bira”. Na lošem engleskom prevodi nam priče njegovih prijatelja. Govore o tome kako im je hrvatska policija oduzela novac, mobitele, pretukla ih i vratila u Bosnu. Gotovo da nema nikoga ko nije osjetio na leđima palice hrvatskih graničara. Opremljeni su helikopterima, dronovima. Imaju i termovizijske uređaje. Nije im teško pronaći staze kojima se kreću migranti. Posebice jer već znaju način obilježavanja puteva. Ostavljaju se komadi plastičnih vrećica ili vezice kraj puta da bi ostali znali kuda se može proći. Svaki od migranata iz kampa kaže kako će opet pokušati. Hrvatska je blizu, njene planine gledaju iz svojih šatora. Naslonjena je na brdo odmah iznad Vučjaka. Kroz šume uzbrdo treba hodati manje od deset kilometara i, ako uspiju, u Evropskoj uniji su. Tamo svi žele. Niko ne želi ostati u Bosni i Hercegovini.

Cipele su najtraženije. Zimske, ljetne, patike ili čizme, nije važno. Samo da su udobne jer se u njima onda može preko brda ka Hrvatskoj. “To the game”, tako se među migrantima zove trenutak kada krenu u ilegalni prelazak granice. Volonteri znaju da idu, primijete da među njima nema onih koje su do jučer viđali u kampu. Većinu vrati natrag hrvatska policija, međutim, mnogo ih se ne uspije probiti. Uspiju otići dalje. Područje u blizini kampa minirano je pa su im na “kancelariji” postavili mapu s oznakama miniranih dijelova, uz pojašnjenje na engleskom i arapskom jeziku. Dobili su i knjižice s uputama o miniranim dijelovima pograničnog pojasa od lokalnih vlasti. “Nije do sada niko poginuo niti je ranjen od mina. Ono što znamo jeste da krenu u velikim grupama, što olakšava posao Hrvatima. Migranti misle da su im veće šanse ako ih više krene odjednom preko granice”, pričaju nam volonteri.

“On the game”, kada ih to pitate, samo se nasmiju. U Vučjaku odmore, okrijepe se, zaliječe rane na nogama, posjekotine i žuljeve i krenu dalje. Bolesnih nema. Onih nekoliko koji su imali šugu prebačeni su u bihaćku bolnicu. Kada smo krenuli, požalili su nam se ipak i na bosanskohercegovačku policiju. Ne tuku ih, kažu, ali im nije jasno zašto im brane da idu vozom ka Bihaću, zašto ih skidaju s autobusa kojima iz Sarajeva žele ka zapadu zemlje. “Zaboljeli su me bubrezi i spustio sam se u bolnicu”, ispričao nam je na odličnom engleskom jedan od migranata, onaj koji je ezanom pozivao na molitvu. “U bolnici su mi tražili dokumenta, rekao sam da nemam i onda su mi rekli da mi ne mogu ponoći jer nemam papire i poslali su me privatniku. Kada sam otišao k njemu, policija me je uhapsila i vratila nazad. Zašto to rade? Ne radimo ništa loše, ali nam ne daju da hodamo gradom, ne daju nam da koristimo taksi. Ništa nam ne dopuštaju.” Policijske su mjere, saznajemo, ipak bile učinkovite. Niko se više ne usuđuje krijumčariti ih preko granice. Pet hiljada eura nudi se taksisti koji uspije petericu migranata odvesti do 200 kilometara udaljenog Zagreba, ali bezuspješno.

BROJKE I SLOVA

Vlasti Unsko-sanskog kantona tvrde kako je na to područje od početka godine stiglo 20 hiljada ljudi. Prema procjenama državnih organa, njih je puno više, oko 36 hiljada. Njih oko četiri hiljade smješteno je u privremenim prihvatnim centrima koje finansira EU. Evropska unija je od 2007. godine pružila pomoć Bosni i Hercegovini u vrijednosti od 48,6 miliona eura u oblasti migracija i upravljanja granicama kroz Instrument za pretpristupnu pomoć (IPA). BiH je također koristila sredstva iz regionalnog IPA programa “Podrška zaštitno-osjetljivom upravljanju migracijama” u vrijednosti od 14,5 miliona eura. Ukupna pomoć koju je Evropska unija pružila Bosni i Hercegovini od 2018. godine u suočavanju s povećanim migracionim prisustvom iznosi 24 miliona eura. Oni, dakle, daju novac pa žele da odrede gdje će migranti boraviti. Vučjak im je neprihvatljiv, za razliku od druga dva centra u okolini Bihaća čiji je rad finansiran putem IOM.

Nakon sastanka u Bruxellesu 17. jula, iz Evropske komisije poručeno je da Bosna i Hercegovina nije predložila prikladne lokacije za dodatne prihvatne objekte, uprkos spremnosti Komisije da pruži neophodnu finansijsku podršku, te da je Komisija upoznata s opredjeljenjem vlasti Bosne i Hercegovine da osiguraju učinkovito funkcioniranje postojećih privremenih prihvatnih centara i apelira na vlasti Bosne i Hercegovine da bez odlaganja premjeste migrante i izbjeglice s neprikladne lokacije Vučjak.

Sastankom je predsjedavao generalni direktor Generalne direkcije za susjedstvo i pregovore o proširenju Christian Danielsson. Na sastanku je također učestvovala Monique Pariat, generalna direktorica Generalne direkcije za evropsku civilnu zaštitu i operacije humanitarne pomoći. Delegaciju Bosne i Hercegovine predvodio je ministar sigurnosti gospodin Dragan Mektić i uključivala je predstavnike različitih nivoa vlasti, posebice Unsko-sanskog kantona.

Prije no što su otišli u Bruxelles, u Bihaću je zasjedala Operativna grupa za koordiniranje aktivnosti i nadzor nad migrantskom krizom. “Obavili smo pripremni sastanak i pozvali Službu za poslove sa strancima da vidimo koje dokumente imaju i kako su zamislili upravljanje Sedrom i Borićima, a nakon što nam dostave dokumentaciju, mi ćemo je analizirati i donijeti zaključak. Do unazad 15 dana smanjen je priliv migranata i dnevno ih je dolazilo između 40 i 60, ali sada je opet povećan taj broj na oko 100. Naš je stav da novi migranti ne mogu ući u navedene centre, ali vidimo da IOM krši taj dogovor i, ukoliko to nastave raditi, poduzet ćemo mjere i policija neće dozvoliti ulazak nikome”, rekao je nakon sastanka novinarima ministar unutrašnjih poslova USK Nermin Kljajić.

Prema riječima ministrice zdravstva USK Nermine Ćemalović, za sada je zabilježen jedan slučaj oboljelog od tuberkuloze i ta je osoba prebačena u Kantonalnu bolnicu Bihać. Riječ je o migrantu koji se liječi već dva mjeseca. Nakon što je smješten u bolnicu, njemu se izgubio svaki trag jer je pobjegao. “Nema mu traga i to je problem jer ih ne možemo pratiti. Migrantska svijest ide do te mjere da im je bitno samo da idu na Zapad i ne zanima ih ni terapija ni liječenje, bez obzira što ugrožavaju i sebe i druge. Do sada je bilo 36-37 bolesnih, ali su svi pod terapijom”, kazala je ministrica.
Ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić kazao je po povratku iz Bruxellesa da “mi ni po koju cijenu ne želimo da budemo ‘hot-spot’ država gdje će migranti dolaziti, a da se dalje uspostavljaju neki čvrsti bedemi i jake barijere da ti migranti ne žele da odlaze”.

Mektić kaže da postoje četiri prihvatna centra u USK, od čega su dva, “Sedra” i Borići u Bihaću, namijenjeni isključivo za ranjive kategorije kao što su porodice s maloljetnom djecom, maloljetnici bez pratnje, stare osobe, žene. Kazao je da to nije problem i može da funkcionira u postojećim centrima. Po njegovim riječima, problem su centri “Bira” i “Miral” zato što se nalaze u gradskim sredinama, što stvara veliki sigurnosni i humanitarni problem.

“Za nekoliko stotina posto povećan je broj krivičnih djela. Ti migranti ometaju normalan život i rad lokalne zajednice. Moj je prijedlog bio da ‘Biru’ i ‘Miral’ dislociramo postepeno u novi prihvatni centar koji bi bio negdje na prostoru USK. Mi smo već realizovali jedan dio novca iz IPA fondova za pomoć policijskim agencijama. Ali, ako se uspijemo dogovoriti, ako budemo razumni, odgovorni, riješit ćemo pitanje ove koordinacije na jedan efikasniji način, riješit ćemo pitanje prihvatnih centara. Onda ćemo novac iz tih fondova dobivati direktno na institucije BiH i moći ćemo ga mi raspoređivati.”