Tog je dana bilo nešto drugačije. Počeo je kazivati svoju životnu priču. Nije se mogao podičiti mladošću i onim što je činio. Zapravo, sve mu je bilo nekako bliže i primamljivije od, recimo, džamije, iako je stanovao nedaleko od nje. Čak se znao i ismijavati s ljudima koji su mu, odazivajući se ezanu, prolazili ispred kuće. U takvom ga stanju zatiče rat. Vrlo brzo zaglavit će u logoru i osjetiti svu žestinu dušmansku

Razgovor o Hočku i zvonu zabilježio sam ovako. Za nekoliko minuta trebao se oglasiti ezan. Utom su zatreštala zvona sa zvonika gradske crkve. Bilo je dvije ili tri minute do podne. “Zanimljivo, nikad ne zvone okruglo u dvan'est!?”, promrmlja Ibro. “Tačno. A znaš li što je to tako?”, drecnu se Ismet, kao da je jedva čekao to pitanje

Omladina je bezidejna, prepuštena samoj sebi i uglavnom je u razmišljanju “fiksni kec, dvica, iz keca u dvicu, iks-dva...” Rijetkima polazi za rukom ostvariti svoje potencijale, a mnogi ih uguše kako bi do kraja ostali podobni i lojalni te tako opstali. Sve je to još upadljivije u manjim sredinama

Kada bi Malik okupio svoje društvo, natočivši im pokoju čašicu, djevojčica bi prišla stolu i prosula alkohol. “Dijete k’o dijete”, izvlačio bi se pred prijateljima. No, kako se to ponovilo nekoliko puta, odlučio je iskušati kćerkicu te, umjesto alkohola, u flašu nasu vode. Djevojčica tog dana nije ni pogledala ka hastalu. “Man jarabi, šta je ovo?”, pitao se Malik

Slušao sam redovno o čovjeku koji se obnoć vraćao kući s druge smjene ili polazio na treću. Jednom je u šumi iznad puta čuo korake. Spazio je kravu. Bila je krvava i zguljena i ukorak je pratila njegov hod nekoliko metara iznad njega. Ha hudi čovjek potrči, potrči i hajvan, on stane, stane i ona. Uz sto muka i strahova, nekako se uspio promoliti u selo. Najednom zakukurikaše pijevci, a ona životinja ga pogleda i krupnim glasom reče

Nije mi stran javni nastup, ali je ovo, ipak, posve drugačije iskustvo. Problem je nastao nešto kasnije. Napisao sam cijeli scenarij emisije i bio uvjeren da je dovoljan za nekih 20 minuta žive priče, što bi uz poneku ilahiju bilo optimalno. No, već sam nakon 10 minuta došao do posljednje napisane rečenice i, dok sam je izgovarao, u glavi mi je neki glas govorio: “Želiš biti voditelj jer se tu može improvizirati. Eto ti sad, majstore, pa improviziraj”

Nakon što sam obavio šerijatsko vjenčanje uvodeći tako u bračne vode djevojku i mladića koje sam svojevremeno učio u mektebu, hvalio sam se starijem kolegi kako sam toliko ostario da vjenčavam svoje učenike. Kolega me je učtivo saslušao i nasmijao se: “Slušaj, mali, kad dočekaš da vjenčavaš djecu svojih učenika – a ja sam ih vjenčao koliko hoćeš – javi se”

Sudeći prema godinama i decenijama koje su uslijedile, može se zaključiti da promišljanja, savjeti i preporuke našeg Muhameda Skeje Prozorca (koji se često potpisivao i s dodatkom “El Bosnevi”), kao ni promišljanja mnogih drugih u to vrijeme učenih i pravde željnih ljudi, nisu urodila plodom. To, svakako, nije razlog da se ovom velikanu islamske i državničke misli danas ne posveti znatnija pažnja

Jedan od upravnika Jasenovca odabirao je logoraše koji će ići u tzv. stroj za strijeljanje, i to tako što ih je prozivao po imenima i prezimenima. Prozvao je i njega rekavši: “Nurija Duhandžić.” Kada je efendija krenuo da iskorači, za rukav ga je povukao jedan čovjek iz Prozora, a zatim među prozvane uskočio umjesto njega