fbpx

Da bi se bolje shvatile Veličkovićeve pobude, treba i spomenuti da njemu, pored postojanja zasebnih jezika, na živce idu i navodne “privilegije” koje imaju djeca šehida i poginulih boraca. Veličković smatra da su određene, u stvarnosti sitne prednosti koje imaju djeca onih ljudi koji su dali živote, dijelove tijela ili zdravlje da bi postojala i sama država, ali i njene ustanove, zapravo diskriminatorna te da se ne radi o altruizmu nego o “oročivanju ratnog profita”.

Nevjerovatno, ali Bojić, uprkos pedeset godina represijom nametanog službenog ateizma, čak i tvrdi da ovdašnji vjernici nisu ugroženi od ateističkih ideologija, već iznutra, tj. od “izopačenih vjerskih i patrijarhalnih tradicija” koje valjda nenaklono gledaju i guše njihove slobode i prava poput homoseksualizma ili apostazije!

Sve te “bosanske” političke filozofije, sva ta lutanja nekim alternativnim dimenzijama, sva ta dječačka fantaziranja uvijek se svedu na žrtvovanje nekog komada bošnjačkog živućeg tijela na oltaru suživota i države. Jedino što se mijenja jeste veličina bošnjačke žrtve i dio nacionalnog tijela koji treba odsjeći i žrtvovati: nekada treba žrtvovati pravo i potrebu Bošnjaka za političkim organiziranjem na nacionalnim osnovama, nekada bošnjačke kulturne institucije, a nekada i samo bošnjačko nacionalno ime koje treba marginalizirati nauštrb izmišljenog “bosanstva”. Sada bi neki očigledno da žrtvuju i zdrav razum

Strašno je i pomisliti da je, zahvaljujući krhkosti navrat-nanos sklepanog frankenštajn kantonalnog režima, Damir Nikšić danas, umjesto marginalna i ekscentrična gradska pojava kojoj jalijaši dobacuju, ustvari potencijalno važan politički faktor čijim će se željama udovoljiti radi opstanka vladajuće koalicije.

No, teorije zavjere nastranu, postoje i neke određene konkretne veze između aktera. Marijana Šećibović, nakon što je provela osam godina obavljajući razne funkcije u Vladi Republike Srbije, 2012. godine zajedno sa svojim suprugom Refikom Šećibovićem osnovala je Visoku školu turizma i menadžmenta u Konjicu, gdje je ujedno i dekan, a njen suprug Refik jedan od predavača.

Bazdulju nije mrsko potegnuti do Budve da bi ondje branio “pismo koje je ugroženo raspadom Jugoslavije” i da bi učestvovao na skupovima u kojima se “progon ćirilice” naziva “genocidom nad pismom”, no nekako mu je teško i mrsko da kaže barem jednu riječ u odbranu bosanskog jezika u Srbiji ili manjem bh. entitetu, u kojem je jako čest gost, a gdje se taj jezik najbrutalnije negira, ili da spomene genocid u genocidom uništenom Višegradu.

Kako smo mogli saznati zahvaljujući djelovanju opozicione zastupnice u Skupštini Kantona Sarajevo Samre Ćosović-Hajdarević, takva propaganda kantonalnog režima te cenzura bilo kakve kritike plaća se ni manje ni više nego iz džepa građana ovog kantona!

Zanimljivo je posmatrati kako najvatreniji i najmilitantniji protivnici, osporavatelji i suparnici SDA redefiniraju ne samo svoje dnevnopolitičke stavove nego i svoje ideološke i političke platforme, a sve kako bi se repozicionirali na suprotnu stranu. To jasno pokazuje i da je SDA politički trendsetter u Bosni i Hercegovini, ali i da je jedna istinska ideologija mnogih njenih konkurenata jeftini populizam i politički makijavelizam, a njihova politička praksa isključivo napadanje na SDA bez nuđenja smislenih vlastitih ideja

Isović tvrdi da su “četnici, ustaše, vehabije, politička desnica” ne samo “složni u zajedničkoj mržnji protiv LGBT populacije” već da se radi o “fašistima raznih nacionalnosti”, koji su pride i “skromno svjetovno obrazovani”. Ovakvo klevetničko izjednačavanja dvije genocidne i zločinačke ideologije, ustaške i četničke, s jednim vjerskim pravcem i sa sasvim legitimnim političkim opredjeljenjem nije samo pokušaj nivelacije radi amortizacije fašizma kod Srba i Hrvata već i demonizacije svih političkih i ideoloških neistomišljenika unutar bošnjačkog korpusa.