Moja priča ide ovako. Rahmetli otac bio je zagriženi pitar. Tada je to značilo fiksni identitet, plemensku lojalnost, dubinski osjećaj pripadnosti, fantastične legende, epsko suparništvo sa Željom, društvenu solidarnost, pa čak i određeno intelektualno zadovoljstvo. Pripadao je onoj generaciji sarajevske komunističke mladeži koja se identificirala sa Safetom Sušićem, čaršijom, bosanskom tradicijom u najširem smislu riječi, Olimpijadom, novom sarajevskom urbanošću; generaciji koja je u lokalnom fudbalu vidjela ozbiljnu stvar
</p>
<p>Drugog maja 1996. godine odigran je prvi derbi na reintegriranoj Grbavici. Željo se vratio kući, u svoj spaljeni dom. Željo je bio autsajder u svakom smislu i nekako mi baš po mjeri. Otišao sam s komišijama Bozalijama na derbi, u hordaškoj koreografiji – nominalno sam i dalje bio pitar. Ugurali smo se preko nekakvih ograda na zapad, događala se povijest u njenom filozofijskom smislu, kada se društvenost mijenja u svom temelju ili, kako bi rekao Ibn‑Haldun, kada nastaje neki novi svijet. Pjevali smo u slavu Sarajeva, ali u jednom sam jasnom trenutku shvatio: ovo nisam ja, ne mogu biti pitar i džaba. Kad je Željo dao go, skočio sam od radosti. Boza me namršteno pogledao: “Mali, koji ti je…?” Bulent Biščević je trčao s kraja na kraj grbavičke oranice, kao da ga goni bik, kao da je dao gol Real Madridu. Poslije je i Uščuplić isto tako trčao, kao nadrogiran, ali treba ih shvatiti, bila je to ona izhaviješćena generacija tek izašla iz rata, nisu oni trčali što su dali golove, već što su izdržali opsadu, što su izbjegli snajpere, što su uspjeli na konzervama, bio je to trk radosti divojaraca koji su preživjeli “Veliko Gonjenje”.</p>
<p>Jedan je od Boza u povratku promrsio: “Ovaj za Želju navija”, što je zvučalo kao da sam mentalno bolestan, jer niko, apsolutno niko, čak ni u ovom suludom vremenu fluidnih identiteta, ne mijenja klub, pogotovo ne onaj koji je ostavljen u amanet i pogotovo ne tokom utakmice s gradskim rivalom. Dragi Boza bio je manje srdačan: “Trebao si ti ondje fasovati.”</p>
<p>I od tada navijam za Želju. U narednim sam godinama išao među Željine navijače, s Blizancima ili rajom iz osnovne škole, a poslije smo bježali iz medrese na Željine tekme: Mrči, Smaja i ostala klapa. Ali, kako čovjek stari, prolaze ga sve furke i postepeno mu više nije ni do čega. Sve manje pratim fudbal, muka mi je od njegove sveprisutne diktature, povraća mi se od Lige prvaka. Sport je postao nova religija, nova velika furka. Nijedan identitet više nije urezan u kamenu, osim navijačkog. Možete mijenjati religijski, nacionalni, politički, rodni i spolni identitet, ali ne i navijačku pripadnost. Jedino se navijački konvertiti bezuvjetno osuđuju, ne možeš jedan dan navijati za Real, a sutra za Atletico.</p>
<p>Neki sam dan nakon toliko godina otišao s jednim drugom na Grbavicu. Ovom starom školskom nakupilo se nekih opasnih iskušenja, pa se sjetismo Grbavice, idemo tamo da malora zgalimo. Padala je kiša, a na sjeveru je bilo toplo kao u planinskoj kolibi. Košpice, sokovi, novine pod guzicom, cigare u ruci, mudraci oko nas. Željo je vodio gol razlike, ali pred kraj više nisu mogli trčati, pa su se samo valjali po terenu. Protivnički tim je stezao obruč. Jedan penzioner ispod nas nervozno je gledao na sat i otpuhivao prema sudiji: “Potpisuj, Alija dragi!”</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Predsjedništvo je odbranjeno vodovodnom cjevčugomSljedeći članak
Stari grad Ostrožac: Neuništivi čuvar lijeve obale Une
