Njihova jugonostalgija takvog je intenziteta da ih čini nesposobnim prihvatiti to da ljudi koji baštine drugačije vrijednosti mogu imati pravo, a kamoli hrabrosti da te vrijednosti iskazuju u zajedničkom javnom prostoru na koji, po čvrstom uvjerenju drugova, oni i samo oni imaju monopol.
S jedne strane, čini se da je u pitanju spontana eskalacija nezadovoljstva proisteklog iz nakupljenih unutrašnjih kontradiktornosti zapadnih društava, no s druge, jasno su vidljivi obrisi organiziranog sociopolitičkog pokreta koji, po svojoj krajnjoj ikonoklastičnosti, nepomirljivosti i otvorenoj želji da potpuno preuredi dosadašnje društvene odnose i nametne nove obrasce, neodoljivo podsjeća na svojevremenu maoističku “kulturnu revoluciju” u Kini
Nemojmo zaboraviti da se u SDP-u hvale kako na vlastitim izbornim listama imaju pripadnike i veterane zločinačke i genocidne VRS, dok istovremeno problematiziraju direktore pozorišta i kulturne atašee u NDH! To je samo još jedna potvrda očigledne činjenice da u SDP-u Agresiju na Bosnu i Hercegovinu ne tumače kao fašizam niti vide VRS fašističkom oružanom silom
Šta će našoj zajednici poručivati i kakve će joj pouke slati ti spomenici jednog dana kada više ne bude živih učesnika ili onih koji se makar iole sjećaju perioda Agresije? Kakav će se identitet formirati na osnovu toga? Izgleda da “nadležni i odgovorni” ovoga nisu bili svjesni pa se ovo pitanje prepustilo lokalu, što je stvorilo opasan intelektualni vakuum, koji je vrlo brzo popunjen od vanjskih centara, a oni bi željeli, u skladu s vlastitim ideološkim agendama, oblikovati i spomeničku i kulturu sjećanja bošnjačkog naroda
Ovaj SDP-ov papa štrumpf tvrdi da je mudra i odgovorna reisova poruka da bi “dobro bilo osigurati da se premijer brani sa slobode kako bi Vlada nastavila svoj nesmetan rad”, a sve kako ne bi došlo do blokade u radu Federacije BiH, ustvari “reisovo stajanje na stranu Novalića”.
Nažalost, bošnjačka javna i politička scena nikad nije oskudijevala u beskrupuloznim pojedincima i grupacijama koje su spremne, zarad svojih neostvarenih političkih ambicija, neodgovornosti i krajnjeg avanturizma, drage volje igrati ulogu korisnih idiota i trojanskih konja srpske i hrvatske politike. Upravo su takve združene političke, pravosudne i medijske snage za metu izabrale Fadila Novalića, premijera Federacije Bosne i Hercegovine, te organizirale pokušaj puzajućeg državnog udara.
Čitajući Alića i njegove radikalizirane drugare, stječe se utisak da ovi zapravo salonski revolucionari žive u nekoj vrsti diktature u kojoj ne postoje demokratski izbori ili bilo kakvi mehanizmi da se smijeni ta navodno “kriminalna i korumpirana vlast”.
Stotinu, hiljadu, milion puta su toksičniji, maliciozniji i opasniji tekstovi i komentari u sve i jednom broju Dnevnog avaza od sporne fotografije koja u svakoj demokratskoj državi potpada pod neotuđivu slobodu govora. Neke od najpopularnijih bosanskohercegovačkih stranica na Facebooku popularne su doslovno zbog istih ovakvih satiričnih fotomontaža koje imaju ulogu političkog komentara. Satirom se koristi i pozicija i opozicija, ali često i politički krajnje neutralne osobe i grupe.
Izgleda da je netrpeljivost koju u Našoj stranci gaje spram lika i djela rahmetli Alije Izetbegovića tolika da nisu u stanju ni da mu izgovore ili napišu ime.
Inače, ispred zgrade Parlamenta Bosne i Hercegovine, gdje su se Hadžikadić i njegovi opozicioni drugari (s kojima se Hadžikadić vrlo brzo sporječkao) okupili, manje od 2.000 ljudi, u čitavoj historiji Sarajeva samo se tri puta pouzdano okupilo više od 30.000 građana.
