Nakon što sam obavio šerijatsko vjenčanje uvodeći tako u bračne vode djevojku i mladića koje sam svojevremeno učio u mektebu, hvalio sam se starijem kolegi kako sam toliko ostario da vjenčavam svoje učenike. Kolega me je učtivo saslušao i nasmijao se: “Slušaj, mali, kad dočekaš da vjenčavaš djecu svojih učenika – a ja sam ih vjenčao koliko hoćeš – javi se”
 kako sam toliko ostario da vjenčavam svoje učenike. Kolega me je učtivo saslušao i nasmijao se: “Slušaj, mali, kad dočekaš da vjenčavaš djecu svojih učenika – a ja sam ih vjenčao koliko hoćeš – javi se!”</p>
<p>Ne sjećam se šta sam tada rekao i jesam li uopće mogao šta reći, ali se sjećam da sam bio siguran kako sam jednom za sva vremena raskrstio s pričom o starenju. Ipak, izgleda da nisam.</p>
<p>Ima u Sarajevu nešto što neizmjerno volim i što me, kako promiču godine, sve više privlači i mami. To je Begova džamija. Ne mogu zamisliti da dođem ili barem prođem kroz naš šeher a da ne klanjam koji vakat ili koji rekat tu, ako ništa, onda barem na sofama. Ne umijem to objasniti, mada imam određene smjernice. Živio sam tu, tik do Begove džamije – u medresi, i to pune i prelijepe četiri godine. Studirao sam nekoliko stotina metara od Begove džamije, opet prelijepe četiri godine. Međutim, tada joj nisam bio čest gost.</p>
<p>Kao učenik medrese, trebao sam biti. Zapravo, bila mi je obaveza da vaktove, kao i ostali učenici, klanjam u Begovoj. Ubrzo je u jednom broju nas, tadašnjih učenika, planuo nekakav bunt, pa smo se ustrajno i hrabro ponašali po šablonu: “Moraš klanjati u Begovoj! – E neću, pa kud puklo da puklo!” Ni danas posve ne kontam to “neću”, ali smo ostali dosljedni. Klanjali smo u Ferhadiji, Čaršijskoj, Carevoj, pa i u Alipašinoj, ili u sobi. Na džume smo redovno išli “kod Bege”, gdje se klanjalo po takvimu i gdje su hutbe bile jedinstvene, ili kod Mujkija u Čobaniji. Ukratko, išli bismo bilo gdje, samo ne u Begovu. Nećemo, i tačka. Vaspitači bi povremeno pravili prozivke poslije namaza, i samo kada bi se naredalo dovoljno minusa i kada bi stanje s vladanjem bilo upitno, čisto iz opreza, kršili bismo svoj stav.</p>
<p>A Begova džamija i tada je bila posebna. Ipak, mene je vuklo da tu odem na teraviju ili mukabelu, što je bilo nemoguće jer smo uz ramazan i sami, kao softe, predvodili teravije i učili mukabele širom naše lijepe zemlje. E, kad ne može to, onda ne može ni ostalo!</p>
<p>A volio sam sjediti u njenom dvorištu, na sofama. Bezbroj zanimljivih razgovora i svakojakih likova sam tu vidio, upoznao, razgovarao ili barem gledao. Sjećam se kako smo jednog dana bahnuli u dvorište Begove nakon što smo se zadržali nekim svojim poslom i jurcali Ferhadijom kao da smo na trci (učenici medrese, inače, raspoznavali su se i po tome što žure ili gotovo trče gradom). Čim smo sjeli, primijetili smo popriličnu grupu ljudi koji su se okupili oko nečega. Prišli smo i vidjeli mršavog čovjeka, guste crne brade kako sjedi u centru okupljene halke i zajampureno priča. Uskoro smo ukapirali o čemu je riječ. Lik se predstavio kao, <em>tobe jarabi</em>, Isa, a.s. Veli, došao on, kako je i najavljeno, da svijet vrati u vinklo i zavede red jer će brzo kijamet nastupiti. Usput bi citirao i Kur’an, i Indžil, i ko zna šta sve još. Ljudi su ga slušali i podsmijavali se krišom.</p>
<p>Seanse su se ponavljale još nekoliko dana, a onda je naletio nekakav hairlija i narezilio lažnog mesiju do te mjere da su ga prisutni jedva spriječili da ga ne namlati na mrtvo ime. Nekako i nekud je pobjegao i više se nije pojavljivao.</p>
<p>Prije nekoliko dana put me doveo u Sarajevo i, čim sam dobio priliku, požurio sam na podne u Begovu. Nisam stigao, pa sam na sofama klanjao farz, i to kao imam ljudima koje prvi put u životu vidim. Nahrupio je i narod iz džamije pa sam sreo i poselamio se s dosta dragih ljudi. Po običaju, stao sam pred medresu i osmatrao dobro poznatu zgradu. Samo Bog zna šta mi je sve prolazilo kroz glavu. I baš kad odlučih konačno krenuti da se pozabavim preostalim obavezama, pred mene stade povisok čovjek i zapilji se u mene.</p>
<p>Isprva se nisam snašao pa sam kontao da je to jedna od onih uobičajenih situacija u kojoj, uslijed gužve, nekome na čaršiji oduzmeš “prvenstvo prolaza” pa se zbunjeni pitate ko li će se prvi skloniti ustranu i riješiti stvar. Nije se namjeravao pomjeriti. Čim se počeo smijati, proradili su mi klikeri. Bio je to moj školski prijatelj iz medrese. Intenzivno smo se družili, posebno u četvrtom razredu i prilikom polaganja mature. Bio je vrlo komunikativan i šarmantan. Društvo, posebno žensko, doslovno se lijepilo za njega, pa sam i ja, kao povučeni i šutljivi tip iz provincije, uživao družiti se s njim. Istina, i on je bio iz provincije, ali je imao nekakvu kuću na Breki – njegovu ili nečiju od rodbine – i žutog “golfa keca”. Jednom me je, dok smo pripremali maturu, pokušao učiti da vozim i to negdje na relaciji od Bentbaše do Kozije ćuprije. Samo su nas nekakve sadake spasile da ne završimo negdje ispod puta.</p>
<p>Stariji sam od njega svega tri dana. Položili smo maturu, poselamili se i zamakli svako svojim putem. Mislim da se od tada nijednom nismo sreli, a ako navedem podatak da smo medresu završili još u prošlom stoljeću, jasno je da se radi o periodu od barem sedamnaest ili osamnaest godina.</p>
<p>Brzinski smo se upitali za zdravlje, posao, porodice. Nismo mogli na kahvu jer smo obojica žurili za svojim obavezama. Ja sam trebao na sastanak, a on će, kaže, do medrese. Pitam šta će tamo. Kaže, kćerka mu ide u medresu pa treba kod hafiza Bašića na neke konsultacije.</p>
<p>Nisam mogao doći sebi. Kao da je bilo jučer kada smo spremili maturu i bježali od Begove, a, evo, već danas joj se s radošću vraćamo, a djeca nam uskočiše na naša mjesta.</p>
<p>“Pa, jarane, zar smo toliko ostarjeli?”, pitam ga.</p>
<p>“Koliko me pamćenje služi, ti si stariji cijela tri dana od mene, a i tvoje dijete će, ako Bog da, kroz koju godinu doći ovdje. Stari se, legendo!”, odgovorio je u svom stilu.</p>
<p>Haj, nek bude!</p>
<p>Ko zna, možda ga idući put sretnem kad bude upisivao unuče!?</p>
<p>Ne bi mi bilo mrsko. Sve dok nam djeca nastavljaju ondje gdje smo mi stali neće mi biti mrsko.</p>
<p>Pa tamam se usput i starjelo.</p>
<p> </p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Od Hadži Alija do Hi JollyjaSljedeći članak
PARADOKSALNA SEMIOTIKA
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo