fbpx

Iz štampe je izišlo treće izdanje knjige Tragom Božjih poslanika Ibrahima Kajana. Ovaj nesvakidašnji putopis podijeljen je u jedanaest etapa autorovog hoda po jugoistočnoj Turskoj u proljeće 1990. godine, kada je Kajan obišao “Pejgamberleri ovalari” ili “Područja Božijih poslanika”. Posjetio je gradove u kojima su poslanici pozivali na dobro, a odvraćali od zla, kao i mjesta spomenuta u svetim knjigama i mezarove nekih poslanika za koje se pouzdano zna gdje su ukopani. U ovom broju Stava objavljujemo dijelove iz Kajanovog putopisa, kao i fotografije koje je autor ustupio redakciji na korištenje

Povodom članka objavljenog 14. januara 2016. godine u dodatku Dnevnog avaza Sedmica, kojim akademik Muhamed Filipović osuđuje pisanje časopisa Stav o učešću Branka Ćopića u napadu ustanika na selo Veliki Dubovik kod Bosanske Krupe 02. avgusta 1941. godine

U našoj socio-političkoj stvarnosti kabadahija, iliti proizvođača straha i beznađa, sve je više i sve su osioniji, a nakaradni proces “prevrednovanja svih vrijednosti”, čiji su kreatori upravo oni, odavno je okončan i uobličen u sistem u koji su, linijom manjeg otpora ili po principu “kraju lađu”, ušli trčećim koracima i u buljucima oni, prije svih intelektualci, koji su, hipotetski, trebali i morali biti lučonoše artikulirane i snažne građanske svijesti

Imao je preko osamdeset zima i u tom kasnom dobu uvijek je za očekivati da stari dobri Azrail aga pokuca na vrata – pa opet, čovjeku žao, roditelj je to, moj brate! A i kad roditelj ode, onda mi dolazimo na čistinu, više nas vrsta ne štiti roditeljskim prsima, sada mlađi preko nas gledaju na smrt

Kolika god personalna agonija i strah od mogućeg sudskog procesa Milorada Dodika uvodi u paniku i drskost neobjašnjivih razmjera, a koju on na dnevnoj bazi otjelotvoruje nepoštivanjem suvereniteta države Bosne i Hercegovine, toliko me još više uznemiruje letargija i tišina ogromnog broja federalnih institucija, koje nisu samo Stranka demokratske akcije, a kojoj se po automatizmu ispostavlja svaka faktura za permanentne blasfemije Dodika, čovjeka koji cijeli jedan entitet drži kao taoce svog straha, primitivizma i bahatosti

Kada u Bihaću sjednete na bicikl, za 24 sata ste u Trebinju. No, u saveznoj državi Washington, vozeći se kroz šumu četiri dana, nijednom ne možete vidjeti nebo. “Mislio sam da se vrtimo ukrug, a zapravo smo se vozili kroz više od 500 kilometara vlage i šume”, kaže Muhić, koji je 2012. godine biciklom prešao put od Sarajeva do Teherana

Neka Čović, ako hoće i referendumski, kad je to već ušlo u modu, armiju Hrvata zaposlenih u državnim i federalnim institucijama, koji u konvojima svakodnevno ulaze u Sarajevo, naravno, i njihove porodice, pita jesu li se zarad “trećeg entiteta” spremni odreći plata i beneficija koje uživaju

Klinički centar Univerziteta u Sarajevu specifična je institucija po mnogo čemu. Vodeća je to medicinska ustanova u zemlji, ali i ustanova koja već godinama posluje u problemima, u finansijskom minusu, s nedostatkom kvalitetnog kadra, ali je u isto vrijeme KCUS specifičan i po tome što je to institucija koja zapošljava najviše supružnika, djece i rođaka na jednom mjestu

“Svi smo mi preživjeli svašta, mnogo teških trenutaka. Ja sam se vratio ovdje. Imam dvoje divne djece i mogu reći da sam sretan. Radi se mnogo, ruke bole od posla, valja sve stići, ali ni u jednom trenutku se ne žalim. Sve se može kad je čovjek uporan. Pa i izgraditi život ispočetka”, priča Mujo Tursunović, koji Podrinjcima koji žive u Federaciji preporučuje da se vrate na svoja ognjišta