Takav kakav je, Čelik je bio dugo zatvorena knjiga; tavorio u prosjeku bh. fudbala, a kuća je ostajala bez jedne po jedne cigle, blizu urušavanja. Nije li čudno da u klubu nestaje dokumentacija, da gotovo niko više ne može napraviti ozbiljnu analizu o tome koliko zaista ovaj klub duguje. A neko je radio u tom klubu i neko je sklonio dokumentaciju. Nekome je bila dostupna, navijačima sigurno nije.
Jedina su navijačka grupa koja je zadržala komunistički naziv, mada je zamisao bila sasvim drugačija. Krajnost. Ne ulazeći u ideološke poglede osoba koje su sebe nakon Drugog svjetskog rata nazivali “Križari” i sakrivali se u planinama i pećinama, njih su komunisti zvali “Škriparima”. Dakle, ta grupica mladih ljudi opredijelila se za komunističko kumstvo njihovom imenu, a to ponajbolje govori koliko ni sami ne znaju koja im je misija.
Sloga iz Siminog Hana ima stadion, a on ima Slogu. Taj njegov stadion nije ništa drugo nego kavez koji dobro dođe da sudija ne bi mogao pobjeći kada ga “zaganja” lokalna ekipa pošprajcana domaćom lozom. Trebao bi se Husić postidjeti tim društvenim parama izgrađenim, ali ipak sada njegovim betonskim kavezom.
Podugačak bi bio spisak imena razvrstanih po sportovima, i to samo pokazuje našu nemoć. Pa nama su svojevremeno htjeli ukrasti stonoteniserku. Ipak, ne znači da moramo toliko malo cijeniti ono što nosi dres bh. nacionalnih reprezentacija. Uostalom, ovi kao Jozo, Alex ili Daniel uvijek stvaraju nelagodu. Uvijek su na pola gasa. Njima se titra da se ne bi uvrijedili.
Hajde, neka je upravljač sretan, ali tu je i “daljinski upravljač”. Neki Ken, čovjek od povjerenja kojem se mailom traži odobrenje za kupovinu toalet-papira. Pa se onda čeka odgovor i dok se dočeka ostadoše us*ni i direktorica i njoj podređeni. Ali, ni on sigurno nije kriv.
Nemamo mi veze s tim sportom. Ni hokejaši, ni publika koja na svaki kontakt traži faul, a bogami ni TV novinari koji su pratili događaj.
I mogao bi se nastaviti niz, poput toga da Siniša Ivančević s jednog sportskog događaja nosi titulu “najveći radijus nekretanja”, ali sasvim je dovoljno. I više nego dovoljno da se većini spomenutih azilanata izrekne mjera pojačanog nadzora socijalnog radnika.
A publika, ona koja dolazi gledati, ipak zaslužuje sve pohvale. Platiti ulaznicu za ovo što nam se servira – stvarno treba imati dobar želudac. To su prave zvijezde bh. fudbala. Oni koji sjede i trpe.
Slijedi akcija Južna Koreja. Sreća nema maratona, ali nam se ne piše dobro ni na snijegu. Da ne zaboravimo, u velikom dijelu disciplina učešće takmičara iz jedne države ograničeno je na četiri, ali opet nije dovoljno našim za plasman vrijedan pažnje. Dovoljno smo loši, a nimalo egzotični, pa na Olimpijskim igrama veću pažnju privlače zalutali skijaši iz Kuvajta ili Nigerije.
Ne postoji kvalitet, da se ne lažemo. Barem ne previše kvaliteta. Iskoči tu poneki “Menalo” s vremena na vrijeme, ali ono što treba reprezentaciji uglavnom je odgojeno van granica ove države.
