Grbavica; 2006. godina; drama; trajanje: 90 minuta; režija: Jasmila Žbanić; scenarij: Jasmila Žbanić, Barbara Albert; muzika: Enes Zlatar; direktor fotografije: Christine A. Maier; montaža: Niki Mossböck; igraju: Mirjana Karanović, Luna Mijović, Leon Lučev, Kenan Čatić, Jasna Ornela Berry, Dejan Aćimović, Bogdan Diklić, Emir Hadžihafizbegović...
Nakon dugog i stresnog pregovaranja, postignut je dogovor o reintegraciji sarajevskih naselja: Vogošće, Ilijaša, Hadžića, Ilidže, Grbavice i okoline. Pregovarači u ime Bosne i Hercegovine postigli su značajnu pobjedu koja je značila da je u konačnici ostvaren cilj o nedjeljivom Sarajevu. Ovo je, naravno, za “paljanski režim” bio veliki poraz uzme li se u obzir njihov plan o stvaranju tzv. Srpskog Sarajeva
Dakle, Goran Čengić bio je rukometni reprezentativac Jugoslavije, član sarajevske Bosne, osvajača kupa bivše države. Goran Čengić okončao je svoj život pod kamom Veselina Vlahovića Batka, zloglasnog četničkog ubice iz okupirane Grbavice. Goran Čengić završio je studij na Likovnoj akademiji i živio na Grbavici sa suprugom i dvoje djece kada je Batko upao u stan doktora Husnije Ćerimagića, Goranovog prvog komšije.
Moja priča ide ovako. Rahmetli otac bio je zagriženi pitar. Tada je to značilo fiksni identitet, plemensku lojalnost, dubinski osjećaj pripadnosti, fantastične legende, epsko suparništvo sa Željom, društvenu solidarnost, pa čak i određeno intelektualno zadovoljstvo. Pripadao je onoj generaciji sarajevske komunističke mladeži koja se identificirala sa Safetom Sušićem, čaršijom, bosanskom tradicijom u najširem smislu riječi, Olimpijadom, novom sarajevskom urbanošću; generaciji koja je u lokalnom fudbalu vidjela ozbiljnu stvar
