Priče su mu bile raznovrsne. Od nekih koje su nešto značile samo njemu do nevjerovatnih. I govorile su o zemljama i gradovima u koje je vozio. Na sjever do Skandinavije, na jug do mora, na zapad kroz sav Mediteran, na istok do Mezopotamije

Unuk Jusuf stajao je u spomen-kući i pitao se gdje se sve to dogodilo. Didova bilješka i crteži bili su nešto poput vodiča. I misao, prelijepa misao koja mu je zapljusnula svijest (Je ne puis plus, baigné de vos langueurs, ô lames). – Nešto si kazao? – Ne. Pomislio. – Šta? Ako nije duboka tajna? – Ne mogu više, kupan čežnjama vašim, o, vali. – Šta je to? Stih? – Vaš stih. Ne vjerujem da ste ga zaboravili jer živite u skladu s njim

Neka se putovanja nikad ne dogode. Smišljena i planirana, najednom se počnu mijenjati – kao vrijeme. I, najgore od svega, počnu tonuti u zaborav sve dok u njemu potpuno ne iščeznu. Postoje i putovanja koja nikad ne prestaju

Prijavljuju ga i zato je nužno opravdati se. Neko vrlo revan ili samo pakostan postao je razlog što ga pozivaju i pretresaju slučaj. Slučaj kojeg zapravo nema. Samo nečija sumnja. Ili bolesno uvjerenje. Sad je potrebna potvrda o nemanju nekretnine. Pitao je ko ga prijavljuje. Istražitelj tu tajnu ne otkriva

Tanka je linija između citata i plagijata. Sve je stvar mjere. U međuprostoru postoje persiflaže. To je jasno iskazivanje mišljenja. Citirati život nije nimalo jednostavno. Citatomani su jedno, citatomanijaci drugo

Kerim Kurtović ostao je magistrom. Učiteljem neobičnih frazema. A tu se zaista dobro snalazio. Upoznao sam ga, pamtim, u arhaičnoj pisarnici ili radionici (Ulica Mula Mustafe Bašeskije) gdje sam tad često zalazio. Bio je to nekako prijatan prostor, zahvaljujući domaćinu (često smo se smijali i u raspravama), ali Kerim je uvijek imao onu svoju oficirsku distancu

Ne zna se što su se Grgur i Hasan svadili, ali stvar je stigla do dvoboja. Taj dvoboj bio je početak nesreće i za jednog i za drugog. I za pobjednika i za gubitnika. Poslije je to zahvatilo i njihove ukućane te potomstvo. Ljudi to pamte. Govore o tom. Pjevaju pjesme

Ne zna se što su se Grgur i Hasan svadili, ali stvar je stigla do dvoboja. Taj dvoboj bio je početak nesreće i za jednog i za drugog. I za pobjednika i za gubitnika. Poslije je to zahvatilo i njihove ukućane te potomstvo. Ljudi to pamte. Govore o tom. Pjevaju pjesme

Djevojka ga je lijepo gledala, a i on je gledao nju. Zagledali se, kako se kaže. Kad je to čuo njen otac, pobjesnio je. Djevojka i orah bili su njegov ponos. Šutio je i skrivao se nekoliko dana, a onda se dao na put. Vratio se s golemim psom koji je izgledao kao neobično, žestoko čudovište. Nikad niko takvog psa nije vidio

– Moj did ima jednu crno-bijelu fotografiju, iako je od starosti promijenila boju. Svi su u opremi i na konjima. I did je među njima. Pitao sam ga za jednog koji je ličio na viteza kako ga ja zamišljam. Jedino mu je odjeća bila drukčija. Pitao sam kako se zove i znaš šta mi je rekao? – Kako ću znati? – Švraka