Riječ je o tome da se prvi put u modernoj Bosni i Hercegovini grupa naučnika i stručnjaka iz naše matične oblasti na ovom nivou sastala, razgovarala i usaglasila o vrlo važnim pitanjima ne samo iz oblasti struke nego i društvenoga života uopće. To je ogromna stvar i, nadam se iskreno, pouzdan znak da više nećemo dopuštati da se pitanja o kojima prije svih mi trebamo govoriti raspravljaju u dnevnopolitičkom diskursu u Bosni i Hercegovini.
Djeca koja trebaju naučiti nove pojmove učit će ih u dubletima ili kao trostruka rješenja i nema nikakve sumnje da će kod jednog broja učenika nastati problemi u memoriranju razlika, da će doći do miješanja standarda dok budu pisali ili govorili na času i izvan nastave. Kada budu odgovarali u školi, mogu se susresti s dvjema mogućnostima: da im nastavnici zbrku u glavi toleriraju ili da se rigorozno drže jezičkih pravila. Ako budu tolerantni, postat će sve svejedno i sve dopušteno. Tako će na mala vrata ući mješavina triju jezika, zapravo zajednički jezik
Naravno, umjesto da se bave činjenicom da se u RS-u uči isključivo srpski, a u dijelovima koji su bili pod vlašću HZHB, a danas pod vlašću HDZ-a BiH, isključivo hrvatski, njima je lakše prepoznati segregaciju i diskriminaciju u Sarajevu. Oni je vide u činjenici da u Sarajevu svi učenici mogu birati jedan od tri službena jezika BiH. Zašto je to tako kada znamo da je sam bosanski jezik integrirajući, da ga Bošnjaci ne svojataju kao privatno dobro, da se oko ove kategorije okupio najveći broj građana Bosne i Hercegovine tokom popisa stanovništva?
Marjanoviću se u njegovom javnom napadu na bosanski jezik pridružio i zastupnik SDP-a, ponosni dezerter, novootkriveni talent za lingvistiku i rezidenti klovn Skupštine Kantona Sarajevo Damir Nikšić, koji je čak ustvrdio da se u Kantonu Sarajevo moraju istovremeno, ravnomjerno i podjednako ne samo učiti nego i koristiti tri jezika, i to ne odvojeno, nego ih se mora miješati i kombinirati, čak i u okviru iste rečenice!
Bihaćki intelektualac Jusuf Lonić (81) odlučio je istražiti ovu temu sakupivši nekoliko hiljada fraza, izreka, rečenica i iskaza koje vješto smješta u govor naroda Bihaćke krajine uz pojašnjenja i značenja. Drugi dio njegove knjige predstavlja rječnik stranih i manje poznatih riječi u vokabularu naroda Bihaćke krajine. Mnogi izrazi i iskazi nisu isključivo vezani za govor naroda Bihaćke krajine, već postoje i funkcioniraju u istom i sličnom značenju u drugim sredinama i dijalektima od Like i Korduna, pa do Istočne Bosne
Instrukcija resornog ministarstva u Vladi KS ne samo da je dobra i zakonita nego je u skladu s najvišim demokratskim principima i standardima kakvi se primjenjuju u svakom slobodnom i pluralnom društvu. A šta njena primjena znači u školskoj praksi? Nastava maternjeg jezika odvijat će se kao i ranije. Predavat će isti nastavnici i profesori, a učenici će ići u isto odjeljenje, zajedno kao i do sada, bez obzira na to da li im je maternji jezik srpski, hrvatski ili bosanski. Međutim, prilikom obrade nastavnih jedinica koje se tiču standardnojezičke norme nastavnici će voditi računa o izboru svakog učenika
A Instrukcija je sasvim suprotna. Ona se temelji na Ustavu i Zakonu, na naučno-stručnim činjenicama o postojanju bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika, ali ne i “BHS-a” ili neke druge izmišljotine, a temelji se i na činjenicama o jezičkom identitetu građana Kantona Sarajevo, gdje više od 90% građana svih etno-nacionalnih pripadnosti govori bosanskim, a tek 0,27% jesu oni koji bi željeli da im maternji jezik bude neustavni, nezakonski i činjenično nepostojeći “BHS”.
Ovo insistiranje VRKS-a na ideološkom i političkom konstruktu, ovaj atak na posebnosti i različitosti, gdje škola prije svega ima funkciju “miješanja naroda i narodnosti”, brisanja bilo kakvih posebnosti različitih društvenih i etničkih grupa, te uspostavljanja “bratstva i jedinstva”, tukne na svojevremenu komunističku diskriminatornu i asimilatornu praksu.
U ove gotovo tri decenije kako je bosanski jezik vratio svoje historijsko ime, jedan broj jezikoslovaca i dio javnosti, kada govore o bosanskom, srpskom, hrvatskom i crnogorskom, slučajno ili namjerno, govore samo o različitim standardima, a ne o različitim jezicima. To svođenje jezika na standard može biti odraz potpunog nerazumijevanja kulturološke jezičke dimenzije, a ne treba isključiti ni namjerno nastojanje da se kroz “naučni” diskurs relativizira posebnost bosanskog jezika
Službena jezička politika u Bosni i Hercegovini nakon Drugog svjetskog rata počela je 8. januara 1946. godine, kada je u Službenom listu objavljen Ustav Narodne Republike Bosne i Hercegovine, u kojem se na jezik odnose odredbe iz članova 14. i 114. U tom je ustavu ime službenog jezika bilo srpski ili hrvatski jezik. To je bio početak državne i republičke jezičke politike, koja će se poslije ispoljavati na različite načine, a vrlo često i odlukama Centralnog komiteta i različitih organa Saveza komunista BiH. Najveći broj aktivnosti Saveza komunista BiH koji su bili u vezi s jezičkom politikom proizlazili su iz “jezičkih” odnosa Srba i Hrvata izvan BiH, koji ni nakon Novosadskog dogovora nisu mogli biti odraz proklamiranog bratstva i jedinstva. Pokazuju to i dva dokumenta – Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika i Predlog za razmišljanje, čiji su odjeci uzdrmali i jezičku situaciju u BiH
