Bošnjaci mogu čuvati BiH, uvjereni smo u to, jedino ako unutar sebe postanu snažni, i to 1) politički, i to konsenzusom o ključnim nacionalnim i državnim pitanjima; 2) ekonomskim napretkom i 3) samorealiziranim kulturnim identitetom koji prema van odaje sigurnost u samog sebe.
 i nužno je da ga sami unutar sebe osvijeste. Ako se spomenute parole upućuju Bošnjacima, a sve govori da to jeste tako, onda je to posve beskorisno jer jedino oni većinski vjeruju u državnost BiH te to bez ustezanja i pokazuju. Naprimjer, to bi bilo isto kao da već umućeno bjelance, koje se nadiglo i sada se bjelasa iznad posude, u beskraj umućujete. I šta se dogodi? Ono splasne. Isto se događa i s Bošnjacima, koje neki žele uvjeriti da se jedinstvo s ostalim dvama narodima postiže promoviranjem nacionalnog bosanstva u koje Srbi i Hrvati nikako ne vjeruju niti će vjerovati. Međutim, stvari se radikalno mijenjaju kada se jedinstvo u imaginarnom bosanstvu prebaci na plan mogućeg jedinstva među Bošnjacima, i to jedinstva načela koja se tiču upravo čuvanja državnosti BiH. Za sada spomenuto ne postoji. Bošnjaci mogu čuvati BiH, uvjereni smo u to, jedino ako unutar sebe postanu snažni, i to 1) politički, i to konsenzusom o ključnim nacionalnim i državnim pitanjima; 2) ekonomskim napretkom i 3) samorealiziranim kulturnim identitetom koji prema van odaje sigurnost u samog sebe.</p>
<p>Pristup bi se temeljio u odgovoru na pitanja ne u vezi s čim se ne slažemo nego oko čega se slažemo, pa makar to bio minimum konsenzusa. Nažalost, ovo je do sada bilo nemoguće, a jedan od uzroka jeste i neodgovornost medija koji su proizvodili strah među građanstvom. Naime, ako je vladajuća politika pokrenula niz inicijativa za napredak BiH u EU integracijama, za to je bilo potrebno provoditi kompromisnu politiku. Kada bi se učinio takav korak, predsjednika Bakira Izetbegovića i stranku koju vodi optuživali su da nešto prodaje i isporučuje Hrvatima ili Srbima. S druge strane, kada bi na teme u vezi s kojim nema kompromisa, poput genocida nad Bošnjacima i secesionističke politike Hrvata i Srba, odgovarao pooštrenim stavom, optuživali bi ga da se nepotrebno svađa i da je to ustvari neki dogovor triju nacionalističkih lidera koji bez svađe i dizanja tenzija ne mogu opstati. Kako se god okrene, ni opozicija ni veći dio medija nisu odigrali konstruktivnu ulogu u ovim procesima vodeći se dnevnopolitičkim profitima, šireći paranoje i laži. Stoga su djelovali direktno protiv očuvanja državnosti BiH u koju se zaklinju.</p>
<p>Možda se to ponajbolje vidi na isticanju tema koje su postale klišej u javnom prostoru, poput “održivog povratka”. Ponovit ćemo da je povratak, nažalost, završen, a da je sada pitanje kako stvoriti “održivu ekonomiju” u povratničkim mjestima koja bi dodatno omogućila finansijski održive sisteme pogodne za naseljavanje sasvim novog bošnjačkog stanovništva u mjesta koja su etnički očišćena devedesetih. Time se brojnošću stvara i politička snaga koja može presudno mijenjati odnos vlasti RS-a prema Bošnjacima. Trenutni odnosi, posebice SDP-a, koji crpi ionako slab glasački potencijal u RS-u, a potom ne pređe izborni prag, idu u prilog tezi da ne postoji minimum konsenzusa Bošnjaka o temama vitalno bitnim i za njihov opstanak i za ravnotežu u državi.</p>
<p>Uši nam para i stalno nametanje teme “održivog suživota” i konstruktivnog dijaloga triju naroda. Mogli bismo reći da je pristup dijalogu kakav prevladava, kada govorimo o javnom medijskom prostoru, u potpunosti propao. To se ponajbolje vidi u regionalnim medijima koji dijalog percipiraju kroz nametanje povratnog osjećaja jugonostalgije. Jedan dio medija to provodi jer jednostavno ne razumijeva realne potrebe, a drugi to radi planski, s ciljem da prvenstveno bošnjački narod posve ošamuti varljivim osjećajem zajedništva, i to 1) zajedništva u nepostojećem nacionalnom određenju Bosanac; 2) zajedništva putem propalog koncepta jugoslavenstva. Politički se to kroz medije postiže tako da se u dijaloške odnose postave tzv. nezavisni analitičari, koji u zemljama okruženja pripadaju ljevici i opozicijskom političkom spektru. Njih će karakterizirati posvemašnja anacionalost, pa bez ikakvih nacionalno-vjerskih opterećenja različitostima pušu u jednu te istu tikvu, ponavljajući formule o vladavini etnonacionalista koja se mora srušiti da bi nastupilo stoljetno bratstvo i jedinstvo.</p>
<p>Ovim se ništa ne postiže kada govorimo o promoviranju suživota i dijaloga. Ideološki identični, često na plati stranih ambasada, u beskraj trube jedno te isto. Da zaista postoji želja za dijalogom, on bi se poticao i ostvarivao suprotstavljajući autentične predstavnike svih triju nacionalno-vjerskih nominacija koji su pritom posve ostvareni i realizirani unutar vlastitih identiteta, a nisu ratoborni huškači: Bošnjaka muslimana, Hrvata katolika i Srbina pravoslavaca. Kada bi ovaj trojac u kontinuitetu medijski komunicirao, bez obzira na razlike, tada bi se stvorile pretpostavke za istinski dijalog u kojem ne bi nedostajalo drame, pa bi i mediji dobili svoju toliko potrebnu hranu. Do tada, mi ćemo čitati da tzv. nezavisni i anacionalni analitičari dekonstruiraju etnonacionalističke politike te stavljaju neprihvatljivi znak izjednačavanja između triju nacionalnih politika.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Sljedeći članak
BJEGUNCI IZ DŽEHENNEMA I ŽRTVE TRGOVACA LJUDIMA
PROČITAJTE I...
Srpski narodni Bošnjaci i tzv. Željko Ivanković
Iako ovo nije novum i bezbroj je sličnih primjera kroz historiju BiH, u današnje vrijeme samo mjesečari (iz hira, opsjenarstva ili prevelike upućenosti u svoj grandiozni ego) pokušavaju uvjeriti Hrvate i Srbe da su ustvari Bošnjaci. Hrvati i Srbi, koji su svoja nacionalna imenovanja i identitetarna zaokruživanja izvršili još u 19. stoljeću, ovakva tumačenja vlastitog identiteta dočekuju s krajnjim podsmijehom. U inačici historijske činjenice da su nekad svi bili Bošnjaci pojavila se kod opsjenara dodatna potreba da Hrvate i Srbe upućuju u integralno bosanstvo, u smislu postojanja bosanske nacije s tri pripadajuća naroda.
Uskoro će drama u kojoj će završiti vladavina fukara
Znamo zašto to rade? Ugađaju finoj gradskoj raji koja im je najodaniji zagovornik. Našim uvaženim kulturnjacima, dakle, kič je ruho i ogrtač koji izvana sjaji, ali da ih kojim slučajem okrenete naglavačke, iz njih bi ispalo tek nešto špica i koščica i starih zgužvanih jugoslavenskih dinara. Kada bi im neninom lepezom zamahnuli pred očima, ukakili bi se od straha i otkrili da su sušte kukavice, izrijekom papci. Toliko su se osilili da više i ne vjeruju da ih neko može zamijeniti. Mijenjaju funkcije, zanimanja i stranke, ali ne uzmiču, baš kao neizlječiva bolest.