fbpx

Prozorsko okno

I sam sam osjećao da imam dug prema ovim čestitim ljudima. To sam osjećao kad god bi se pričalo o pogibiji male Elne. To sam osjećao kad god bih sreo dedu Ibru, čija je kćer također izgubila život. To bih posebno osjećao kada sretnem Avdu, čestitog hadžiju i čovjeka nurli lica i srdačnog osmijeha. Nikada ga nisam vidio a da na licu nije imao osmijeh, a on je babo od onog hrabrog gazije i šehida Halema. On je babo još jednog šehida – Avde

Salih Sidki Hadžihuseinović ostavio je iza sebe podosta pisane građe oivičene u Povijest Bosne, u knjigu o Bosni i njenim zanimljivostima, ljudima, običajima i događajima svih vrsta. Istina, naišao sam na još nekoliko djela sličnog sadržaja, no i ta djela tematiziraju pluskvamperfekt, a volio bih da se štošta napiše i o prezentu, u prezentu. Možda to tako ide da potonji pišu o prošlima, ali ja u aktuelnu i sve življu “cyber-generaciju” u vezi s tim ne polažem neku veliku nadu

. Srećom, imali smo mlađeg imama koji nije štedio ni vremena ni ideja kako bi nas (za)držao na okupu. Džamija je bila aktivna, ali i dalje u nekoj fazi izgradnje. Mahfil i mektepska učionica iza njega nisu bili završeni, pa se po njima slobodno gazilo u obući. Poprilično komotni i široki, naravno, bili su neiskorišteni. To je imamu dalo ideju te je, nikako za svoj ćejf nego apsolutno za nas i naš dolazak, u džamiju nabavio i na mahfil instalirao stol za stolni tenis

Nije je nanosio vjetar. Zlo je nanijelo zlo. Pred kućom se pojavi spodoba u ljudskom liku. Zapravo, samo je lik bio ljudski – ništa ostalo nije. Znali su ga dobro. Bio im je, takoreći, komšija. Mora da mu je nešto trebalo!?

Iako poprilično umoran, kući stiže dosta rano, ostavlja formular koji sutra treba ponijeti u Mostar na televizor i, ne časeći ni časa, hvata se motorke i zapovijeda ženi da krenu u šumu. Ispočetka se sve činilo savršenim. Ipak, kada ga je umor savladao, odlučio je predahnuti, ali mu nije polazilo za rukom da ugasi motorku. Obrni-okreni – ništa. Motorka je jednako stenjala. Pokušao bi on još štošta. Međutim, kada je žena ironično dobacila: “Viđala sam da je ljudi ne znaju upaliti, ali da je ne znaju ugasiti, e to mi je novo!”, njegovom strpljenju došao je kraj. Svom je snagom zafrljačio motorku u obližnji potok

Tokom studija sam često pio kahvu u lokalu nedaleko od štanda taksija. Tu sam se pobliže upoznao s ovim zanimanjem. Zapravo, shvatio sam da su taksisti vrlo vrijedni i marljivi ljudi koji se svojski trude da zarade svoj komad hljeba. Shvatio sam da to nerijetko zna biti vrlo nezahvalno zanimanje u kome se čovjek susreće sa svim i svačim, počevši od različitih profila ljudi do specifičnih situacija koje ljude natjeraju na korištenje usluga. U takvom je ozračju posve očekivano i normalno da taksisti znaju više o gradu i pulsiranju gradskog života, ali i politici, sportu, kulturi, tračevima i svemu ostalom što čini svakodnevni ambijent grada

I, eto, umrli je bio u gasulhani, desetak metara od sobe u kojoj sam spavao. Bože Svemogući, šta da radim? Ako kažem džematu da ne smijem gasuliti, svi će reći: “Pa, kakav je to hodža?” Opet, ako budem gasulio, crknut ću od straha

Kako se postaje pisac? Je li to neki zanat? Uči li se kakva škola za to i odakle, uopće, tim ljudima, Selimoviću, Mulabdiću, Kulenoviću, Zoli, Kunderi i ostaloj kompaniji, dakle, odakle im ideje za knjige? Činilo mi se tada da mi apsolutno ne bi bio problem da je i ja napišem – samo da mi je neku ideju

Zanimljivo je i iskustvo s jednom gospođom u poodmaklim godinama. Pitala me je ima li kod mene kupiti Kur’an, ali “onaj pravi”. Eto ga, de, sad ima pravi i krivi, kontao sam u sebi i na kraju zatražio objašnjenje. Gospođa je bila jasna: ona ne zna učiti u Kur’anu, pa kad ima priliku, prati mukabelu, i to na transkripciji arapskog teksta na latinici. Prateći, tako, zamijetila je grešku i silno bi željela naći “pravi” Kur’an, odnosno njegovu pravu transkripciju