Naša stranka možda je uspjela dobar dio bijesa javnosti preusmjeriti na svoje marionete, čije žice povlači dok ove srljaju i glavinjaju po političkoj pozornici, ali zato marionete trpe štetu od predmeta kojima ih obasipa nezadovoljna publika. Takvom degradacijom one postaju sve manje korisne te se javlja opasnost da, prije nego što to bude odgovaralo Našoj stranci, budu prekinute upravljačke niti, a marionete se ili skljokaju ili, možda, otmu kontroli. Pitanje je koliko dugo mogu ostale političke stranke i ličnosti frankenštajn-koalicije podnositi štetu koju trpe zbog uloge paravana Našoj stranci, njenim planovima i agendama njenih sponzora

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Minimalni zajednički imenitelj. Ili najmanji zajednički sadržilac. Kako god, ovaj termin Predraga Kojevića, predsjednika Naše stranke i jedinog ovlaštenog upravitelja frankenštajn-koalicijom, pod čijim nelegitimnim režimom trenutno stenje Kanton Sarajevo, mogao bi se upotrijebiti da označi svu dosadašnju postizbornu politiku Naše stranke. Upravo je u tom duhu u ovoj stranci zacrtan i Kanton Sarajevo kao prvi zajednički sadržilac koji može da se, bez ostatka, dijeli s odgovarajućim partnerima. Pronađen je zajednički interes u poništavanju izborne volje većine građana Sarajeva, marginalizaciji stranke pobjednice i ovladavanju kantonalnim resursima, budžetom i institucijama. No, kako politika nije egzaktna nauka poput matematike, vrijednosti i pozicije učesnika stalno se mijenjaju, pa je stoga za očekivati da će Naša stranka, kada nestane zajedničkog sadržioca ili, bolje rečeno, kada vrijednost iskorištenih i potrošenih partnera, a samim tim i zajedničkog interesnog sadržioca, postane nula i ništica, promijeniti svoju aritmetičku operaciju. Bit će tu dijeljenja i množenja, a vjerovatno i oduzimanja.

Oni koji su sjena iza Kojovićevog kantonalnog prijestolja imaju nesumnjivo dugoročnije i više ciljeva od uspostavljanja vlasti u jednom, ma kako važnom kantonu. Za te naredne i vrednije ciljeve očigledno su potrebni i drugačiji partneri, tačnije, srpske i hrvatske stranke, malo drugačijih vrijednosti od trenutnih kantonalnih korisnih idiota, pa se traži i drugačiji sadržilac ili, kako ga je Kojović nazvao, minimalni zajednički imenitelj.

ANTIPATRIOTIZAM KAO IDEOLOŠKA POTKA

Inače, ova sasvim skandalozna Kojovićeva najava svojevrsnog kapitulantskog “appeasementa” spram srpskih i hrvatskih narativa o agresiji na Bosnu i Hercegovini, gdje bi se valjda trebalo dogovoriti o historijskim činjenicama tako da se niko ne naljuti, nije nimalo iznenađujuća. To je tek najnoviji od mnogih sličnih poteza Naše stranke. Sjetimo se samo da su, dok još i nisu bili vlast u Kantonu Sarajevo, iz Naše stranke problematizirali obilježavanje Dana Kantona Sarajevo jer se, po mišljenju Sabine Ćudić, taj dan obilježava prisjećanjem na “ratna dejstva”, i to korištenjem “ratnih zastava”. Sjetimo se da je i sam Kojović događaje iz nekadašnje Dobrovoljačke ulice od 3. maja 1992. godine, kada su velikosrpski teroristi kidnapirali prvog predsjednika Predsjedništva RBiH Aliju Izetbegovića, pokušao prikazati kao ratni zločin, a poginule oficire agresorske JNA kao nevine žrtve. Član Glavnog odbora Naše stranke Amer Tikveša svojevremeno se protivio tome da se termin “agresija” upotrebljava na službenoj web-stranici Ministarstva obrazovanja Kantona Sarajevo, tvrdeći da “agresija na BiH nije pouzdan termin” i da se “karakter rata u BiH ne može još uvijek jednoznačno odrediti”, pa je čak odricao i antifašistički karakter ratnom rukovodstvu RBiH, nazivajući to tek pragmatičnom mimikrijom i izmišljajući nekakvu “islamizaciju” Armije RBiH.

U svakoj od ovih izjava vezanih za agresiju mogu se prepoznati stajališta koja su bliska, ako nisu i gotovo identična, dominirajućim narativima u srpskoj i hrvatskoj političkoj kulturi. Stoga ne treba sumnjati da Našoj stranci neće biti teško naći sa srpskim i hrvatskim političkim partnerima “minimalni zajednički imenitelj” oko, kako Kojović kaže, “stvari” koje su se događale od 1992. do 1995. godine.

ZLATNA DOLINA LUTAKA

Zanimljivo je da Naša stranka ovaj svoj naglašeni revizionizam i relativizam ne samo u vezi s periodom agresije na Bosnu i Hercegovinu nego i tekovina koje su proizašle iz nezavisnosti Bosne i Hercegovine praktično provodi u Kantonu Sarajevo, ali je još zanimljivije da to radi zaklanjajući se iza svojih kantonalnih koalicionih “partnera” koje koristi kao živi štit i smokvin list. Tako je bilo, recimo, u vezi s nastavom maternjeg jezika u osnovnim školama Kantona Sarajevo i pokušajem da se rehabilitira i ponovo vrati kovanica B/H/S. Tada su članovi Naše stranke, iako ranije ponajviše zainteresirana strana, operacionalizaciju ipak prepustili Konakovićevom NiP-u. Premda su upravo kadrovi Naše stranke ponajviše potencirali ovo pitanje – poput Damira Marjanovića, koji je najavljivao da će kao član Komisije za obrazovanje i nauku KS insistirati da se ranija instrukcija Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo stavi van snage jer je navodno riječ o “diskriminaciji” učenika čiji roditelji “ne priznaju niti jedan od tri službena jezika” – ipak je u praksi ta stvar prepuštena ministrici obrazovanja koja je bila NiP-ov izbor, dok su za skretanje pažnje javnosti iskorišteni ionako uvijek pažnje gladan Damir Nikšić i njegovi ekstremistički statusi po društvenim mrežama.

Čini se da je upravo takva vrsta manevriranja Naše stranke razlog zašto se pristalo da tipovi poput Nikšića ili volšebnog Sanjina Čepala budu predsjednici ili članovi komisija koje bi se trebale baviti nepopularnim i potencijalno politički štetnim ideološko-historijskim revizionizmom. To je svojevrstan šibicarski nastup po kojem za Našu stranku “svaka igra, svaka dobija”, i to tako što se omogućava istomišljenicima iz drugih stranaka koalicije da obave prljav i opasan posao, čime se istovremeno provode ideološke agende Naše stranke, bijes javnosti preusmjerava sa sebe na druge, ali i suštinski slabe članice frankenštajn‑koalicije s kojima se dijeli glasačko tijelo. To u konačnici dovodi do toga da se Naša stranka dugoročno pozicionira kao jedina realna politička opcija.

Ovakvo političko manevriranje i parazitizam možda i nisu samo karakteristika lukave političke strategije i platforme koju su za Našu stranku osmislili oni koji stoje iza ovog političkog projekta – jer je Naša stranka na vlasti ne zbog vlastitih izbornih rezultata već isključivo zbog kooptiranja političkih “korisnih idiota” – nego i nasušna potreba nastala zbog problema s vlastitom ideologijom koja je očigledno neprihvatljiva većini građana. Nekako se čini da Naša stranka trpi političku štetu kada god njeni kadrovi javno artikuliraju vlastitu politiku. Nije to samo slučaj s najnovijim Kojovićevim izjavama već i s predizbornim nastupima predsjedničkog kandidata Boriše Falatara, nepromišljenim postupcima i saopćenjima kantonalnog premijera Edina Forte ili izjavama zastupnika Naše stranke u Skupštini Kantona Sarajevo. Kada god neko od tih ljudi otvori usta i saopći neki od svojih stavova, dođe do salve kritika i ogorčenih reakcija javnosti. Čini se da upravo zbog ovog fenomena Naša stranka politički najčešće djeluje poput trbuhozborca ili lutkara pa se koalicioni partneri koriste kao šuplje lutke pomoću kojih se promoviraju i artikuliraju vlastiti stavovi ili pak druge stranke koalicije poput marioneta skakuću po pozornici odvraćajući pažnju s ruku koje njima upravljaju.

SARAJEVSKE MARIONETE NAŠE STRANKE

No, ovaj makijavelistički politički pristup nije bez svojih opasnosti. Većina poteza frankenštajn‑koalicije kojom upravlja Naša stranka izuzetno je nepopularna kod velikog broja građana. Naša stranka možda je uspjela dobar dio bijesa javnosti preusmjeriti na svoje marionete, čije žice povlači dok ove srljaju i glavinjaju po političkoj pozornici, ali zato marionete trpe štetu od predmeta kojima ih obasipa nezadovoljna publika. Takvom degradacijom one postaju sve manje korisne te se javlja opasnost da, prije nego što to bude odgovaralo Našoj stranci, budu prekinute upravljačke niti, a marionete se ili skljokaju ili, možda, otmu kontroli. Pitanje je koliko dugo mogu ostale političke stranke i ličnosti frankenštajn-koalicije podnositi štetu koju trpe zbog uloge paravana Našoj stranci, njenim planovima i agendama njenih sponzora. Neke od ovih stranaka, poput SDP-a, očigledno su kapitulirale. Sarajevska centrala SDP-a za ljubav Naše stranke ne samo da je pucala vlastitoj stranci u noge već je i prešutno pristala poslužiti kao docilni domaćin za parazitiranje Naše stranke, koja planira narasti preuzimanjem i SDP-ovog glasačkog tijela i njegove dosadašnje uloge najveće lijeve stranke. Druge stranke, poput Konakovićevog NiP-a, koji trpi stravičan pad popularnosti, što ne mogu amortizirati niti svi Konakovićevi performansi na Facebooku, već se počinju uznemireno meškoljiti jer imaju određeni broj članova i simpatizera koji kao da naslućuju kakva bi im mogla biti politička sudbina jednom kada ispune svoju ulogu i izgube upotrebnu vrijednost.

Osnovni problem koji Naša stranka ima jeste istovremena izuzetna ambicioznost i izrazita nepopularnost vlastitih agendi. To njenim submisivnim kantonalnim partnerima čini ulogu “smokvinog lista” izuzetno neprijatnom jer je velika, grdna i nakazna sramota koju moraju prikrivati. Nije više samo pitanje mogu li oni dovoljno potrajati da obave takav zadatak obmane javnosti, nego i da li postoje dovoljni poticaj da za hator Naše stranke zanemare i vlastite ambicije i obećanja svojim simpatizerima. Najbolji primjer tome jeste situacija s kantonalnim javnim emiterom TVSA gdje je Konakovićev NiP pretrpio ogromnu političku štetu podanički pristajući na ambicije Naše stranke i njenih sponzora da ideološki kadroviraju pa na čelo TVSA postave osobu koja je otvorena LGBT aktivistica i koja je, koliko se može pročitati u medijima, agresiju provela u manjem bh. entitetu, a 2007. godine čak izjavljivala da su RS i HB države! Kada se na ovo doda i reakcija javnosti na ukidanje BH dnevnik na TVSA, koji je novom kantonalnom režimu zasmetao zbog svoga patriotskog sadržaja, onda se može razumjeti veličina političke štete koju NiP trpi. I ne samo da je NiP pretrpio ogroman broj kritika javnosti zbog ovakvog podaništva nego je čak to učinio nauštrb ambicija vlastitih članova i simpatizera koji su tu poziciju željeli za sebe!

A sve je to došlo kao šlag na tortu na ranije NiP-ovo prešutno pristajanje na imenovanja raznih “nikšića” u kantonalne komisije, sječu bošnjačkih kadrova u javnim institucijama ili kandidaturu Dodikove etnički očišćene Banje Luke umjesto Mostara za “evropsku prijestolnicu kulture” 2024. godine. Nije potrebno ni spominjati da je ovakvo poltronstvo dugoročno neodrživo. Jer ako se na ovakve samoubilačke poteze dodaju još i vlastiti politički promašaji, kakvo je Konakovićevo prisustvo na otvaranju kapele “vidovdanskim herojima”, tj. velikosrpskim atentatorima koji su mučki usmrtili nadvojvodu Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju, ili pokušaj da se pod političku kontrolu stavi policija u Kantonu Sarajevo, ili imenovanje kompromitiranih kadrova na direktorske funkcije, kakav je novi prvi čovjek VIK-a, onda je jasno da se upotrebni rok Konakovićeve stranke neumitno približava.

I SRPSKA, I HRVATSKA, I GRAĐANSKA BIH

No, vratimo se na Kojovićevu izjavu s početka teksta, tačnije, na njegovu namjeru da traži glasače na prostorima Bosne i Hercegovine sa srpskom i hrvatskom većinom tako što će uvoditi “minimalni zajednički imenitelj” u vezi s događajima iz perioda agresije na Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjacima. Pošto su već dobro poznati dominantni srpski i hrvatski narativi u vezi s ovom temom, nije teško pretpostaviti da “minimalni zajednički imenitelj” podrazumijeva kompromis i pristajanje na stav da se u najboljem slučaju desilo nekakvo “zlo”, da je rat loša stvar i da su svi krivi. Naravno, nije potrebno ni spominjati da se nemoguće dogovarati o historijskim i, što je važno naglasiti, sudski dokazanim i utvrđenim činjenicama. One su tačne ili nisu i mogu biti samo istina ili laž. Namjera Predraga Kojovića da žrtvuje istinu o agresiji na Bosnu i Hercegovinu i genocidu nad Bošnjacima radi sakupljanja glasova u dijelovima Bosne i Hercegovine sa srpskom i hrvatskom većinom i odobrovoljavanja srpske i hrvatske politike tako je tipična za Našu stranku i sve što ona predstavlja te je sasvim na tragu ideje “depatriotizacije narativa” za koju se zalaže jedan dio ovdašnjeg pseudolijevog jugonostalgičnog intelektualnog kružoka.

Ova grupacija, koliko je servilna i permisivna spram srpske i hrvatske politike, koliko podatno i promiskuitetno koketira sa srpskim i hrvatskim narativima ne samo o agresiji nego i o Bošnjacima, toliko svoje suparnike i traži i vidi isključivo u okviru bošnjačkog nacionalnog političkog korpusa prema kojem je izuzetno borbeno i neprijateljski raspoložena do te mjere da se ne samo provode obračuni s bošnjačkim političkim strankama već i pojedini članovi Naše stranke, poput zastupnice ove stranke u Parlamentu Federacije BiH Amele Kuskunović, najavljuju i utjerivanje straha probošnjačkim medijima i novinarima koje ne podnose. Ovakve, ali i mnoge ranije izjave i postupci, naročito svojevremeno ponašanje Boriše Falatara i svakodnevno djelovanje Edina Forte, pokazuju da će Naša stranka ulogu lutkara koji u Sarajevu upravlja svojim “bošnjačkim” marionetama, na nivou Bosne i Hercegovine zamijeniti ulogom i funkcijom ne toliko partnera, čak ni mlađeg kako se nadaju, koliko marionete srpske i hrvatske politike, obične lutke koja će igrati onako kako drugi požele. Ako bi takvi planovi Naše stranke i njenih sponzora uspjeli, to bi dovelo do situacije, a koju mnogi strani i vanjski centri odavno priželjkuju, da bi sve političke tokove i procese u Sarajevu i ostalim većinskim bošnjačkim sredinama u praksi kontrolirala srpska i hrvatska politika. Upravo je kontrola nad Bošnjacima zajednički interes i najmanji zajednički sadržilac za sve zainteresirane strane jer je kontrola najbrojnijeg naroda u Bosni i Hercegovini taj magičan zajednički broj koji se treba podijeliti bez ostatka.