fbpx

Ed Vulliamy: Kada riječi zakažu

“Bio je to čin prkosa”, kaže Bruce Dickinson, frontman benda “Iron Maiden”. Dickinson Vulliamyju priča o svom koncertu u Sarajevu, 50 godina nakon koncerta Lenjingradske filharmonije. Dickinson i njegov bend došli su u Sarajevo kamionom, vrlo opasnim putem preko Igmana usred trogodišnje opsade tog grada. U knjizi Vulliamy prikazuje koliko je muzika bila važna u Sarajevu tokom opsade. U knjizi je susret s violončelistom Vedranom Smajlovićem, koji je 22 puta zaredom nastupao na mjestu na kojem su 22 osobe poginule od gelera granata; priča o Joan Baez, koja je posjetila Sarajevo i pjevala u Narodnom pozorištu, ali i za francuske vojnike. Priča o Dickinsonu na njihovom opasnom putu, priča o predanosti koja je pokrenula festival “Rock Under Siege”

 

Život i karijeru Edwarda Eda Vulliamyja, jednog od najvažnijih britanskih novinara s kraja 20. i s početka 21. stoljeća, obilježila je Bosna i Hercegovina. Jedan je od novinara koji je svijetu obznanio vijest o postojanju prijedorskih logora smrti, izvještavao je iz opkoljenog Sarajeva, pratio bitke 5. korpusa, pisao o Srebrenici, svjedočio na suđenjima u Hagu. Tokom svoje trideset godina duge karijere Vulliamy je napisao i nekoliko knjiga. Posljednju od njih nazvao je When Words Fail: A Life with Music, War and Peace. U njoj Vulliamy piše o muzici na mjestima ljudske patnje i stradanja. Muzici u opkoljenom Sarajevu, muzici u New Yorku nakon terorističkih napada, u Lenjingradu, Parizu… Piše o tome kako muzika govori kada riječi zakažu.

Utjecaj muzike na ljudske emocije središnje je pitanje koje Vulliamy istražuje u svojoj knjizi. Mnoga se poglavlja otvaraju opisom koncerta ili kakvog muzičkog događaja koji je na njega imao snažan utjecaj, nakon čega su uslijedili razgovori s Patti Smith, BB Kingom, Johnom Caleom, Bruceom Dickinsonom, Joan Baez, Christy Moore i drugi. Osvjedočeni prijatelj Bosne i Hercegovine Vulliamy kaže da je muzika oduvijek bila njegova velika ljubav. Svoje najbolje radove ispisao je izvještavajući iz BiH, za što je dobio mnoge novinarske nagrade. Izvještavao je i iz ratova u Iraku 1991. i 2003. godine, nakon napada na SAD 11. septembra, te iz mnoštva drugih mjesta širom svijeta u karijeri dugoj više od tri desetljeća.

Učinak muzike na one koji se nađu usred sukoba ili rata Vulliamy snažno opisuje. U jednom trenutku čitalac može osjetiti da se nalazi u Lenjingradu 1942. godine tokom izvođenja Šostakovičeve 7. simfonije. Korištenjem izjava svjedoka i historijskih izvora Vulliamy oživljava ovaj grad pod opsadom. U njegovim rečenicama vidimo članove orkestra, gladne, smrznute i mršave, neke od njih preslabe da pušu kako treba u svoje instrumente, dok uvježbavaju ovu dugu, vrlo složenu simfoniju. Neki od svirača umiru dok traje proba.

S vremena na vrijeme napuštaju probe kako bi u masovne grobnice pokopali hrpe leševa i ponovno se vraćaju da bi uvježbali note. I na kraju, dok izvode simfoniju u dvorani filharmonije, ona odjekuje sa zvučnika ulicama prkosnog grada pretvorenog u prah i pepeo. Artiljerijac koji je na liniji fronta čuo muziku napisao je: “Činilo se da je nebo bez oblaka odjednom postalo oluja prepuna muzike dok je grad slušao simfoniju heroja i zaboravio na rat.” Ostarjeli Viktor Kozlov, koji je te večeri svirao klarinet, ispričao je Vulliamyju: “Taj je koncert bio naš odgovor na patnju.”

“Bio je to čin prkosa”, kaže Bruce Dickinson, frontman benda “Iron Maiden”. Dickinson Vulliamyju priča o svom koncertu u Sarajevu, 50 godina nakon koncerta Lenjingradske filharmonije. Dickinson i njegov bend došli su u Sarajevo kamionom, vrlo opasnim putem preko Igmana usred trogodišnje opsade tog grada. U knjizi Vulliamy prikazuje koliko je muzika bila važna u Sarajevu tokom opsade. U knjizi je susret s violončelistom Vedranom Smajlovićem, koji je 22 puta zaredom nastupao na mjestu na kojem su 22 osobe poginule od gelera granata; priča o Joan Baez, koja je posjetila Sarajevo i pjevala u Narodnom pozorištu, ali i za francuske vojnike. Priča o Dickinsonu na njihovom opasnom putu, priča o predanosti koja je pokrenula festival “Rock Under Siege”.

O Sarajevu u augustu 1993. godine Vulliamy, između ostalog, ovako piše u svojoj knjizi: “Dan prije mog 39. rođendana izvještavao sam o masakru u opkoljenom Sarajevu, koji se dogodio na Dobrinji dok su ljudi čekali u redu za vodu. Stigao sam na mjesto događaja kada su tijela već bila sklonjena. Ostali su uredno poredani plastični kanisteri za vodu, lokve krvi koje su muškarci čistili uz povremenu snajpersku vatru. Na sam rođendan radio sam nešto drugo, bio je to kontrapunkt ubistvima. Slušao sam Haydna u Narodnom pozorištu. To je bio dio ljetnog niza koncerata koje su građani organizirali i na koje su dolazili kako bi se podsjetili da su još uvijek živi. Program je tog dana bio namijenjen sarajevskom gudačkom kvartetu, koji je sveden na trio nakon što je violinist Momir Vlačić ubijen minobacačkom granatom dok je dolazio na probu. Izvan pozorišta bio je još jedan brutalan dan. Pet civila, od kojih jedno dijete, ubijeno je granatama iz minobacača. Ali, ovdje, iza pocrnjelih prozora, hipnotizirana publika okupila se oko ostataka ognjišta prkosne civilizacije.

Tokom trogodišnje opsade i mučenja Sarajeva drugo najveće crno tržište, pored onog s cigaretama, bila je kozmetika: žene su voljele izgledati najbolje što mogu; dok su, riskirajući smrt od snajperskog metka, čekale u redu za kruh ili vodu, nosile su pažljivo nanesenu šminku i najbolje haljine. Poput muzike, to je bio način života, a ne samo da se ostane živ.

Trio je počeo svirati. Ali, kako je muzika svirala, granatiranje se nastavilo, sve bliže i bliže pozorištu. Sve dok se u jednom trenutku nije čula mionobacačka granata koja je pala tako blizu da su se zidovi zatresli, stalci s notama su popadali, a instrumenti umuknuli. Nezgodna tišina spustila se na 150 slušalaca. Trio se zaustavio, nesiguran kako nastaviti, kako odgovoriti na ovaj nevjerovatan prekid. Tada je prvi violinist Dževad Šabanagić donio važnu odluku: sačekao je da se popravi bina, da se stvari vrate na svoja mjesta. Podigao je svoj luk i nastavio grubo prekinuti nastup. Trio je svirao.

Od Šostakoviča u Lenjingradu do “Iron Maidena” u Sarajevu, Vulliamy piše o tome koliko je muzika duboko bitan dio ljudskog bića. Neprijateljstvo ISIL-a prema muzici koje se najžešće izražava u njihovom napadu na pozorište Bataclan u Parizu spominje se na nekoliko mjesta u knjizi. Pojam muzike kao izazova mračnim silama dolazi do izražaja u opisima koncerata u Bataclanu i drugdje u Parizu nakon napada. Vulliamy se sjeća muzike koja je utjecala na njega tokom velikih događaja i stvorila snažna rezonantna sjećanja na vrijeme koje je proživio. Konačno, Vulliamy navodi i kolika je bila moć pjesme Miss Sarajevo benda “U2” nad tolikim brojem ljudi koji su se promijenili svjedočeći životu grada koji je mučen, dok je ostatak svijeta živio normalno.

 

PROČITAJTE I...

Zasnovana na magmi nacionalnog bića, na buntovnoj i polivalentnoj leksičkoj podlozi, na vreloj maštovitosti i gotovo sentimentalnoj zagrcnutosti narodnog rapsoda, poezija Ćamila Sijarića traga za suštinskim mirom, u jednoj univerzalno oblikovanoj formi, osvjetljava čovjekovu sudbinu kroz najintimniju vizuru, svoj san o mogućem spokojstvu projektuje na historijsko platno vječito živih ožiljaka stradalništva i bola kao univerzalnih i odveć ponovljivih kategorija.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI