Današnje generacije izložene su svakodnevno gruboj stvarnosti života u dejtonskoj Bosni i Hercegovini, te su u tom smislu dosta realističnije u svojim svjetonazorima i političkim ukusima. One su istovremeno i prve generacije Bošnjaka koje su odrasle sa slobodama koje smatraju urođenim i neotuđivim pravima i njima se one neće moći oduzeti na prevaru
Sve je gore time što manji bosanskohercegovački entitet, koji djeluje kao beogradska filijala u Bosni i Hercegovini, radi sve što je u mogućnosti kako bi oslabio odbrambene kapacitete Oružanih snaga BiH, te time Bosnu i Hercegovinu doveo u podređen položaj naspram Srbije.
Zukorlićeva upotreba bajate velikosrpske propagande politički je suicid uživo, javno razotkrivanje i politička samokastracija pred očima cjelokupne bošnjačke javnosti. Navodno izazvan stavovima Mustafe ef. Spahića, koje ustvari pripisuje navodnom KOS-ovom lobiju u uredu reisul-uleme, Zukorlić je samo potvrdio da nije prikladan ni za lidera neke stranke koja bi se trebala smatrati bošnjačkom, a kamoli za časnu funkciju vjerskog poglavara.
Monografiju autorski potpisuje Miroslav Janković, osoba koja inače piše tekstove kojih se ne bi posramio ni Risto Đogo iz najgorih dana. Janković 2015. godine u Večernjim novostima piše kako je Sarajevo “najmisterioznija i najdublja srpska rana u proteklom ratu”, kako je u Sarajevu zapaljen ratni požar te kako je “Sarajevo drugi Jasenovac” jer, “prema mnogim procenama i ispitivanjima, oko 8.000 Srba iz Sarajeva leži neznano gde, mnogi u vrtačama i kazanima oko samog grada”.
Iako pun licemjerja, subudalastih konstrukcija, potpunih netačnosti i gotovo infantilne ostrašćenosti, tekst Ja, zlatni ljiljan, koji potpisuje osnivač i direktor međunarodnog muzičkog festivala “Jazz Fest Sarajevo” Edin Zubčević, naišao je na dobar odjek u onim društvenim slojevima koji se kod nas nazivaju FGR, jer ustvari najviše govori o njima, njihovim palim idolima, i to njihovim jezikom i terminima. Svi njihovi stereotipi, legende, ublehe, obmane, izvitopereni svjetonazori, zablude, sve je tu
Tužna i krvava ironija jeste to što su Bošnjaci životarili pola stoljeća upravo po takvom receptu, a za šta su nagrađeni izdajom vladajućih komunističkih dinastija koje su ih dovele pred ponor, kada su ih mirno razoružale i predale u ruke dželatima te zatim oprale ruke od bilo kakve odgovornosti.
Prisjetimo se da je Bačanović nazivao bosanski jezik verzijom srpskog jezika, agresiju na Bosnu i Hercegovinu građanskim ratom, tvrdio da je referendum za nezavisnost kriv za početak rata, Bošnjaka označavao kao bivše Srbe, otvoreno navijao za srpsko-hrvatski savez protiv Bošnjaka, relativizirao genocid, pokušavao se dosjetiti kako izbrisati sramnu mrlju zločina s manjeg bh. entiteta da bi se RS lakše osamostalio i tako dalje.
U cijelom procesu jednogodišnjeg postizbornog formiranja vlasti mora se odati priznanje Bakiru Izetbegoviću i SDA za politički mudru igru i na strateškom i na taktičkom političkom nivou.
Sasvim očekivano, najavljeni pad i koalicije i Vlade izazvao je pravu lavinu histeričnih i melodramatičnih komentara i reakcija. Budući da je vlast Frankenštajn-koalicije imala podršku od ovdašnjeg FGR komentarijata, koji je, iako manjina, izuzetno glasan pa pruža privid cjelokupne javnosti, time je i dreka zaglušujuća. Nema dovoljno prostora da bi se bavilo svim neurotičnim ispadima, međutim, zanimljivo je primijetiti dva trenda u ovim reakcijama. Jedan pokazuje sav jed, a drugi sav jad štovalaca Vlade Kantona u nestanku
Ta vrsta endemske ljevičarske faune, budući da živi, bolje rečeno parazitira, isključivo u većinski bošnjačkom akvatoriju, toliko je ostrašćena i toliko zadojena mržnjom spram većine koja je okružuje, da redovno zapada u antibošnjački, ali i antibosanski šovinizam ili autošovinizam, ovisno jesu li “inficirani” subjekti Srbi, Hrvati ili Bošnjaci.
