fbpx

Alija efendija Halilović, posljednji imam srušene Arnaudije

Svih 15 banjalučkih džamija srušeno je u proteklom ratu u Bosni i Hercegovini. Džamije Ferhadija i Arnaudija srušene su u jednom danu, 7. maja 1993. godine. Do sada je obnovljeno, odnosno iznova sagrađeno, 14 džamija u Banjoj Luci. Kamen temeljac za ponovnu izgradnju i posljednje neobnovljene džamije Arnaudija položen je 22. aprila ove godine. Ovim povodom Stav donosi priču o Aliji Alji Haliloviću, posljednjem imamu Arnaudije

Alija Aljo Halilović rodio se 15. augusta 1946. godine u Koprivicama kod Tešnja. Poslije završenog četvrtog razreda osnovne škole upisuje Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu, koju uspješno završava 1968. godine i nakon toga odlazi na prvu svoju imamsku službu u Dubrovnik. U Dubrovniku je proveo nepunu godinu, pa na nagovor prijatelja odlazi u Galjipovce kod Prijedora. Tu je efendija Aljo proveo oko godinu, a potom ga put sudbine odvodi u Bosanski Petrovac, u kojem je duže od dvadeset godina radio kao imam. U Bosanskom Petrovcu zasnovao je i porodicu i odatle putovao na studij u Sarajevo. U Banju Luku došao je nekoliko godina prije agresije na Bosnu i Hercegovinu i ostao raditi kao imam džamije Arnaudija sve do početka 1993. godine. Bila su to, kaže, nesretna i teška vremena, u kojima su Bošnjaci u Banjoj Luci bili građani drugog reda.

ARNAUDIJA JE IMALA MNOGO DŽEMATLIJA

Otac je Alji stalno pričao o medresi i govorio da bi volio da on bude hodža, a njemu je izgledala privlačno i sama pomisao da živi i školuje se u velikom gradu poput Sarajeva. Gazi Husrev‑begovu medresu upisuje 25. septembra 1959. godine i ostaje u Sarajevu, uz male prekide zbog služenja vojnog roka, punih osam godina. Efendija Halilović bio je prvi polaznik medrese iz nekadašnjeg Dobojskog sreza i prvi koji je nakon Drugog svjetskog rata upisao medresu. To su njegove komšije i sugrađani znali cijeniti, pa je dobio stipendiju potrebnu za školovanje u dalekom i velikom gradu.

“Imao sam želju da, kao i ostale moje kolege u to vrijeme, upišem studij na Al‑Azharu u Kairu. Međutim, bio sam oženjen i supruga mi je bila trudna, a oni nisu stipendirali takve studente. Ipak su u mom slučaju odlučili napraviti izuzetak i primiti me. Dok sam izganjao potrebne dokumente, supruga je u međuvremenu ponovo zatrudnjela i oni nas nisu mogli primiti s dvoje djece. S obzirom na to da sam imao veliku želju da završim neki fakultet, morao sam vanredno završavati druge srednje škole jer se medresa u to vrijeme nije priznavala. Tako sam 15. septembra 1974. godine upisao Ekonomski fakultet u Sarajevu. Umjesto da odem u Kairo, ja upišem vanredno ekonomiju u Sarajevu. Paralelno sam radio kao imam u Bosanskom Petrovcu i studirao. To mi nije predstavljalo neki problem jer su imami tada imali vrlo malo djece u mektebu i vjernika prisutnih na ostalim vjerskim aktivnostima. Bilo je to vrijeme najvećeg zatišja u vjerskim zajednicama koje se dešavalo uslijed pritisaka tadašnjih vlasti. Imao sam mnogo vremena koje sam mogao posvetiti učenju. Studirao sam i radio u Bosanskom Petrovcu, da bih konačno 1984. godine diplomirao na Ekonomskom fakultetu. Kada sam napokon stekao visoku stručnu spremu, osjetio sam da bih trebao otići negdje drugdje, u neki veći grad. Sudbina je htjela da to bude džamija na Grabu, u koju sam došao 1986. godine. Ubrzo zatim, postavljen sam za imama džamije Aranaudije u Banjoj Luci, koja je u to vrijeme imala veliki broj džematlija. Tu sam radio kao imam i kao računovođa u Odboru Islamske zajednice i proveo zaista lijepe godine života”, prisjeća se efendija Aljo Halilović.

Počela je agresija na Bosnu i Hercegovinu, a potom i stradanja Bošnjaka u dijelu naše države koji se danas zove Republika Srpska. Mnogi su odmah ostali bez posla, neki su odvođeni na razgovore, drugi su nestajali preko noći. U to vrijeme, ističe, bilo je teško biti Bošnjak u Banjoj Luci, u kojoj se, uslijed doseljavanja građana srpske nacionalnosti, uveliko promijenila demografska slika. Naš sagovornik naglašava kako niko nije ni slutio da bi moglo doći do rata, logora i ubijanja.

“Moja porodica i ja smo već bili rezervirali mjesta u mezaristanu jer smo u Banjoj Luci planirali ostati do smrti. Niko uopće nije ni pomišljao da će doći do rata, a kamoli do svega onoga što se kasnije izdešavalo. Banja Luka je pred sami rat sve više postajala srpska i oni su se u grad doseljavali iz okolnih mjesta. Više od 1.000 dunuma vakufske zemlje uzeto je samo od Ferhadije, i tu su izgrađene kuće u koje se naselilo uglavnom srpsko stanovništvo. Vidjelo se da tu u nekoj perspektivi neće biti dobro za nas muslimane. Islamska zajednica u to vrijeme materijalno je vrlo dobro stajala. Imali smo jako velik vakuf džamije Ferhadije od kojeg smo imali dobre prihode. Uoči samog rata, 1990. godine, u potpunosti smo obnovili Ferhadiju jer je pretrpjela onaj potres iz 1968. godine, uslijed čega je munara bila prepolovljena, a objekt džamije uzdrman.

U projekt obnove i učvršćenja uložili smo više od pola miliona tadašnjih njemačkih maraka. Kao što rekoh, niko nije slutio da će biti rata i onda iznenada dolazi do toga. Iz dana je u dan na ulicama bilo sve manje ljudi, jednostavno su nestajali. Mnogi su napuštali Banju Luku, među njima su bili i neki vrlo važni ljudi u Islamskoj zajednici. Oni su dobivali prijetnje smrću i zbog toga su morali otići. Ono što je zastrašujuće iz tog perioda jeste ubistvo čuvenog učača Kur'ana efendije Zahida Makića, koji je bio imam Mehdi-begove džamije. On je ubijen dok se iz džamije vraćao kući s akšam-namaza. Nikada nije istraženo niti otkriveno ko ga je ubio. Bilo je mnogo ubistava, ali se to u medijima i u javnosti uopće nije spominjalo”, priča nam efendija Halilović.

GLAD, UBISTVA I LOGORI

Bošnjacima u Banjoj Luci bilo je teško doći do novca jer su mnogi od njih dobili otkaze. Kako bi prevazišli nedostatak osnovnih životnih potrepština, formirali su merhamet i javnu kuhinju. Aljo kaže da su tu po pomoć dolazili mnogi ugledni Bošnjaci koji su prije toga dobro živjeli, a sad su se našli u bezizlaznoj situaciji.

“Islamska zajednica pomogla je osnivanje Merhmeta ‘Banja Luka’ kako bi pružila kakvo-takvo utočište tim ljudima. Tu su nam dolazili doktori, inžinjeri, tužioci i pravnici, sve ugledni građani Banje Luke, muslimani koji su najednom postali građani drugog reda. Tu kod nas dobivali su hranu i ostale potrepštine. U sklopu toga imali smo krizni štab u kojem smo se sastajali i već se počelo pričati da je Prijedor okupiran. Neki su se od Prijedora probijali prema Banjoj Luci i pričali su nam o masovnim ubistvima i logorima. O svemu tome mi ništa nismo znali jer su televizijski odašiljači bili isključeni i nismo mogli gledati ništa osim Televizije Beograd”, ističe efendija Halilović.

Kaže da je muftija banjalučki obaviješten da je više od trideset imama s područja Kozarca i Prijedora nestalo bez traga. Potom su čuli da imaju nekakvi logori i na televiziji vidjeli da postoji logor na Manjači, ali je predstavljeno kao da su tu zatočeni samo hrvatski vojnici. Muftija je preko nekih svojih kontakata došao do generala Momira Talića i zatražio da njegovi ljudi odu u obilazak svih tih logora za koje su čuli. Delegacija je obišla neke logore i ni u jednom nije pronašla imame. Ostalo je još samo da odu u obilazak logora na Manjači. Bilo je to u junu 1992. godine, u toj grupi bio je i Aljo  Halilović.

“Bilo nas je sedmoro, između ostalih, predstavnici Merhameta, Crvenog križa i Helsinškog komiteta za ljudska prava. Pripremili smo neke pakete da damo tim našim ljudima kada dođemo. Logor Manjača činile su tri velike hale, u svakoj se nalazilo oko 400 ljudi. Ukupno je u halama bilo 1.200 ljudi. Susreli smo se s komandantom logora koji nas je uvjeravao da to nije logor, već neka vrsta mjesta u kojem te ljude čuvaju određeno vrijeme. Među zarobljenicima je bilo Hrvata iz okoline Jajca, ostalo su bili muslimani. Obratio sam se kratko svim tim ljudima, kazavši da smo došli u obilazak logora i zamolio ih da slobodno kažu sve što ih muči, kazavši da ćemo mi to prenijeti u javnost. Naravno, svi su šutjeli jer niko nije smio javno bilo šta kazati. Dok sam prolazio kroz tu masu ljudi, osjetio sam kako mi u džepove trpaju nešto. Kada sam se vratio kući, vidio sam da su to ceduljice s porukama uglavnom namijenjenim porodici.

Sjetio sam se da je na Radiju Sarajevo u to vrijeme išla emisija Pokidane veze, koja je nastojala spojiti ljude koje je rat razdvojio. Nazvao sam ih i objasnio im o čemu je riječ, a oni su mi rekli da sastavim obraćanje i da će me oni ponovo nazvati da to sve kažem, a oni će to lijepo snimiti, pa mi pustiti da ponovo poslušam i odlučim da li će to ići u eter. Nakon što smo to obavili i ja se složio da to ide, oni su to moje javljanje pustili u emisiju. Telefon mi je počeo zvoniti. Između ostalog, nazvala me žena od čijeg sam sina pročitao cedulju. On je iz Srbije došao u posjetu rodnom mjestu i uhvatila ga je racija, pa je završio u logoru. Taj put u Manjači nismo pronašli ni jednog imama, kasnije ćemo dobiti obavijest da je dovedeno 14 imama i sve smo ih uspjeli izvući iz logora. Među njima je bio i bihaćki muftija Hasan Makić. Spasili smo ih tako što smo ih predali Međunarodnom crvenom križu, koji ih je izvukao dalje. Kasnije se formirao konvoj za Zagreb koji je dovozio hranu, a ja sam bio zadužen da pratim taj konvoj. Išli smo s kamionima ‘Caritasa’ i dovozili smo hranu svake dvije sedmice, i to je tada mnogo značilo za Merhamet. Kasnije sam u jednom od tih konvoja i ja izašao s porodicom, a u drugom konvoju sam kasnije dobio vijest da je Ferhadija srušena”, prisjeća se efendija Aljo.

OD ZAGREBA DO OSLA

Po dolasku u Zagreb, Aljo Halilović nastavio je humanitarni rad. Islamska zajednica Zagreba opunomoćila ga je da vodi kamp u kojem je bilo 350 izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, među kojima stotinjak djece. Tu mu je dodijeljeno još šest imama i mualima koji su mu pomagali. U Hrvatskoj ostaje do sredine augusta 1993. godine. Kada su počeli sukobi između HVO-a i Armije Republike BiH, postalo je teško živjeti kao Bošnjak u Zagrebu i morali su, kaže, gledati gdje dalje da idu. Put ga je odveo u Norvešku, u kojoj je nastavio raditi kao imam. I danas živi u Oslu.

“U to vrijeme, granice Njemačke, Austrije, Francuske, Švedske i Švicarske bile su već zatvorene. Te države više nisu primale izbjeglice. Otišli smo u ‘Croatia Airlines’ i upitali ih da li ima još zemalja koje primaju izbjeglice. Obavijestili su nas da Norveška prima, ali samo još sedam dana. Na brzinu smo kupili karte i spremili se da idemo u Norvešku. Kada smo stigli u Oslo, odveli su nas u veliku dvoranu u kojoj smo se susreli s našim ljudima. Pripremili su nam prevodioce i obavili s nama razgovor. Dobili smo i advokata koji nam je bio na usluzi. Nakon toga su nas raspoređivali. Ja sam bio raspoređen 500 kilometara na sjever Norveške, u grad Trondheim, u kojem sam bio smješten u bungalov u sklopu turističkog kampa.

Nisam mislio da ću ikad više raditi kao imam. Međutim, u kampu sam sreo nanu koja je, čistivši lišće ispred, sama sa sobom razgovarala i pitala se da li će ovdje u Norveškoj moći klanjati u džamiji kao što je to mogla u Bosni i Hercegovini. To me motiviralo da odem kod šefa kampa i zatražim prostor za džamiju, a on nam je odmah dodijelio jedan objekt. Tu smo formirali bošnjački džemat i odmah upisali 60 polaznika mektepske nastave. Bio je to prvi moj džemat nakon dugo vremena, a ubrzo smo formirali i našu Islamsku zajednicu 1996. godine i dobili dekret od reisul-uleme. Poslije smo raspoređeni po stanovima u Trondheimu. Ostao sam 11 godina. Nakon što se mnogo mojih džematlija odselilo, tražio sam od Islamske zajednice da me premjesti u Oslo, gdje su mi bila djeca. S obzirom na to da u Oslu nije bilo posla za mene kao imama, morao sam putovati od džemata do džemata koji nisu imali imame i tako raditi skoro do penzije, a dvije godine pred penziju sam radio i kao taksista da ispunim staž”, kaže Aljo Halilović.

Aljo je sada penzioner. U Bihaću je kupio stan i živi na relaciji Oslo – Bihać. U slobodno vrijeme svira saz s prijateljem, bihaćkim skladateljem i muzičarom Husnijom Malkočem. Želja mu je da snimi album kako bi otrgao od zaborava stare tradicionalne bošnjačke muzičke instrumente.

PROČITAJTE I...

Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI