Slično su nastupili i brojni ostali mediji, ugledni i manje ugledni, no kao sukus cijelog tog malicioznog medijskog tretmana možemo uzeti pisanje neuglednog, ali agresivnog portala InfoRadar, koji je ovaj slučaj tretirao tekstom Od vreća zlata do respiratora: U svojoj vjeri, na svojoj zemlji i sa tuđim parama!. Već iz samog naslova jasno je s kim i s čim se želi povezati cijeli skandal, no to i nije iznenađujuće od medija na kojem se nalaze i tekstovi naslova Četiri decenije od Titove smrti: Bili smo ljudi, danas smo etnopodanici.

U samom tekstu tvrdi se kako je “Fikret Hodžić samo otužni primjerak, modus operandi u društvu uspostavljenom na lažima, lopovluku, kriminalu, klijentelizmu, mržnji i ksenofobiji, nekompetencijama i pogrešnim ljudskim vrednotama”, jer dok su “jedni branili državu i zajedničku čast, drugi su švercovali i bogatili se. Jedni su ginuli, a drugi su dobijali vreće zlata, tobože, u ime tih koji su ginuli”. Nekako ispada i da je “uvoz od strane malinarske firme jeftinih respiratora po najskupljoj mogućoj cijeni samo očekivani slijed događaja”, a razlog se krije u tome što je “bosanskohercegovačko društvo jedino u razvijenom demokratskom svijetu u kojem mafija ima svoju državu”.

Ovakvi pokušaji da se po svaku cijenu uspostavi direktna veza između nekog slučaja moguće korupcije i profiterstva te bošnjačke borbe za slobodu i nezavisnost od jugoslavenske tamnice naroda imaju ne samo dnevno političke nego i duboko ideološke motive. Želi se sugerirati da je borba Bošnjaka da budu slobodni “u svojoj vjeri i na svojoj zemlji” ustvari bila samo laž onih koji bi željeli raspolagati “tuđim parama”, te kako je današnji skandal “respiratori” logični nastavak (inače dokazano izmišljenog) skandala s “vrećama zlata”. I, naravno, osnovni uzrok cijele te navodne društvene dekadencije i degeneracije jeste to što smo danas “etnopodanici”, a ne “ljudi” kao u stara dobra vremena jednopartijskog totalitarizma, cenzure medija i napredovanja po partijskoj liniji. Krajnje kontradiktorno, no to je šizofrena i maliciozna propaganda onih medija i javnih ličnosti koje i inače imaju ambicije da arbitriraju i moraliziraju iz ideoloških i političkih pozicija.

SEHARA MRŽNJE

Ali ne pokušava se korupcija povezati samo s nezavisnošću Bosne i Hercegovine, s odbranom od agresije, sa simbolima ove borbe kakvi su ljiljani, ili sa samim pravom Bošnjaka da se politički organiziraju i djeluju na nacionalnim osnovama. Ovaj zlobni narativ ide mnogo dublje te se koristi prilika kako bi se pokušala kompromitirati i vrijednost Srebrenice kao simbola stradanja bošnjačkog naroda! Činjenica da je Fikret Hodžić rodom iz Sućeske pokraj Srebrenice te da je i sam žrtva genocida u kojem je ubijen njegov otac iskorištena je kako bi se otvoreno pljunulo na Srebrenicu kao simbol bošnjačkog stradanja od srpskog agresora, ali i na mnoge druge Srebreničane, posebno one koji svojim javnim djelovanjem održavaju i njeguju kulturu sjećanja te ne dopuštaju da genocid nad Bošnjacima Srebrenice bude zaboravljen.

Najdalje u ovome nisu otišli neki ekstremni srpski mediji, kako bi se dalo očekivati, nego internetski portal po imenu Sarajevska sehara, a koji bi se, navodno, trebao baviti “online promocijom Sarajeva”. No, umjesto promocije glavnog grada Bosne i Hercegovine, urednik ovog portala, nekakav Adis Grabovica, skandal u vezi s nabavkom respiratora tretirao je tako što je napisao tekst naslova Fikret i Munira su dva lika koja su Srebrenicu ogadila ljudima, a kojeg se ne bi postidio niti neki okorjeli negator genocida. U ovom tekstu Grabovica se ne bavi samo Fikretom Hodžićem nego i Munirom Subašić, predsjednicom Udruženja “Majke enklave Srebrenica i Žepa”, koju Grabovica, bez trunke stida, pita da li ju je stid?!

A čega bi se to, po mišljenju Adisa Grabovice, trebala stidjeti Munira Subašić? Najprije zato što je žena koja je “sa konjskih kola uletila u džipa”, tačnije zato što ima obraza da se vozi u džipu ona koja “do jučer nije znala šta je auto, već ga je zvala točak”. Za Adisa Grabovicu “nije prirodno da takvi ljudi voze takva auta”, jer luksuz tog tipa očigledno nije namijenjen za nekakve žrtve genocida, i to ruralne, već za gospodu “doktore, naučnike, advokate, ekonomiste…”. Grabovica smatra da ljudi poput Munire Subašić nisu zaslužili da uživaju u takvom komforu već su do njega došli zloupotrebom svog statusa te da je valjda prirodno stanje žrtve da nakon pretrpljenog i preživljenog zločina mora biti ne samo trajno ojađena već i siromašna, i to u takvoj mjeri da su joj određeni brendovi, marke i statusni simboli dovijeka zabranjeni i van dohvata.

Na sličan način Grabovica napada i Fikreta Hodžića, pišući da mu se on gadi i spočitavajući mu da je nezasluženo završio fakultet, dobio posao te izdao knjigu, a sve na osnovu toga što je žrtva genocida koja stalno koristi “frazu” “Ja sam iz Srebrenice”. To je “fraza” za koju Grabovica tvrdi da je “izlizana”, baš kao što je za njega izlizana i “priča povratnika”. U Sarajevu ušuškanom Grabovici nije jasno zašto je neko povratnik, zašto se neko vraća na svoje ognjište s kojeg je protjeran, pogotovo ondje “gdje nema prosperiteta”. Navaljao je mladi, očito plitkoumni i ambiciozni Grabovica još tonu klevetničkih i utuživih gluposti i laži, poput one da donacije koje se upućuju za Memorijalni centar Srebrenica ustvari idu Fikretu Hodžiću i Muniri Subašić, ili čak to da su u prvim safovima prilikom klanjanja dženaze žrtvama genocida često oni ljudi koji su Srebrenicu “prodali”! Nema ustvari dovoljno prostora da bi se razložio svaki idiotluk ovog krajnje nemoralnog i nenormalnog teksta, a nije do kraja jasno ni kako ga tumačiti. Da li je u pitanju urbani fašizam, lokal-ekstremizam, prizemna materijalistička zavist, autošovinistička samonegacija, revizionizam priprostog haustorskog skorojevića… No, ono što može biti ideološki povod za ovakav masivan izljev (auto)šovinizma u mozak i tastaturu može se naslutiti iz sljedećeg.

Krajem 2019. godine Ministarstvo privrede Kantona Sarajevo, na čijem čelu je tada bio Haris Bašić, legendarni Harkan, kadar Naroda i pravde, podijelilo je milion maraka bespovratnih sredstava mladim osobama za pokretanje vlastitih biznisa. Jedan od projekata za koje je izdvojen ovaj novac bilo je i Društvo za online promociju Sarajeva, a korisnik sredstava bio je niko drugi već Adis Grabovica, koji je ovaj novac građana Kantona Sarajevo iskoristio za pokretanje internetskog portala Sarajevska sehara. Nekom čudesnom igrom slučaja, sretni budžetski dobitnik Adis Grabovica nije samo ambiciozni mladi poduzetnik već i ambiciozni mladi politički kadar i izborni kandidat Naše stranke, koja je, gle još jednog čuda, činila dio vladajuće koalicije u Kantonu Sarajevo baš kada je sretni Grabovica dobio ova sredstva. Kako ih je iskoristio i u promociju kakvih ideja, možemo vidjeti i iz prethodno navedenog, no nije se loše prisjetiti da ovo nije prvi put kako se u Stavu pisalo o ovom portalu kadra Naše stranke.

Početkom ove godine na portalu Sarajevska sehara pokušali su navodne rezultate vlastite ankete na Facebooku, a po kojima “mladi muškarci u Sarajevu” ne bi branili vlastitu domovinu, predstaviti kao relevantno istraživanje javnog mnijenja. Pritom su Agresiju na Bosnu i Hercegovinu nazvali “ništavnim ratom” u kojem, eto, nije bilo “pobjednika”, baš kao da se radilo o sukobu nekakvih podjednako loših “zaraćenih strana” u kojem nije bilo ni agresora ni branitelja. Na ovakvu subverzivnu i malicioznu propagandu upozoravano je na stranicama Stava u članku Sarajevski mediji šire defetizam i fake news!, a, kao što se može vidjeti, očigledno nije bila riječ o nekom ekscesu već prije o ideološkom i političkom svjetonazoru kojim se dotični “mladi poduzetnik, novinar i političar” zarazio vjerovatno dok je “kupio pamet” krećući se u krugovima stranke čiji je bio kandidat.

TRIO FANTASTICO SERBIOS REPUBLICANOS

Do kakvog poremećaja vrijednosti može dovesti ovaj pokušaj korištenja koruptivnih ili potencijalno koruptivnih skandala da bi se problematizirali kolektivi i njihove svetinje, a normalizirao šovinizam spram tih kolektiva, najbolje pokazuje to da su o Fikretu Hodžiću, koji je, od svega što mu se stavlja na teret, za sada jedino sudski bez sumnje potvrđena i dokazana žrtva genocida, svoje mišljenje brže-bolje poletjeli dati Svetlana Cenić, Dragan Bursać i Vojin Mijatović.

Bilo bi urnebesno da nije neukusno da Vojin Mijatović, potpredsjednik i siva eminencija novog depatriotiziranog, ali i propadajućeg SDP-a podnosi krivičnu prijavu protiv Fikreta Hadžića, i to uz komentar “kako nije osoba koja morališe”, no da nije mogao trpjeti da sve ostane samo na društvenim mrežama. Na stranu što je Mijatović potpredsjednik stranke opterećene bezbrojnim aferama koje još nisu dočekale pravosudni epilog, ali je najblaže rečeno nepristojno da moralne pridike drži osoba koja tvrdi da će se neustavni praznik 9. januara i dalje slaviti i iz čije se općinske stranačke organizacije negira zločinački način na koji je nastao manji bosanskohercegovački entitet. Šta o moralu ili korupciji takva osoba ima da kaže bilo kome?

Da li je uopće potrebno pisati koliko je groteskno da jedna Svetlana Cenić, bivša saradnica vogošćanskog ratnog zločinca Jovana Tintora, prevoditeljica ratnog zločinca Momčila Krajišnika i zloglasnog Velibora Ostojića, te lična sekretarica Nikole Koljevića i osoba koja je u Hagu svjedočila da je koncentracioni logor Trnopolje bio “sabirni centar” u koji se “moglo ulaziti i izlaziti kada se poželi”, dobija lajkove dok moralizira kako “više od mesec dana ponavlja da je nekome rat bio brat, a korona seka”, te kako je Fikret Hadžić “statista” u koruptivnom skandalu. Razumije li se uopće koliko je izvitopereno da Cenićka, serijska saradnica srpskih ratnih zločinaca i relativizatorka konclogora, priča o tome da je nekome “rat bio brat”, i to sve dok komentira postupke osobe, ma kakva ta osoba bila, kojoj su srpski ratni zločinci ubili oca?! Vide li ljudi koji lajkuju i podržavaju takve komentare o kakvoj se stravičnoj i neprirodnoj zamjeni teza tu radi, o kakvom licemjerju i relativizmu, o kakvom uriniranju po njihovoj pameti i časti?

Još je gore s Draganom Bursaćem – koji je poput Svetlane Cenić također miljenik sarajevskog polusvijeta i određenih medija – veteranom tzv. Vojske Republike Srpske, koji se po ko zna koji put u žaru sakupljanja pravedničkih patetičarskih poena opet zanio pa je u tekstu na portalu Radija Sarajevo proglasio Fikreta Hadžića ni manje ni više već “pukim kabadahijskim četnikom”! Ima li boljeg dokaza za potpuni poremećaj javnog diskursa nego kada Dragan Bursać, bivši pripadnik tzv. VRS, a što se kolokvijalno kaže četnik, nazove četnikom čovjeka čijeg su oca u zločinu genocida ubili pripadnici Bursaćeve VRS, također kolokvijalni četnici, i za to dobije aplauz, i to od Bošnjaka? Svaki od ovih primjera pokazuje da se ovakav slučaj ne koristi samo za problematizaciju jednog kolektiva, njegovih vrijednosti ili svetinja nego i normalizaciju napada na njega i to od onih koji bi da imaju obraza trebali šutjeti i ne uzimati ga usta dok god žive.

DVOSTRUKI STANDARDI

Uz sve ovo treba reći da ovo nije odbrana Fikreta Hadžića, niti njegove uloge u cijelom slučaju, u bilo kojem smislu. Cijela procedura nabavke kineskih respiratora preko male firme koja se bavi uzgojem malina, iako ne dokazano kriminalna, svejedno jeste upitna i sumnjiva po mnogo osnova. Sam Fikret Hadžić već je pokazao da nije obdaren značajnom količinom zdravog razuma, osjećaja za mjeru ili senzibiliteta za prikladno i pristojno. To je demonstrirao kada je pokušao pokrenuti modni brend koji bi se bavio “prodajom majica s motivima genocida” na benzinskim pumpama, a što je pratila promocija sa sve nasmijanim manekenkama obučenim u majice na kojima je pisao broj ubijenih. Nije potrebno ni govoriti da je u pitanju bila morbidna ideja kojom se jedno strašno kolektivno iskustvo trivijaliziralo, a sve je vodilo ka “komercijalizaciji i biznisu genocida”.

No sve to pokazuje da se postupci ili čak i sami lik i djelo jedne osobe ne mogu i ne smiju koristiti kako bi se preko njih napalo ili omalovažilo drugo djelo ili iskustvo tog pojedinca, a kamoli iskustva kolektiva kojem pripada. Nečiji moralni kvalitet ili mentalni kapaciteti, ma kakvi bili, ne mogu biti mjerilo koje će se koristiti kako bi se valoriziralo ili prekvalificiralo ono što se desilo toj osobi ili grupi kojoj pripada. Žrtva genocida ne mora imati bilo kakve posebne moralne kvalitete ili kvalifikacije, žrtva nije svetac nego preživjeli čovjek, a to što je neko nesimpatičan, kontroverzan ili potencijalno nemoralan i korumpiran ne čini ga manje žrtvom niti umanjuje tragediju i nepravdu onoga što se desilo. Uzimati sebi pravo da se preko pojedinaca udara na kolektive i njihove tragedije zaudara prije svega na maliciozni revizionizam koji traži bilo kakav povod kako bi se bošnjačko kolektivno iskustvo genocida dovelo u pitanje i obesmislilo.

Cijeli je ovaj slučaj, u suštini, potpuno na tragu već odavno započetog trenda nametanja nemogućih standarda isključivo za Bošnjake i bošnjačku kulturu sjećanja. Od Bošnjaka i samo od Bošnjaka traži se da, ako žele da se njihovo stradanje akceptira kao nepravda, a njihova borba kao pravda, moraju i kao kolektiv i pojedinci ispunjavati nedostižne kriterije. To, naravno, ne važi za druge, pa imamo pojavu da, recimo, kod Bošnjaka djelo jednog pojedinca dovodi u pitanja sva dobra djela, ali i legitimnost iskustva čitavog kolektiva, dok kod Srba i Hrvata jedan dobar pojedinac rehabilitira čitav kolektiv i amnestira sve njegove zle i zločinačke radnje. Otuda i pokušaj da se svaka koruptivna pojava, bila ona stvarna ili ne bila, nekako veže za bošnjački kolektiv te da joj se u samom postojanju Bošnjaka, u samom moralnom i mentalnom karakteru bošnjačkog naroda, nađu i uzrok i posljedica.